29

četvrtak

siječanj

2009

Kakve veze ima znanje s arenama ?

Mladi Hrvati navodno ne znaju di je Stradun,
kad je otkrivena Amerika, tko je Sarkozy.
Studenti ne znaju kad je propalo Rimsko carstvo.
Pa misle da još traje.
Sarkozy im je žensko.
I? U čemu je problem? Tko kaže da nije.
Jel netko ima dokaz da je Sarkozy muško?
Možda zato što se oženio manekenkom?
I to vam je neki dokaz muškosti ?
I kakvo je to glupo pitanje o otkrivanju Amerike?
Mislim, stvarno.
Čemu zapravo služi poznavanje takvih činjenica?
Nevažnih za život. Pravi život.
Život kakav želi živjeti 90 % mladih.
I njihovih roditelja. I bakina susjeda.
Kad hodate nekakvom popločanom ulicom, što je važno
zove li se ona Stradun ili Riva ili Špica ili Promenada.
I di se nalazi. Važno je da hodaš, šopingiraš, piješ kavu.
Što ima veze gdje.
Kao da ćeš hodajući u sebi ponavljati:
„Gle, hodam Stradunom. Koji je u Dubrovniku. A ne
u Splitu.“
„Pijem kavu na Špici. Koja je u Zagrebu.“
Svašta.

Ono što je za život važno, NAJVAŽNIJE trenutačno je
znati rezultat rukometnih utakmica.
Od životne je važnosti znati kada se igraju.
I tko igra.
Za život je važno obući nešto kockasto.
Pofarbati lice.
Urlati.
Paliti tuđe zastave.
Iživljavati se na automobilima, tramvajima i psima
onih koji ne gledaju utakmice.
Kad nema rukometa, važno je znati i raditi sve ovo gore
vezano za nogomet, eventualno košarku.
Za život je važno ne znati ništa što se uči u školi.
Što manje znaš to si veća faca.
Škola je za one koji se spremaju na pohod po kvizovima.
A samo luzeri idu na kvizove znanja.
Samo najveći luzeri tamo i pokažu da nešto znaju.
A luzera koji nešto znaju država se ne boji.
Njih država treba. Za kvizove.
gladiator Jer danas su i rukometne dvorane i kvizovi i trenutci istine
i moj tata je bolji od tvoga i big brotheri i farme zapravo
arene napravljene po uzoru na arene nekadašnjeg Rimskog carstva (i svih
drugih koja su ga kopirala) u kojima su se tada borili gladijatori.
Pa su mase urlale.
Tražile krv.
Tražile borbu.
Moj gladijator je bolji od tvoga.
Moj gladijator će tvoga satrti.
Moj gladijator je najjači zato što ja navijam za njega.
I hvala caru što mi je omogućio da imam svog gladijatora.
Znači da sam važan.
Znači da me car voli.
Znači da mu je stalo da me zabavi.
Makar mi i ne dao kruha.

Država voli okupljati
ljude u arenama. Baš kao nekada.
Dok su tamo, mase ne misle.
Pa i kad izađu iz arena, ne uključuju mozak.
Uglavnom zato što je zakržljao.
Od nekorištenja.
I od praćenja VAŽNIH vijesti:
u čijim trapericama je neki pjevač otišao u rodilište po ženu i bebu,
zašto neka glumičica ne zna prekrižiti noge da ne pokaže gaćice,
zove li rukometaša njegova draga „ribica“ ili „zeko“,
i naravno, „što li je Vlatka Pokos radila u Tkalči?“

„To da je lako vladati glupima, vladari znaju već
pet hiljada godina. Zato su umne glave nekad stavljali
na panjeve, zato se danas, kad je za pamet ukinuta
smrtna kazna, glupost uspostavlja kao mjera svih stvari.

