"Najbolje" prijateljice

Preko 30 godina bile smo najbolje prijateljice. Od 4. osnovne.
Iako je ovo „najbolje prijateljice“ zapravo počelo
odumirati kad smo napunile 20.
Uglavnom zato što se ona udala. A ja nisam.
I odmah rodila prvo dijete. A ja nisam.
Pa su nam putovi krenuli na dvije različite strane.
Mene nisu zanimali razgovori o dječjim kakicama, prvim
zubekima i osipima na guzi,
a ona je moje tada mladenačke želje i snove, iskustva i
ambicije, smatrala naivnim, djetinjastim, površnim.
Pokušavale smo održavati kontakte. Nije išlo.
Kada god bih došla k njoj, nastojala je odigrati predstavu
„gledaj mene kako sam divna mama“.
Jer, ona je bila mama. A ja nisam.
Biti mama, za nju je značilo, da je automatski zrela,
pametna, mudra, sveznajuća. One koje nisu mame to
nikako, mislila je ona, ne mogu shvatiti.
Ja sam izlazila, čitala, studirala, putovala, nastojala što
više vidjeti, čuti, saznati, doživjeti.
I sve to je tkalo moj karakter, stavove, uvjerenja.
I postalo dio moje ličnosti.
Njezin je svijet bilo njezino dijete.
I jedno vrijeme suprug.
Onda je suprug odlučio da ga ne interesira ni dijete, ni ona,
ali joj je napravio još jedno dijete, uglavnom na njezino
inzistiranje i onda otišao. Igrati nogomet, tenis, „hofirati“ drugim ženama.
Ona je ostala odgajati dvoje djece.
I raditi na poslu za koji je smatrala da nije uređen kako
ona misli da bi trebao biti te se proglasila žrtvom. Cijelog kozmosa.
O čemu mi je u detalje pričala svaki puta kada bi se čule telefonom.
I njezina životna iskustva imala su utjecaja na njezin
karakter, stavove, uvjerenja. I na njezinu ličnost.
Sve rjeđe smo nalazile zajednički jezik.
Zajedničke teme. Bilo što, što bi nas povezivalo.
Udaljavale smo se i postale strane jedna drugoj.
Nismo se razumjele i naša je komunikacija bila stalno
napeta dok prije nekih 10-ak godina nije sasvim prekinuta.
Nakon što sam konačno bila iskrena i rekla što mislim o
svemu o čemu sam prije šutjela. Jer sam prije mislila da joj
šutnjom pomažem. Makar i na svoju štetu.
Preko 7 godina bila njezino uho za sve njezine
probleme, i rame za plakanje zbog svih zločestih ljudi
kojima ništa drugo nije na pameti nego da njoj naude.
Znalo se desiti da se nađemo na kavi i da ona puna 2 sata
priča svoj život, te da se rastanemo, a da ja nisam progovorila
niti jednu rečenicu. I da ona to nije ni primijetila.
Kada sam konačno progovorila i podsjetila na sve te
godine koje sam joj samo klimala glavom, davala
joj podršku, suosjećala s njom, razumijevala njezine probleme,
ona me je jednostavno prekinula rekavši:
„A zašto si to radila?“
I imala je pravo. Nisam imala pravo njoj predbaciti vlastito
(ne)djelovanje.
Nisam ljuta na nju.
Zahvalna sam joj na dvije stvari: zato što mi je bila draga,
najdraža prijateljica 10-ak godina i što nas vežu lijepe uspomene
djevojaštva, i druga ta što me podučila u velikoj životnoj lekciji:
nikome ne radiš uslugu ne izričući iskreno što misliš, a ponajmanje
sebi. Samo trošiš vrijeme, a strah da ćeš zbog iskrenosti izgubiti
prijatelja ničemu ne vodi jer na kraju će ionako doći do razlaza.
Samo što ćeš potratiti dragocjeno vrijeme koje si mogla provesti
s nekim tko je na istoj valnoj duljini.

Zašto sam napisala ovaj post?
Jedan od ovih dana, prvi put nakon 9 godina što smo prestale
komunicirati, vidjela sam je na tramvajskoj stanici.
Jedva sam je prepoznala. Izgledala mi je poput istrošene lutke.
U njoj su prepoznatljivi trenutci nje od nekada (kako bi rekla
Uranova pikula :o), ali inače mi je sasvim strana, gotovo neprepoznatljiva
osoba. Nije me vidjela, niti sam joj se javila, iako bih voljela
barem jednom porazgovarati s njom i vidjeti u kojoj fazi je sada
njezin život? Tko je ona sada? Koliko se promijenila kao osoba. Ili nije.
Prije par dana sam bila na ivici da joj čestitam rođendan.
Nisam.
Možda ipak naučene lekcije treba ostaviti na miru.