Volim ga i poštujem

Volim ga. I poštujem.
Koga ili što?
Naše, domaće, ali i strano istraživačko novinarstvo.
Jer je nemilosrdno. I profesionalno. Krajnje profesionalno !
Ide do kraja. U dubinu. U širinu. U visinu. Ne preza ni pred čime.
I piše samo o važnim temama. Po život i egzistenciju, našu i njihovu, važnim.
A njime se bave ljudi koji su 5 godina išli na studij novinarstva.
Da bi naučili pisati tako duboko i široko i visoko. Da bi znali prepoznati važne teme.
Doduše pišu i oni koji su se kvalificirali jer su znali da se Zagreb piše velikim slovom.
A nitko ih nije pitao jesu li prepisivali.
Razlike između prvih i drugih ionako nema.
Pa im se povjerilo da pišu o nama važnim temama.
Da nas informiraju recimo o tome da „Gordan Kožulj još traži stan“.
Jel to važno znati, pitate se. Naravno da je.
Recimo netko od vas prodaje stan. Ne zna kome da proda. Evo mušterije.
Ili već noćima ne spavate jer ne znate što Gordan radi.
Sada znate. Pa mu možete pomoći da ga nađe. Stan, mislim.
Ili recimo, „Dijana Čuljak Šelebaj uživala u sunčanom
jutru i toploj šalici kave“. Jel vama uopće jasno kakvu sreću u životu imaju
ljudi kojima je posao da istraže što DČŠ radi, gdje sjedi
i kako se osjeća. Jel joj kava topla? Jel ju sunce grije?
Ipak je to osoba koju plaćamo iz svoga žepa. Da bi za nas
okupila ljude koji pričaju. O svemu i svačemu.
Bez posljedica. I razloga. Ikakvog.
To je naporan posao. Stresan. Svaki tjedan jednom treba okupiti ljude
i ispitivati ih pred kamerom. Nekad čak i dva puta.
Zato i je red da saznamo da se takva mučenica i odmara.
A ne samo da radi. Naporno. Bez predaha. I bez kave. Pod oblačnim nebom.

Eto, zato ja volim istraživačko novinarstvo na ovim i svim
prostorima. Jer me zainteresira za stvari o kojima inače
ne bih marila. Niti bi me za njih bilo briga. Jer o njima ne bih ništa znala.
Istraživačko novinarstvo se ne bavi izvještavanjima o za nas egzistencijalnim stvarima kao
koliko su grincajg ili rikola na placu te hoće li nam izgraditi nuklearnu
elektranu u dvorištu iza kuće.
To može svatko saznati ako ode na plac ili provjeri dvorište. Za to ne
treba guliti klupe 5 godina, niti znati razlikovati mala i velika slova.
Dok su recimo informacije:
da je neka manekenka upravo izašla iz kuće,
da je neka glumica spremna dati za frizuru petogodišnju vašu plaću,
da je u nekom seocetu u Australiji kihnuo pas,
da se u nekim planinama na Tibetu poskliznula koza,
a u nekoj školi u južnom Uzbekistanu djeca naučila en-ten-tini na mađarskom,
izuzetno važne za naš svakodnevni fizički opstanak i mentalno zdravlje.
Daju nam širu perspektivu. Stavljaju nas u kontekst svijeta.
A ne sela našeg malog. I uskih vidika. Samoživih, sebičnih interesa.
Pa ne živi se samo da bi se jelo i obuklo i radilo i imalo gdje spavati.
Život nisu samo takve depresivne misli pune nesigurnosti
i straha zbog budućnosti. To je ono što vam istraživački novinari
žele pokazati. Zato za vas istražuju što piju, što jedu, s kim razgovaraju,
s kim su se posvađali, što nisu rekli kad su rekli da su mislili kad nisu
uopće razmišljali, što namjeravaju raditi sljedećih pola sata, koga vole
danas popodne, a koga sutra u vrijeme ručka, kakvo donje rublje nose,
o čemu sanjaju kad leže na lijevom boku, hrču li samo za puna mjeseca
ili i kad je plima, što bi bili da su s marsa, kakav im je libido u 83.-oj,
kako izgledaju u bikiniju u 68.-oj?
I sve to osobe za koje uopće ne biste znali da postoje da nema novinara.
I medija. I fotografa da to ovjekovječe.
Umrli biste u potpunom neznanju.
I što bi vam onda vrijedilo što ste imali što jesti, što obući, gdje putovati,
što ste ostvarili svoje ambicije, snove i želje. Što ste bili sretni i zadovoljni.
Što bi vam sve to vrijedilo u vašem od nijednog novinara nezabilježenom životu?!