Manje od makova zrna

Jučer je bio Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama.
Svake godine od kada je proglašen slušamo iste priče.
I svaki puta kad neku ženu ubije muž slušamo iste priče.
Iz raznih usta.
Odgovornih i neodgovornih.
Neodgovornih koji bi trebali biti odgovorni.

Žene se u spašavanju golog života moraju sklanjati u skloništa.
Kao psi lutalice.
Ili mace beskućnice.
Bježe iz vlastitog doma od noža, sjekire, puške, golih ruku vlastitog muža ili partnera.
Sadašnjeg ili bivšeg.
Tipa koji ne može kontrolirati svoj bijes, svoju nemoć, svoju frustraciju
pa ih ispoljava, kukavički kao svaki nasilnik, na slabijoj od sebe.
Postoje zakoni i protokoli postupanja.
Poneki nasilnik završi u zatvoru.
Poneki ubije svoju partnericu.
Poneki nakon toga ubije i sebe.
Većina ih i dalje mlati.
I ništa se ne mijenja.
Osim brojke ubijenih žrtava.

Međutim:

Rezultati istraživanja provedenog u 56 srednjih škola
na uzorku od 700 učenika i učenica pokazali su da:
„40 posto djevojaka smatra da je normalno da im dragi opali pljusku“!
Za vašu informaciju, ne radi se o istraživanju iz 3. stoljeća prije Krista.
Ni o srednjem vijeku.
Radi se o lijepoj našoj.
Diljem.
Prije samo tri mjeseca.
Radi se o našim kćerima, sestrama, unukama, prijateljicama.
Kako je moguće da tako veliki postotak djevojaka ima toliko iskrivljenu sliku o partnerskim odnosima?
Kako je moguće da normalnim smatraju nasilje nad samima sobom?
Jesu li one normalne?
Je li normalno društvo u kojem 40% djevojaka nasilje smatra normalnim?
Shvaća li itko da su u tom postoku one koje će sutra biti dio crnih statistika?
One koje će spašavati život u skloništima?
Ako uspiju.

Ja smatram da je žrtva suučesnica u obiteljskom nasilju.
To ne znači da zaslužuje biti žrtvom nasilja,
to znači da za taj položaj snosi svoj dio odgovornosti.
Koja je tim veća, ako zbog toga pate djeca.
Stoga, za razliku od stalno iste kuknjave o tome kako su žene nevine žrtve obiteljskog nasilja,
ja mislim ovo:
Ako vas netko tuče, vi mu za to dajete dozvolu.
Ako vam netko razbije nos ili rebra, a potom se ispričava i kaže da neće više nikada,
vi ste te koji mu opraštate.
Vi ste te koje mu vjerujete.
Unedogled.
Usprkos iskustvu.
Ako vam netko baci tanjur u glavu, zgazi hranu koju ste pripremile, pljune vam u lice,
vi ste te koje nakon toga poslušno liježete pored njega.
Ako vas netko smatra svojim vlasništvom s kojim može raditi što hoće,
vi ste te koje to prihvaćate.
Ako vam netko zabrani da radite, vi ste te koje ostajete doma.
Ako sva imovina koju ste stekli zajedno, glasi samo na njega,
vi ste te koje ste vjerovale da to nikada neće biti problem.
Ako vam netko određuje s kim ćete se družiti,
kako ćete izgledati,
što ćete i kada govoriti,
vi ste te koje ste pristale na takvu kontrolu i neslobodu.
Žrtva UVIJEK daje pristanak.
Inače ne može postati žrtva obiteljskog nasilja.

Svakome od nas se može dogoditi da nas netko nama nepoznat pretuče na ulici.
Kao Luku.
Da nas dočeka u zasjedi i siluje. Ili ubije.
Ali obiteljsko nasilje nije elementarna nepogoda koja se na nas sruči iz vedrog neba.
I ne događa se preko noći.
Počinje prvom psovkom,
Počinje čestim ljubomornim ispadima,
Počinje naguravanjem i grubošću,
Počinje neprekidnom kontrolom,
Počinje naredbama i zabranama,
Počinje prvim šamarom,
Počinje ponašanjem prije braka.

Zato mi je mučno bilo kad sam pročitala naslov u kojem je jedna naša popularna mlada pjevačica izjavila:
„Želim muškarca pored kojeg ću se osjećati manja od makova zrna!“
Savjetovala bih i njoj i svim djevojkama koje žele takve muškarce
da posjete jedno sklonište za žene žrtve obiteljskog nasilja
i upoznaju žene koje su pobjegle od takvih muškaraca ne bi li spasile goli život.
Doslovno.
A one su čak imale i sreću.
Ako se to srećom može zvati.