28

četvrtak

svibanj

2009

Vikend

Već je četvrtak i mnogi će reći da post nije nekako friški, ali kad pogledate ove slikice sigurna sam da ćete mi oprostiti. Samo ukratko, vikend sam provela sa voljenom sestričnom/prijateljicom i njezinim dragim te mojim roditeljima i svim našim psima (mojom Belom, njezinom Veni te Belinom obitelji koja i dalje živi u selu u kojem je Bela rođena). Bilo je malo gusto nekoliko puta jer je Bela sada prvi puta došla natrag u mjesto svog rođenja i boravka nakon što smo ju odveli sa sobom u Zagreb 15.8.2008. Belin čopor ju nije prepoznao (čini se da sterilizirane kuje drugačije mirušu od nesteriliziranih), ali kako je ona navikla da u hijerarhiji svoje obitelji nikada nije kotirala visoko, to im je, nakon što je skočila natrag u auto čim ih je vidjela, malo pomalo, po izlasku iz auta pokazala da priznaje svoj najniži status, pa su ju pustili na naš grunt i uglavnom tolerirali. Veni nisu mogli smisliti i jadna zlatna ritriverka je napadnuta od čopora nekoliko puta, pa su morale raditi i metle. Bela je iskoristila priliku pa se prisjetila kako je to u šumi se uvaljati u mlaku zmazane, smrdljive vode. Pustila sam ju neka se naužije jer je očito u tome uživala. Mogla sam biti tako velikodušna jer je njezina dlaka, bijela dlaka, samočisteća i ma koliko se zaprljala, za dva sata je potpuno bijela. Iako sam to vidjela već sto puta, i meni je teško to vjerovati.

Eto, za vaše oči malo prekrasnih slikica moje srećice iz moga zelenog raja.

DSC02394

DSC02395

DSC02409

DSC02429

Ovo nisam ja belj

DSC02442DSC02449

21

četvrtak

svibanj

2009

Duša je jednaka, samo su tijela različita

Pitam se nije li dječja svijest na višoj razini od svijesti odraslih.
Nažalost, odrasli svojim upornim djelovanjem, koje se zove odgoj,
uglavnom uspiju nekako tu svijest spustiti na svoju razinu. cry
Naime, često ostanem zatečena i oduševljena bistrinom, logikom
i istinskom humanošću dječjeg zaključivanja.
Životnom radošću kojom isijavaju.
Poput otjelovljenja životne radosti - pasa.

“Iskopala” sam za vas neke fenomenalne prizore iz kojih je više nego očito koliko je duša djece i pasa slična. Koliko su nježni jedni prema drugima. Koliko im je sličan nagon za igrom. Koliko uživaju u međusobnom druženju. Koliko se prepoznaju.
Prije nego odgoj stupi na scenu.

Beba i pas plaču



Doga škaklja bebu



10-mjesečni dječak kojeg još nisu naučili sebičnosti - prekrasno



Pit bull dadilja



Što sve možeš raditi bulodogu?



I za kraj jedna dječja umotvorina:

Veterinar je dijagnosticirao rak kod desetgodišnjeg psa Belkera za kojeg je cijela
obitelj bila veoma vezana i nadala se čudu. Međutim, zbog beznadežnosti situacije,
odlučili su ga eutanazirati u svom domu. Vlasnici, roditelji šestogodišnjeg dječaka
smatrali su da i on treba prisustvovati proceduri kako bi naučio nešto iz iskustva.
Kada se obitelj okupila oko Belkera, šestogodišnjak je bio potpuno miran i mazio je
psa dok nije zauvijek zaspao. Činilo se da je Belkerovu smrt dječak prihvatio
bez ikakve zbunjenosti pa se veterinar pitao razumije li dijete što se zapravo dogodilo.
Sjeo je pored dječaka i na glas počeo razmišljati o tome kako je tužno što
životinje žive kraće od ljudi. Dječak ga je saslušao, a onda je rekao: “Ja znam zašto”.
Otac, majka i veterinar su ga iznenađeno pogledali, a dijete je nastavilo:

“Ljudi se rađaju kako bi naučili živjeti pravim životom - kako stalno voljeti sve ljude
i biti dobri prema svima, zar ne? E, pa, psi to već znaju pa ne moraju živjeti tako dugo kao mi.”

18

ponedjeljak

svibanj

2009

klinacipas On/Ona (meni): Ne možeš tako razmišljati !
Ja (njemu/njoj): Zašto ne bih mogla tako razmišljati?
On/Ona (meni): Zato što je to subjektivno gledanje na stvari.
Ja (njemu/njoj): A ovo što ti misliš nije subjektivno?
On/Ona (meni): Ne. Ja ti govorim kako stvari stoje.
Ja (njemu/njoj): Znači to što si rekao/rekla zapravo nije tvoje mišljenje?
On/Ona (meni): Ma je. Ja tako mislim.
Ja (njemu/njoj): A ja ovako mislim. U čemu je problem?
On/Ona (meni): Ne, ne možeš tako razmišljati.