Društvo znanja je društvo mišljenja svojom glavom,
a nema za državu veće opasnosti od te glave. Pa kad je
ne može odrubiti, može je barem temeljito isprazniti.
Kako to izgleda u „praktičnom životu“, vidimo ovih dana.
U trenutku kad cijeli svijet visi nad ambisom recesije,
hrvatska je država ulupala milijarde novca za Svjetsko
rukometno prvenstvo i mobilizirala naciju oko brojki na
semaforu u Bandićevoj Areni, malo većem televizoru koji sam
košta kao cijela jedna suvremena osnovna škola zajedno sa
sportskom dvoranom. Iako će taj semafor i nekoliko
nakaznih skladišta za ljude plaćati i njihova djeca,
Hrvati se ne žale: ovog trenutka jedino što može
mobilizirati temeljito oglupjelu naciju jest pitanje
je li bolje navijanje bilo u Splitu ili u Zagrebu.“
(Boris Dežulović u novom Globusu - nisam odoljela da
ne citiram nešto iz ovog briljantnog članka).


27

utorak

siječanj

2009

Muško-ženska komunikacija

zenskikarakterkm5

Nadam se da ćete vidjeti pročitati naughty

26

ponedjeljak

siječanj

2009

Kemikalija maženja

cutedog Najnovija istraživanja pokazuju da igra s psima kod njihovih vlasnika potiče eksploziju oksitocina, hormona povezanog s majčinstvom i brigom za bebe.
Taj hormon, poznat pod imenom „kemikalija maženja",
amortizira stres,
sprečava depresiju
i jača povjerenje kod ljudi.
Miho Nagasawa i Tekefumi Kikusui, biolozi s Ateba Universityja u Japanu napravili su eksperiment u kojem je 55 pasa i njihovih vlasnika pozvano u laboratorij na igranje.
Vlasnici su dali uzorak urina prije i poslije igre, i zamijećen je značajan porast oksitocina.
U drugom eksperimentu vlasnicima je rečeno da izbjegavaju poglede svojih pasa. Eksperiment je snimljen i izmjereno je koliko su dugo psi zadržali pogled na vlasnicima. Oksitocin u urinu vlasnika čiji su ih psi gledali duže od 2 minute porastao je šak za 20%, dok je kod vlasnika nezainteresiranih pasa blago opao.

Bujica te „kemijalije maženja" objašnjava zašto kontakt sa psima može podići raspoloženje pa čak i ublažiti simptome anksioznosti i depresije- kaze Kikusui.
Kroz evoluciju ljudi i psi su mozda dijelili slične drustvene manire, poput pogleda i geste rukom, tj. šapom. Upravo zbog toga psi su se toliko lako uklopili u ljudsko društvo- rekao je Kikusui.

puppy_eyes-2 Oni su se možda evolucijski razvili u naše vjerne pratitelje, a nama je blagi pogled tih dlakavih čudovišta toliko neodoljiv da im osim ljubavi i pažnje, neki nakon smrti ostavljaju čitavo bogatstvo. Leona Helmsley, koja je svojim psićima ostavila 12 milijuna dolara prema mišljenju mnogih je bila luđakinja, no jedno je sigurno - ti ju psići nikada nisu iznevjerili.

Za tako nešto psi uopće nisu sposobni, to jednostavno nije zapisano u njihovom genetskom kodu.

Oni koji imaju ili su imali psa prijatelja, znaju o čemu ovdje piše. Oni koji ga imaju radi mode, statusa, tradicije ili da bi se nad nekim imali iživljavati, nemaju pojma.
Na žalost, psi su i njima vjerni.
Na svoju štetu.


22

četvrtak

siječanj

2009

Zemlja u kojoj ubojice imaju najviše prava

Kratak ljutiti update vezan uz Jedan ljutiti post od prije par dana.

