30

ponedjeljak

ožujak

2009

Ima li što slađe? Susret duša u svemiru :o)

macaipas

Pitaju me budni: "Što si ti i svijet u kojem živiš do li zrno pijeska na obali jednog beskrajnog mora?"
Odgovaram im usnuo: "Ja sam beskrajno more, a svi svjetovi samo su zrna pijeska na mojoj obali."

Kahlil Gibran

26

četvrtak

ožujak

2009

Svi smo mi Narcisi

Nedavno me jedna draga komentatorica mojih postova podsjetila na priču Oscara Wildea (hvala A.B.:o)

Priča je o Narcisu, prelijepom mladiću koji je svakoga dana promatrao svoju ljepotu u jezeru. Bio je toliko opčinjen svojim odrazom da je jednog dana upao u jezero i utopio se.
Kada je Narcis umro, došle su gorske vile i vidjele da se slatkovodno jezero pretvorilo u vrč slanih suza.
- Zašto plačeš? - upitahu vile.
- Oplakujem Narcisa - reče jezero.
- Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa - nastaviše one. - Konačno, unatoč tome što smo mi
stalno trčale za njim po šumi, ti si jedini imao priliku da izbliza promatraš njegovu ljepotu.
- A Narcis je bio lijep? - upita jezero.
- Tko bi to bolje od tebe mogao znati? - odgovoriše iznenađene vile. - Naposljetku, o tvoje se
obale svakog dana naslanjao.
Na trenutak je jezero zašutjelo. Konačno reče:
- Oplakujem Narcisa jer sam, svaki puta kada bi legao na moje obale, u dubini
njegovih očiju mogao vidjeti kako se oslikava moja vlastita ljepota.

Slika5 Svi su ljudi jezera. Svi se mi ogledamo jedni u drugima.
U drugim ljudima tražimo svoj odraz.
Nekada ga nađemo odmah. Na površini.
Pa pomislimo, gledaj kako smo si slični.
Ali čim zaronimo dublje, naš odraz nestane i ostanemo iznenađeni,
razočarani, povrijeđeni. Zbog odraza na površini pomislili smo da smo našli sebe.
A kad se pokaže da je odraz bio samo površan i da se brzo rasplinuo
osjećamo se “prevareni”.
A stvar je samo u tome da smo se ogledali u krivom jezeru.

Nekada svoj odraz ne nađemo brzo.
Već samo kada i ako zaronimo dublje.
Ako su okolnosti takve i ako si dozvolimo da upoznamo osobu
s kojom se možda i nismo odmah prepoznali. Nismo “kliknuli” u prvoj sekundi.
Nego postepeno otkrivamo sebe u drugoj osobi.
I ona sebe u nama.
I onda je to prekrasno iskustvo otkrivanja. Ugodnih iznenađenja.
Radosnih trenutaka. Čudesnih događanja.
Dešava se. Rijetko, jako rijetko. Ali se dešava.
I traje puno duže od odraza na površini.

Promatrajući druge, promatramo sebe.
Razgovarajući s drugima, vodimo dijalog sa sobom.
Jer sve što drugi kažu reflektira se na naše vlastite misli, uvjerenja, stavove.
I mi onda druge prihvaćamo ili odbijamo ovisno o tome koliko su njihove misli, stavovi, uvjerenja u skladu s našima.
Ako u njima prepoznamo sebe, ti će nam ljudi biti dragi, simpatični,
postat će nam prijatelji ili ćemo se zaljubiti.
Jer ćemo osjetiti bliskost. U njihovom ja prepoznat ćemo svoje ja.
I obratno.

Ako u drugome ne vidimo sebe, ako u njemu ili njoj ne prepoznajemo svoje misli, stavove, uvjerenja, osjećaje, ako taj drugi ne odražava nas,
neće nam biti niti simpatičan, niti drag, niti ćemo ga voljeti.
A ponajmanje ćemo ga razumjeti.

Kako god okrenemo, ljude s kojima volimo biti su oni u kojima smo pronašli sebe,
s kojima imamo više dodirnih točaka nego onih koje nas razlikuju.
Naravno da ne postoje dva ista čovjeka.
Ali kada gledamo svoju sliku u jezeru drugog čovjeka
određujemo što nam je u toj slici bitno,
što želimo vidjeti,
što smatramo vrijednim,
a što nam je manje važno.

