Svi smo mi Narcisi

Nedavno me jedna draga komentatorica mojih postova podsjetila na priču Oscara Wildea (hvala A.B.:o)

Priča je o Narcisu, prelijepom mladiću koji je svakoga dana promatrao svoju ljepotu u jezeru. Bio je toliko opčinjen svojim odrazom da je jednog dana upao u jezero i utopio se.
Kada je Narcis umro, došle su gorske vile i vidjele da se slatkovodno jezero pretvorilo u vrč slanih suza.
- Zašto plačeš? - upitahu vile.
- Oplakujem Narcisa - reče jezero.
- Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa - nastaviše one. - Konačno, unatoč tome što smo mi
stalno trčale za njim po šumi, ti si jedini imao priliku da izbliza promatraš njegovu ljepotu.
- A Narcis je bio lijep? - upita jezero.
- Tko bi to bolje od tebe mogao znati? - odgovoriše iznenađene vile. - Naposljetku, o tvoje se
obale svakog dana naslanjao.
Na trenutak je jezero zašutjelo. Konačno reče:
- Oplakujem Narcisa jer sam, svaki puta kada bi legao na moje obale, u dubini
njegovih očiju mogao vidjeti kako se oslikava moja vlastita ljepota.

Svi su ljudi jezera. Svi se mi ogledamo jedni u drugima.
U drugim ljudima tražimo svoj odraz.
Nekada ga nađemo odmah. Na površini.
Pa pomislimo, gledaj kako smo si slični.
Ali čim zaronimo dublje, naš odraz nestane i ostanemo iznenađeni,
razočarani, povrijeđeni. Zbog odraza na površini pomislili smo da smo našli sebe.
A kad se pokaže da je odraz bio samo površan i da se brzo rasplinuo
osjećamo se “prevareni”.
A stvar je samo u tome da smo se ogledali u krivom jezeru.

Nekada svoj odraz ne nađemo brzo.
Već samo kada i ako zaronimo dublje.
Ako su okolnosti takve i ako si dozvolimo da upoznamo osobu
s kojom se možda i nismo odmah prepoznali. Nismo “kliknuli” u prvoj sekundi.
Nego postepeno otkrivamo sebe u drugoj osobi.
I ona sebe u nama.
I onda je to prekrasno iskustvo otkrivanja. Ugodnih iznenađenja.
Radosnih trenutaka. Čudesnih događanja.
Dešava se. Rijetko, jako rijetko. Ali se dešava.
I traje puno duže od odraza na površini.

Promatrajući druge, promatramo sebe.
Razgovarajući s drugima, vodimo dijalog sa sobom.
Jer sve što drugi kažu reflektira se na naše vlastite misli, uvjerenja, stavove.
I mi onda druge prihvaćamo ili odbijamo ovisno o tome koliko su njihove misli, stavovi, uvjerenja u skladu s našima.
Ako u njima prepoznamo sebe, ti će nam ljudi biti dragi, simpatični,
postat će nam prijatelji ili ćemo se zaljubiti.
Jer ćemo osjetiti bliskost. U njihovom ja prepoznat ćemo svoje ja.
I obratno.

Ako u drugome ne vidimo sebe, ako u njemu ili njoj ne prepoznajemo svoje misli, stavove, uvjerenja, osjećaje, ako taj drugi ne odražava nas,
neće nam biti niti simpatičan, niti drag, niti ćemo ga voljeti.
A ponajmanje ćemo ga razumjeti.

Kako god okrenemo, ljude s kojima volimo biti su oni u kojima smo pronašli sebe,
s kojima imamo više dodirnih točaka nego onih koje nas razlikuju.
Naravno da ne postoje dva ista čovjeka.
Ali kada gledamo svoju sliku u jezeru drugog čovjeka
određujemo što nam je u toj slici bitno,
što želimo vidjeti,
što smatramo vrijednim,
a što nam je manje važno.

Recimo ja se nikada neću družiti s lovcima.
Jer je ono što oni čine suprotno svim mojim uvjerenjima i emocijama.
I ma kakav inače, kao čovjek, bio lovac,
ja mu ne vjerujem, ne poštujem ga i ne želim ga u svojoj blizini.
Dakle, ono što u njemu postoji je nešto što se kosi s onim što je u meni.
Ne reflektira me. Ne razumijem poriv da se ubije drugo živo biće.
Iz zabave. Iz sporta. Ne iz potrebe.
Ono što je za mene vrijednost, ono što ja poštujem,
on svojim izborom da bude lovac, negira. Što znači ne odražava.
U njemu ne postoji onaj dio mene koji mi je važan.
I zato takav čovjek i ja ne možemo nikada biti dio istog svijeta.
Mog svijeta.
Niti ja njegovog.

Svatko odabire svoj svijet. I ljude u tom svijetu.
A svojim izborom odabire i svoja iskustva.
I svoj život.
(A da se ne ponavljam, pročitajte “Čekaonicu” na mom drugom
blogu Slučajne priče.)

I ogledajte se jedni u drugima. Nije važno hoćete li pronaći svoj odraz
u svakome. U nekome ćete ga sigurno naći. Ni vi ne želite da baš svatko
nađe svoj odraz u vama. I to je u redu.
Mnogo je jezera.
Pronađite svoje.
I pazite da se ne utopite :o)))