Pismo djevojci ili mladiću kojima zauzimam mjesto

Jučer uđem u dućan s čarapama. Da kupim koje.
Dok plaćam, kaže meni prodavačica kako je upravo dobila izračun penzije.
(Ništa čudno. Čim me ugledaju u blizini, meni potpuno nepoznati ljudi pričaju sve.
U detalje. Sasvim neizazvani. Neupitani. Valjda imam takvu njušku.)
Uglavnom, pokaže ona meni da joj izračunali za 34 godine staža oko 1.700 kuna.
Ako ode sa 65, imat će možda 200 kn više.
Što je iznos, recimo koji je sada morala platiti da bi joj uopće izračunali tu crkavicu.
Oko pedesetak kuna po godini rada.
Plus-minus koja lipa.
I onda kažu da je rad stvorio čovjeka.
Možda.
Ali vrlo poniženog čovjeka.

Međutim, ono što u cijeloj toj situaciji s penzijama stvarno veseli
Je što nam znanstvenici bude nadu da ćemo možda živjeti i 120 i 130 godina.
Ne spominju da će nam onda puni radni staž iznositi 100 godina.
U prijevremenu penziju će moći oni koji navrše 95.
Što znači da će radna mjesta mlađima, punih 100 godina zauzimati
njihove i tuđe zaposlene čukundede i čukunbake.
Koje će kažnjavati ako odu u prijevremenu penziju.
Tko ode s 80 godina staža i 100 godina života,
Odmah 50% manja penzija.
Ta radili su čak 20 godina kraće!
Ma kud bi oni tako mladi?!
Što će to biti lijepo !
Jedva čekam.
Što me tada neće biti.

Stoga, draga mlada i puna energije i živaca djevojko ili mladiću koji čekate radno mjesto,
na kojem ja sada (nerado) sjedim samo zato jer je život skup,
(a ja osim svog rada ne znam doći no novca),
znajte da bih ti ga vrlo rado prepustila.
Zato što mi je dosta.
Zato što me više baš briga.
Zato što nemam više iluzija da se ljudi mogu mijenjati.
Zato što mi je pogled na nebo s terase važniji od saborskih prepucavanja o budžetu.
Zato što mi je raditi palačinke važnije od praćenja hoće li-neće li neka glumičica doći na Brijune.
Zato što znam da bi na mom radnom mjestu vi dali mnogo više,
Jer bi vam bilo važno da se dokažete,
Da se pokažete,
Da ostavite traga. Svog.
Dok se ja više ne želim dokazivati,
Ni pokazivati
Ni biti tu.
Napravila sam što sam mogla, znala i htjela,
A za smješak na mom licu i dobro raspoloženje
Dovoljna je samo Bela,
ili proljetno/ljetno/jesenje/zimsko jutro
ili pjev kosa
ili miris jasmina.

Možda ćete reći da je sve to što me veseli zapravo besplatno.
I jest.
Ali da bi u tim besplatnim stvarima uživala,
moram biti živa.
A preživljavanje tijela nije besplatno.
Zato oprostite što ću vam zauzimati mjesto sljedećih uhuhuuuuu godina.
Nije dobrovoljno.
Jedino što vas može tješiti je da još uvijek
ipak nećete morati čekati do svoje 100. da se zaposlite.
Ako vam je sada 25, na moje mjesto imate šanse doći sa 40.
Iako vas neće primiti bez 10-godišnjeg staža.
U struci !