Recimo ja se nikada neću družiti s lovcima.
Jer je ono što oni čine suprotno svim mojim uvjerenjima i emocijama.
I ma kakav inače, kao čovjek, bio lovac,
ja mu ne vjerujem, ne poštujem ga i ne želim ga u svojoj blizini.
Dakle, ono što u njemu postoji je nešto što se kosi s onim što je u meni.
Ne reflektira me. Ne razumijem poriv da se ubije drugo živo biće.
Iz zabave. Iz sporta. Ne iz potrebe.
Ono što je za mene vrijednost, ono što ja poštujem,
on svojim izborom da bude lovac, negira. Što znači ne odražava.
U njemu ne postoji onaj dio mene koji mi je važan.
I zato takav čovjek i ja ne možemo nikada biti dio istog svijeta.
Mog svijeta.
Niti ja njegovog.

Svatko odabire svoj svijet. I ljude u tom svijetu.
A svojim izborom odabire i svoja iskustva.
I svoj život.
(A da se ne ponavljam, pročitajte “Čekaonicu” na mom drugom
blogu Slučajne priče.)

I ogledajte se jedni u drugima. Nije važno hoćete li pronaći svoj odraz
u svakome. U nekome ćete ga sigurno naći. Ni vi ne želite da baš svatko
nađe svoj odraz u vama. I to je u redu.
Mnogo je jezera.
Pronađite svoje.
I pazite da se ne utopite :o)))

23

ponedjeljak

ožujak

2009

Nije meni lako biti ja

Slika4 Danas mi glavom bljeskaju razne misli.
Dogodi se to meni tu i tamo. Često.
Naiđe jedna misao, druga je izgura, treća je šutne,
sedma je ismije, devetnaesta ju ignorira, i za čas
se već stota gura da kaže svoj stav.
Tako meni stalno u glavi.
Nikad mira i odmora. Stalno nešto moram misliti.
Nije lako meni biti ja :o)

Neki ljudi nedjeljom duže spavaju. Do ručka. Ili do Nedjeljom u 2.
Neki ljudi voze role po Jarunu, neki ljudi planinare,
neki se igraju s djecom u parku. Neki piju, puše ili oboje. Neki gnjave ili vole nekoga.
Neki ljudi nedjeljom odmaraju. Kako se i priliči.

Al ja se dignem u pola 6 da gledam izlazak sunca.
Slušam kosa kako pjeva zori.
Uživam u tišini praznoga parka.
Zakapčam se visoko jer vjetrovi još uvijek pušu.
I sretna sam što sam živa, što se mogu kretati, što mogu
misliti. Za razliku od svih onih koji to ne mogu.
I baš kad lijepo konstatiram tu, nekima običnu, meni
fascinantnu činjenicu, umjesto da me obuzme nirvana i
da mi se otvori svih 856 čakri, da mi se aura osvijetli i zamiriše,
da počnem levitirati i da usput vratim među žive koju zgaženu bubu,
ja počnem misliti.
I onda je tu kraj svakog mira.

Pa, mislim, dobro nam je dok ništa ne želimo.
Jer onda o ničem ne ovisimo. Ništa nas ne intrigira. Ništa ne trebamo.
Za ničim ne čeznemo. Ni do čega i ni do koga nam nije stalo.
Jer našom dušom vlada mir. Spokoj. Nemamo aritmiju. Nemamo
žgaravicu. Ne gledamo se u ogledalo.
I, onda, umjesto da smo sretni što nas upravo taj spokoj razlikuje od
ostatka čovječanstva koje se muči i pati zbog svih svojih želja i željica,
strasti i nedostatka iste, postojanja ili nepostojanja određenih stvari ili ljudi
u njihovim životima, mi zaje….emo stvar i kažemo, ma dozvolit ću si poželjeti,
na tren ću samo poželjeti nešto. Pa što se može desiti od jedne male željice.
Tek toliko da se podsjetiš kako je to.

