Ura koja je stala na sedam

Napomena: voljela bih da sam ja ovo napisala jer tako dobro opisuje kako se osjećam :o) Priču sam otkrila u knjizi Jorge Bucaya "Ispričat ću ti priču" (koju toplo svima preporučujem). Budući da tako zorno opisuje kako se ja osjećam, zamijenila sam muški rod ženskim, uz isprike autoru :o)

Na jednom od zidova moje sobe visi prelijepa starinska ura koja više ne radi. Njezine kazaljke stoje tako oduvijek, nepokolebljivo pokazuju isto vrijeme: točno sedam sati. Gotovo uvijek ura je samo beskoristan ukras na bjelkastu i praznu zidu. Ipak, u dva trenutka tijekom dana, dva kratkotrajna časka, stara ura kao da uskrsne iz pepela poput feniksa. Kad sve ure u gradu u svojoj ludoj ophodnji pokažu sedam sati, i sedam puta uzastopce začuje se pjesma ku-ku ili gong, stara ura u mojoj sobi kao da oživi. Dva puta dnevno, ujutro i navečer, ura se osjeća u potpunoj harmoniji s ostatkom svemira. Da netko pogleda uru samo u ta dva trenutka, rekao bi da savršeno funkcionira…Ali kad prođe taj trenutak, kad druge ure utišaju svoj pjev i kazaljke nastave svoj monotoni put, moja stara ura izgubi korak i ostaje vjerna onom satu koji je jednom zaustavio njegov hod.

Volim tu uru. I što više govorim o njoj, više je volim jer svaki put sve više osjećam da joj sličim. I ja sam zaustavljena u jednom vremenu. I ja se osjećam prikovanom i nepokretnom. I ja sam, na neki način, beskoristan ukras na nekom praznom zidu. Ali uživam također u kratkotrajnim trenucima kada, na neki tajanstven način, dođe moje vrijeme. Tijekom tog vremena osjećam da sam živa. Sve je jasno i svijet postane divan. Mogu stvarati, sanjati, letjeti, govoriti i osjećati više stvari u tom trenutku nego u sve ostalo vrijeme. To harmonično približavanje događa se i ponavlja stalno iznova, kao neki nesmiljen slijed.

Kad sam to prvi put osjetila, pokušala sam se vezati uz taj trentuak misleći da mogu nešto učiniti da traje zauvijek. Ali nije bilo tako. Kao i mojoj prijateljici uri, i meni bježi vrijeme drugih.…Kad prođu ti trenuci, ostale ure, koje počivaju u drugim ljudima, nastavljaju svoje kruženje, a ja se vraćam svojoj rutinskoj, uravnoteženoj umrtvljenosti, svom poslu, svojim čavrljanjima uz kavu, svojoj dosadnoj ophodnji koju obično nazivam svojim životom. Ali znam da je život nešto drugo.

Znam da je život, pravi život, ZBROJ onih trenutaka koji nam, ma kako kratkotrajni bili, omogućuju da osjetim sklad svemira. Postoje trenuci ispunjenosti, a oni koji to ne znaju i uporno žele živjeti zauvijek, ostat će osuđeni na svijet sivila i uvijek isti hod svakodnevice.

(prema priči Papinija)