I onda sve opet počinje ispočetka. U začaranom krugu obrazac je uvijek isti:
Netko mi kaže neko svoje mišljenje o nečemu. Bilo čemu.
Naivno mislim da ako on/ona ima pravo reći što o bilo čemu misli, imam i ja. Pa kažem.
Onda se to moje mišljenje ne poklopi s njegovim ili njezinim, upravo izrečenim.
Onda mi ta osoba kaže da ja ne mogu razmišljati tako.
I reći to što sam rekla. Kao svoju misao.
Jer moja misao ne smije biti različita od onog što je ta osoba rekla.
Jer kud bi došli, misli ta osoba, ako svatko bude imao drugačije mišljenje.
Od njegovog. Ili njezinog. Njihovog.
Pak mi kaže da, samo zato što razmišljam drugačije od njega ili nje, nisam u pravu.
Kozmičkom. A on ili ona je.
A ja, površna, sebična i subjektivna kakva jesam,
kažem da mogu i misliti i reći što god hoću.
Pak time izazovem pravednički gnjev osoba koje nisu sebične, površne i subjektivne.
Jer teže stapanju svih mozgova u jedan. Jednomisleći.
Glavni argument za kozmičku ispravnost njihovih mišljenja je da njihovo mišljenje nije samo njihovo. U što me uopće ne moraju uvjeravati. To im zaista vjerujem.
Najveća vrijednost njihovog mišljenja, kažu mi sami, je u tome što ga dijele
s još barem par tisuća, stotina ili milijuna mozgova.
A ja svoje s možda dvoje. Velikodušni će mi priznati desetero. Maksimum.
Od kojih je devetero umrlo. Davno.
Pokušavaju mi neki i dokazivati zabludjelost mojih misli.
Jer da ne shvaćam da sam sama u tome što mislim.
Kao da bih se toga trebala sramiti. Bojati. Zazirati od.
Kao da je to neka mana.

Često mi kažu i da govorim to što mislim samo zato što sam povrijeđena onim što oni misle.
Da objasnim: po njima, ja zapravo ne bih mislila to što mislim da nisam povrijeđena onime što oni misle.
Nisam na toj razini razmišljanja to je sigurno.

A meni zapravo sasvim svejedno što bilo tko misli. O bilo čemu.
Jer ja ne mislim to što mislim samo zato što netko drugi misli nešto drugo.
Ja mislim zato što mi mozak stalno radi. Mislila bih i da nitko drugi ništa ne misli.
Zato što su mi prilikom ugradnje izgubili prekidač. Pa se ne mogu isključiti.

Recimo, vozim se ja u petak kući. Slavnom, već opjevanom šesticom.
Nasuprot meni sjedi mladić.
Na majici mu piše: Dinamo, svetinja! Na prstu prsten Dinama. Zaručio se valjda.
Tom majicom mladić izražava svoje mišljenje. Svoj životni stav.
Mišljenje o tome što je najvrednije u njegovom životu.
Ima li na to pravo? Apsolutno.
Kao što i ja imam pravo reći: hvala bogu što mi nije sin.
Ni muž. Ni otac. Ni brat. Ni prijatelj.
Na takvo mišljenje imam pravo. Ili ?

P.S. Imam i ja tišrteve sa porukama. Na jednoj piše: Imagination is more important than knowledge (uz glavu razbarušenog Einsteina), na drugoj piše: I want to know God's thoughts, everything else are details (uz glavu drugog razbarušenog Einsteina).
Kamo sreće da mi je on prijatelj.
Tako ja mislim. Bez uvrede :o)

12

utorak

svibanj

2009

A sada nešto sasvim različito

Ovaj post je o Stvaraocima.
Ljudima koji svojim neobičnim talentima stvaraju ljepotu.
Stoga u sveopćoj ružnoći uništavanja kojeg je ljudski rod dokazivao stoljećima u raznim oblicima,
i nikako u tome ne posustaje, sposobnosti ovih ljudi ostavljaju me bez riječi.
I s tračkom nade. I s mnogo poštovanja. Prema pojedincima.
Evo ih za sve vas koji na to još niste naišli. Prekrasno. Fascinantno.


Oslikano perje



Umjetnost na pločniku



Sand art - Ilana Yahav for 2009.



Skulpture od pijeska



Skulpture od leda



Gary Keenan - umjetnik s motornom pilom



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se