I onda te klepne. Snažno te klepne. Jer nema malih željica.
Čim si dozvoliš da nešto poželiš, ma kako mikroskopski maleno i
naizgled nevino i nevažno, odjednom se otvore brane.
One koje su do tada zatvarale sve prolaze, koje si lijepo zabrtvila,
osigurala ventilima, učinila nepropusnima. Da se zaštitiš i da kažeš:
ljudi meni je dosta, što je bilo, bilo je, sada je red na druge,
jedino što ja hoću je svoj mir i spokoj praznih parkova u rano jutro
kad se sunce rađa i kosovi pjevaju.
Al dođeš na raskršće. Između želje i njezinog ostvarivanja i tvog mira.
I točno znaš što moraš napraviti da se vratiš u taj svoj mir.
Precizno točno ZNAŠ. Od početka kada si želju pustila u svoj život, znaš.
Ali ne činiš to. Odugovlačiš. Zastajkuješ.
Misliš, još malo. Još uvijek stignem. Još malo. Još uvijek stignem.
Ali, što duže čekaš, treba ti sve više snage da zakrpaš rupe koje popuštaju na brani.

I sad se vi pitate, nije li zapravo nezdravo dizati se tako rano ujutro.
Razmišljate o tome da pišete gradskoj upravi da ne pušta ljude u prazne
parkove. Sumnjate da jutarnji izlazak sunca ima negativne posljedice po
moždane vijuge. Te da sve kosove zapravo treba poslati na sjeverni pol jer
njihova pjesma uznemiruje duhove. I kljuca nekakve brane.

Rekla sam vam da nije meni lako biti ja. naughty

vrabac UPDATE 24. ožujka 2009. - Na poslu hranim vrapce. Volim vrapce. Nekako su prpošni, simpatični, vrckavi, znatiželjni. I ne znaju pjevati. Pak su mi slični. A ja uvijek imam kruheka koji mi je ostal od prekjučer. I jučer. I danas. Jer se uvijek bojim da bu mi premalo pa si kupim dva. I onda jedan dam vrapcima na prozoru. E, sad, ono kaj me fascinira kod tih malih pernatih stvorenja je njihova totalna nesebičnost. Čim jedan od njih otkrije da sam namrvrila kruh, ne jede, nego stoji i viče dok ne dozove druge. Neće tih pernatih 2 grama kostiju i perja sebe nahraniti, nije pohlepan, već zove druge da dođu. I sad, kad to vidiš, suze ti na oči
krenu jer nisi vrabac :o)

17

utorak

ožujak

2009

smile "Ana Ugarković polila se vrućom vodom".
Naslov i vijest u novinama ukoliko vam je promakao.
Nemoj da mi netko i pomisli recimo "što me se to tiče" ili "tko je Ana?"
Ljudi koji su završili fakultet novinarstva potrudili su se to za vas saznati,
pa gubili noći da bi to napisali kako treba,
pa je urednik, koji je još pametniji od njih, rekao "to je vijest, to moramo objaviti",
pa je netko napravio dizajn kako bi se ta vijest uklopila na stranicu,
pa je lektor to lektorirao da nema grešaka,
pa je tiskara to lijepo tiskala,
pa je dostavljač to lijepo dostavio na kiosk,
pa vam je prodavač na kiosku to lijepo prodao.
Jel vi vidite koliko ljudi je zaposleno da bi do vas došla ta vijest.
A vi bi onda rekli, baš me briga. Nemoj da to čujem.
Jer za vaš je život izuzetno važno da znate što se Ani događa u kuhinji. Čak i kad ne znate tko je ona.
Jedino što me muči je da nema više takvih vijesti. Zato apeliram na sve istraživačke novinare i njihove urednike da nam svakoga dana provjere je li Marko odrezao nokte, je li Lana kihnula, iz kakve šalice pije Ante, je li se Vlatka poskliznula na stepenicama koje vode u dvorište ili onima koje vode u garažu, pije li Hloverka kavu bez šećera ili šećer bez kave, gdje Fani kupuje pseću hranu i što je rekla blagajnici...takve vijesti hoćemo !
Takve vijesti moramo znati.
Radi intelektualnog razvoja.
Duševnog mira.
Emocionalne stabilnosti.
Općeg dobra.
Kad već uništavamo šume da bismo radili papir.

Ili recimo jako je važno pročitati da je "neoseksualac san svih žena svijeta".
Jer recimo vi žene ne znate što bi sanjale. Ni koga. Pak lutate i sanjate sve i svakoga.
A sada znate jer ste i vi uključene u ovo "sve žene svijeta".
Provela se anketa na 4 milijarde žena, od Kine do Južnoafričke republike,
od Grenlanda do Metkovića
i lijepo su SVE ŽENE svjedočile o svojim snovima.
Pak rekle da sanjaju o neoseksualcu.
Pitalo se i mene, samo se ne sjećam.
Valjda sam neodgovorno sanjala nešto drugo. Ili nekog drugog :o)
Ali nisu se oni dali smesti. Ubrojili su i mene kao da sam odgovorila.
Pak su se odgovori zbrojili i ispalo da žene nemaju drugih snova osim toga neoseksualca.
Odnosno, da se drugi snovi ne broje, samo ovaj.
Ako ne znate kakva je to zvjerka, pazite noću kad vam se
snovi roje u glavi jer negdje mora biti. Budući da ga kao žena sigurno sanjate.
Jer muškarci su izgleda prestali biti muškarci
a žene, žene. :o(
I to bi kao trebalo biti pozitivno.


13

petak

ožujak

2009

Tipični i atipični tipovi

improved-grab Za sebe znam reći da sam atipična žena. Jer mi se tako čini kad
gledam tipove žena oko sebe, već eto više desetljeća. A njih svi zovu tipičnim ženama.
I one sebe tako zovu.
I znaju sve o SVIM ženama jer sude po sebi:
"Ja kao i sve žene obožavam kupovati cipele."
"Sve žene vole kad im muškarci kupe cvijeće."
"Niti jedna žena ne voli biti sama."

Promatrajući njih vijek dođem do zaključka da je u mom tipu samo jedna članica :o)))

Procijenite sami:

1. mrzim shopping, mrzim. Reci mi da moram u dućan i ja već čupam kose i pijem praksitene. Bježim što me noge nose. Nije brzo, ali glavno da je daleko.
2. torbice su mi nužno zlo, a ne nešto što je uopće u žiži mog interesa, bilo kakvog i bilo kada.
3. cipele imam dok se ne raspadnu i onda obično za njima plačem neutješno (volim bezpetne, udobne cipele u kojima mogu hodati bez bolova)
4. nijanse boja koje treba na sebi posložiti kompatibilno za mene su čista apstrakcija. Otkada znam za sebe nosim crno, ponekad crveno i to je to.
5. odjeća mi je i više nego komotna, niti jedno dugme na meni ne puca, ništa nije prozirno, dekolte mi se može tražiti ali se ne može naći (žena koja pola cica izbaci van ne može se žaliti da ju muškarac uopće ne sluša:o)
6. ne volim komplimente što sam jasno dala do znanja svim muškarcima s kojima sam ikada imala posla (što je zbunilo svakoga od njih i uzelo im šablone za uletavanje :o)
7. sama mogu otvoriti vrata, sjest na stolac, natočiti benzin, nositi kofere (iako ovo zadnje mogu i prepustiti nekome tko inzistira :o)
8. ne volim besmislena čavrljanja na kavama koja traju satima (zato nemam široki krug prijateljica:o)
9. ne volim znati i prepričavati najnovija događanja vezana uz „selebritije“ (ne kupujem i ne čitam ženske časopise :o)
11. ne znam saditi i uzgajati cvijeće (to bih recimo voljela, ali ne ide mi, kod mene sve umre :o)
12. ne idem u kozmetičke salone, na umjetna sunčanja, k pedikerima, maserima - ne dam da me nepoznate ruke diraju po tijelu, imam puno krugova intimnosti oko sebe i jako oštre granice između njih pa ljude puštam u pojedine blizine krugova vrlo selektivno i teško :o)
13. frizerki idem dva puta godišnje, na najminimalnije potšišavanje koje se može zamisliti, već cijelu vječnost imam istu frizuru i imat ću je i nadalje :o)
14. nisam rodila djecu jer ih nisam htjela roditi;
15. kuhinja mi je najmrže mjesto u stanu; mrzim kuhati, ali volim jesti :o)
16. usisavače i pegle ne podnosim organski, a ribanje, čišćenje, pranje i ostale kućanske poslove smatram nužnim zlom, a ne ispunjenjem životnih snova i ambicija;
18. sjajne pločice me uopće ne uzbuđuju, kao ni ribanje kade, svježe opran veš i sjajni prozori :o)
19. mrzim romantične komedije i ljubavne filmove, knjige i sladunjave pjesmuljke - dosadno, dosadno, dosadno. Na Titanik sam umrla od zijevanja :o)
20. kad nisam s muškarcem ne osjećam se jadno, bezvoljno, napušteno, osamljeno - naprotiv J
24. sve što mi treba sama si mogu nabaviti, kupiti, ostvariti - ne ovisim ni o kome
25. brinuti se o sebi ili držati do sebe meni znači napredovati kao ljudsko biće, razvijati se kao osoba, osvijestiti u sebi ono što postoji i ostvariti ono što bi moglo postojati J
26. i na kraju - iako sam vjerojatno mnogo još atipičnih stvari propustila nabrojiti - previše volim i cijenim život da bih ga potratila na besmislice !

Ostajte mi dobro do ponedjeljka :o)))

10

utorak

ožujak

2009

O iskrenosti

bestfriendsforever Zašto ljudi ne vole iskrenost? Svi se zaklinju u nju, svi govore
„zašto nisi (bio/bila) iskren/a“, „sve bi bilo u redu da si rekao/la
istinu“, „zašto mi ne vjeruješ dovoljno da mi kažeš što misliš/osjećaš“,
„sve mogu podnijeti osim laži“, „ljudi su tako neiskreni“ itd.
A mene, recimo, nitko ne voli kad sam iskrena.
Zapravo, većina me onda prestane voljeti.
Do sada, bez iznimke, u trenutku kad progovorim iskreno,
više nisam ni mila, ni draga, ni simpatična, ni dobra, ni podržavajuća,
ni prava prijateljica, kakva sam bila dok NISAM bila iskrena.
Pa ti reci !!!!!

Kad nisam iskrena ja šutim, ili povlađujem (šutke klimam glavom),
ili se divim (očima), ili podržavam (šutke klimam glavom), ili suosjećam (šutke klimam glavom)
ili se zafrkavam (valjam šale i dosjetke uz puno ironije i sakazma :o))),
jer mislim si, ajde bit će im bolje, ljepše, lakše, čemu ih opterećivati
onime što iskreno mislim. To je ionako samo moje mišljenje.
Bez njega, bit će im bolje, ljepše i lakše.
Vic je u tome što je meni sve gore i sve teže.
Hoće iskrenost na vidjelo. Pa to ti je !
Pak onda dođe trenutak kad ipak odlučim reći što mislim.
Bez zadrške. Lijepo i otvoreno. Nježno. Argumentirano. Pažljivo. S poštovanjem.
Nekada za pet minuta, nekada za koji mjesec.
Bilo je slučajeva kada je trajalo bome i godinama
dok se nisam na iskrenost odlučila.
Mojoj iskrenosti nije prethodila neiskrenost jer sam zapravo
izbjegavala izricanje svog mišljenja radije nego da slažem tj.
kažem nešto suprotno onom što mislim i osjećam.
Međutim, činjenica je da je i takvo prešućivanje štetno i ne vodi nikada dobromu. Ni za koga.
Jer kad-tad dođe vrijeme kad iskrenost poželi pokazati svoje lice
kad više ne može šutjeti u tišini,
i kad mora reći sve što ima.
I to je onda, najčešće, kraj.
Ljubavi. Prijateljstva. Dobro-susjedskih odnosa. Mira.
Zato je iskrenost bolja.
Kažeš što misliš, pa što bude, bit će.
Jer bit će ionako.
Samo, što duže šutiš to više vremena trošiš uzalud.
Jer neiskrenost ne može sačuvati nikoga i ništa u tvom životu.
Iskrenost može.
One i ono što zaista i vrijedi imati, poznavati, voljeti.

Dodatak: svi koji imaju prigovor da je ovo pomalo patetičan post, s
premalo mog sjajnog sarkazma, neka imaju na umu da me još drži
viroza kojoj sam podlegla u petak, da mi šumi u ušima, da mi se
prostor ljulja ko brod i da nemam osjetila okusa i mirisa, a glava mi ko
balon. Prazna :o)))))

06

petak

ožujak

2009

Licemjeri, zaobiđite me !

Kad mi dođe e-mail da udomim psa ili da mail pošaljem drugima
ne bi li informacija došla do nekog drugog udomitelja, ja proslijedim.
Osobama koje poznajem i za koje znam da se neće naljutiti što
im šaljem takav mail. Osobama koje takve mailove šalju i meni.
Jer je meni to važno. Jer ja pse obožavam. Jer su to jedina istinski
neiskvarena bića sposobna neprekidno pružati bezuvjetnu ljubav.

Tako sam prije par dana poslala informaciju o tome da je u dubrovačkom azilu
za pse stanje alarmantno. Pao snijeg, zatrpao one tri kućice koje postoje,
cijeli prostor inače liči na najgore smetlište, a ne na sklonište za bilo koje
živo biće. I uplatila sam da pomognem onima koji brinu o tim psima.

Kadli, dođe meni jedan mail od meni nepoznate osobe koja mi je jednim
krajnje posprdnim tonom spočitnula što se toliko brinem za pse, kojima je
na snijegu zapravo super jer oni imaju krzno, a i ne izgledaju na slici
neuhranjeni, a ne brinem za bića kojih ima daleko više nego tih pasa, koji
nemaju što za jesti i koji se zovu umirovljenici. Brinem li ja kako riješiti
njihovu situaciju?

Suvišno je reći da me obuzeo bijes. Pa sam joj odgovorila. Pa sam ju poučila
koliko je neodgojeno i nekulturno obraćati mi se takvim tonom
kada ja NJOJ nisam poslala nikakvu poruku budući da je
ne poznajem, a s obzirom na pismo koje mi je poznala, drago mi je da je
ne poznajem.

Meni je fascinantno kad se ljudi osjete pozvanima kritizirati odabir drugih
ljudi i prozivati ih zbog toga što pomažu onima kojima žele pomoći onime
što imaju. I što mogu davati kome god hoće. Ili ne davati.
Rekla sam joj da ukoliko je tako zabrinuta za umirovljenike neka im pomogne ONA,
a pisma ovakve vrste može slati na premijera i stranku na vlasti, koji su,
za razliku od mene, odgovorni za stanje u kojem se umirovljenici nalaze.

Meni su na srcu dva umirovljenika. Moja dva umirovljenika za koje se brinem
i trudim da im ne fali ničega. Oni JESU moja briga. I moja odgovornost. Jer su moji.
Iz MOJE plaće idu porezi iz kojih se oni na vlasti moraju pobrinuti, između ostalog,
za druge kojima treba, koji ne mogu, koji nemaju.
To što uglavnom to ne čini nego se bavi idiotarijama, druga je tema.
Međutim, kao što sam već puno puta pisala, situacija u kojoj
se nalaze drugi ljudi, koji imaju svoj mozak, um, svoje moždane vijuge, pa
samim time i odgovornost za svoje blagostanje i blagostanje svojih bližnjih, svoju
djecu, svoje roditelje, svoje kredite, svoje zdravlje, svoje nasilne partnere itd.itd.
NISU MOJA BRIGA ! Niti moja odgovornost ! I zato mi beskrajno dignu
živac licemjeri koji u životu ne rade ništa da bi pomogli bilo kome, ali se nađu
uvijek pozvanima kritizirati one koji nekome pomažu i onda im sole im pamet kako i
kome bi ti drugi trebali pomagati. Tuđim k……m mlate gloginje kojima se ne žele
približiti. A najčešća meta smo im mi koji pomažemo životinjama.

Zato sam odlučila objaviti nekoliko slikica mojih najdražih živih bića na
meni najljepšem mjestu na svijetu, mojoj kućici mojoj slobodici. I njihovoj.
Sa moja dva umirovljenika. U raju koji smo si sami stvorili. Koji smo sami
odabrali i za njega se potrudili. I koji si može stvoriti svatko tko ne brine
tuđu brigu. Tko živi u skladu sa svojim izvorištem. U ma kakvom obliku se
ono realiziralo i utjelovilo.

za ljubicu
Bela i ja ispred kućice

P1010009
Bela s polubratom i polusestrom u igri ispred kućice

P1010004
Belin polubrat Flo na stepenicama kućice

P1010002
Popodnevna siesta u kuhinjici koja ima 4 kvadrata. Kad se kuha preskače se.

P1010010
Flo na stepenicama terase, njegovo najdraže mjesto

P1010016
Bela na terasi u najdražoj pozi za spavanje

P1010006
Belina polusestra Crnja

P1010004
Vesela obitelj ispred kućice

P1010013
Bela na grobeku njezinog prethodnika, nikad prežaljenog Arija

ari
Najdraži prijatelj punih 16 godina koji fizički nije sa mnom već 5 godina, ali je i dalje dio mene.

P1010020
MOJA umirovljenica sa cijelom Belinom obitelji

04

srijeda

ožujak

2009

Volim ga i poštujem

Volim ga. I poštujem.
Koga ili što?
Naše, domaće, ali i strano istraživačko novinarstvo.
Jer je nemilosrdno. I profesionalno. Krajnje profesionalno !
Ide do kraja. U dubinu. U širinu. U visinu. Ne preza ni pred čime.
I piše samo o važnim temama. Po život i egzistenciju, našu i njihovu, važnim.
A njime se bave ljudi koji su 5 godina išli na studij novinarstva.
Da bi naučili pisati tako duboko i široko i visoko. Da bi znali prepoznati važne teme.
Doduše pišu i oni koji su se kvalificirali jer su znali da se Zagreb piše velikim slovom.
A nitko ih nije pitao jesu li prepisivali.
Razlike između prvih i drugih ionako nema.
Pa im se povjerilo da pišu o nama važnim temama.
Da nas informiraju recimo o tome da „Gordan Kožulj još traži stan“.
Jel to važno znati, pitate se. Naravno da je.
Recimo netko od vas prodaje stan. Ne zna kome da proda. Evo mušterije.
Ili već noćima ne spavate jer ne znate što Gordan radi.
Sada znate. Pa mu možete pomoći da ga nađe. Stan, mislim.
Ili recimo, „Dijana Čuljak Šelebaj uživala u sunčanom
jutru i toploj šalici kave“. Jel vama uopće jasno kakvu sreću u životu imaju
ljudi kojima je posao da istraže što DČŠ radi, gdje sjedi
i kako se osjeća. Jel joj kava topla? Jel ju sunce grije?
Ipak je to osoba koju plaćamo iz svoga žepa. Da bi za nas
okupila ljude koji pričaju. O svemu i svačemu.
Bez posljedica. I razloga. Ikakvog.
To je naporan posao. Stresan. Svaki tjedan jednom treba okupiti ljude
i ispitivati ih pred kamerom. Nekad čak i dva puta.
Zato i je red da saznamo da se takva mučenica i odmara.
A ne samo da radi. Naporno. Bez predaha. I bez kave. Pod oblačnim nebom.

image009 Eto, zato ja volim istraživačko novinarstvo na ovim i svim
prostorima. Jer me zainteresira za stvari o kojima inače
ne bih marila. Niti bi me za njih bilo briga. Jer o njima ne bih ništa znala.
Istraživačko novinarstvo se ne bavi izvještavanjima o za nas egzistencijalnim stvarima kao
koliko su grincajg ili rikola na placu te hoće li nam izgraditi nuklearnu
elektranu u dvorištu iza kuće.
To može svatko saznati ako ode na plac ili provjeri dvorište. Za to ne
treba guliti klupe 5 godina, niti znati razlikovati mala i velika slova.
Dok su recimo informacije:
da je neka manekenka upravo izašla iz kuće,
da je neka glumica spremna dati za frizuru petogodišnju vašu plaću,
da je u nekom seocetu u Australiji kihnuo pas,
da se u nekim planinama na Tibetu poskliznula koza,
a u nekoj školi u južnom Uzbekistanu djeca naučila en-ten-tini na mađarskom,
izuzetno važne za naš svakodnevni fizički opstanak i mentalno zdravlje.
Daju nam širu perspektivu. Stavljaju nas u kontekst svijeta.
A ne sela našeg malog. I uskih vidika. Samoživih, sebičnih interesa.
Pa ne živi se samo da bi se jelo i obuklo i radilo i imalo gdje spavati.
Život nisu samo takve depresivne misli pune nesigurnosti
i straha zbog budućnosti. To je ono što vam istraživački novinari
žele pokazati. Zato za vas istražuju što piju, što jedu, s kim razgovaraju,
s kim su se posvađali, što nisu rekli kad su rekli da su mislili kad nisu
uopće razmišljali, što namjeravaju raditi sljedećih pola sata, koga vole
danas popodne, a koga sutra u vrijeme ručka, kakvo donje rublje nose,
o čemu sanjaju kad leže na lijevom boku, hrču li samo za puna mjeseca
ili i kad je plima, što bi bili da su s marsa, kakav im je libido u 83.-oj,
kako izgledaju u bikiniju u 68.-oj?
I sve to osobe za koje uopće ne biste znali da postoje da nema novinara.
I medija. I fotografa da to ovjekovječe.
Umrli biste u potpunom neznanju.
I što bi vam onda vrijedilo što ste imali što jesti, što obući, gdje putovati,
što ste ostvarili svoje ambicije, snove i želje. Što ste bili sretni i zadovoljni.
Što bi vam sve to vrijedilo u vašem od nijednog novinara nezabilježenom životu?!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se