Attitude Jučer ujutro iz pritvora su puštena četvorica maloljetnika koja su sudjelovala u premlaćivanju Luke Ritza koji je zbog posljedica umro.
Maksimalni rok prema kojem po zakonu smiju biti pritvoreni za djelo kojim ih se tereti je istekao.
Ponovit ću.
MAKSIMALNI ROK ZA DJELO KOJIM IH SE TERETI.
Na znanje i ravnanje: MAKSIMALNI ROK na koji će balavcima uskratiti lunjanje po kafićima,
pijanke i ubijanje iz dosade je - tri mjeseca !!!!
Optužnica protiv njih još nije podignuta.
"Stručnjaci" već tri mjeseca procjenjuju jesu li ovi mladići normalni.
Kao da je ludost ovih ubojica upitna!!!
Za glupost "stručnjaka" nisam sigurna.
Mogu li normalni i za društvo bezopasni biti mladići koji iz DOSADE odluče nekog ubiti ????
Što se tu ima procijenjivati ?
Pa se ispituje je li Luka umro od posljedica premlaćivanja od čudovišnog peteročlanog čopora
ili možda od peludne groznice!
No, tko jebe Luku.
Kad se dao ubiti.
I nije uzvratio na nasilje, nasiljem.
Kakva bi to uopće obrana mogla biti jednog protiv petorice?!
Pokazao je i dokazao da nenasilje, zapravo, nema nikakve šanse.
Ma koliko se mi u njega zaklinjali.
I kampanje organiziravali.
I čestitali jedni drugima na uspješnoj provedbi.
I pisali rezolucije i deklaracije.
I osnivali nagrade za nenasilje žrtvinim imenom.
I držali svečane govore na dodjelama.
I DOZVOLILI im da skupljaju političke bodove na dirljivim, ali ispraznim frazama.
I divili se video spotovima kako za nasilje nema opravdanja.
Moš mislit.
Itekako ima opravdanja. Sve ovisi o tome tko ga počini.
Da sada majka ili otac ili prijatelji Luke Ritza odluče pokazati ubojicama
kolika je njihova bol,
bili bi kažnjeni na načine daleko dugotrajnije i oštrije od
ovih bezočnih, bezsavjesnih ubojica.
Jer kao pravda se ne smije uzimati u svoje ruke.
Za to postoje zakoni.
Da ne bude pravde.
I da se osigura da ju nitko ne uzme u svoje ruke.
Kako bi je konačno bilo.
Eto, zakoni zapravo postoje da pravde ne bi bilo !
Jer recite vi meni gdje je pravda ako stoji da ova četvorica 17-godišnjaka
"ako ih se i proglasi krivima, oni neće moći biti osuđeni na maloljetnički zatvor,
nego će im se moći odrediti samo odgojne mjere pojačanog nadzora".
Pojačanog nadzora. WTF is that?????
Gledat će u njih 24 sata na dan.
Tko?
A punoljetnik će dobiti najviše 5 godina?!
E, roditelji Luke Ritza i roditelji svih drugih luka, jadni li ste.
Jadni li smo svi mi.
Dobro je samo lopovima i ubojicama.
Njih štite svi zakoni, sva ministarstva i sve vlade.

"Kako se osjeća majka Luke Ritza, koja samo ožalošćeno može pratiti kako napadači i mogući ubojice njenog sina ne trpe nikakve sankcije za napad koji su priznali, a koji je završio Lukinom smrću?" piše u jednom članku.

Pa pitam ja sve genijalce u pravosuđu ove zemlje, imaju li oni djecu?
Smatraju li opravdanim da djeca iz dosade ubijaju drugu djecu?
I da ih se zbog toga blago pogladi peruškom.
Jer sve ostalo bi bilo pregrubo kršenje njihovih prava.
I bi li isto tako mislili da je ubijeni bio njihovo dijete?

Pa zaboga, ne pozivajte se stalno na zakone ko da su pali s neba.
Pa, kao, nitko ništa ne može dok ne padnu novi.
Zakone donose ljudi. Ako zakon ne valja, treba ga mijenjati.
Kao što mijenjamo zakone zbog krivog zareza i nekakvog bezveznog pojma,
a ne mijenjamo ih zbog nečega što predstavlja razliku između života i smrti.
Ne mijenjamo ih kad treba kazniti one koji kaznu ZASLUŽUJU.
Neko sliježemo ramenima dok se gaze prava žrtava.
Pa kakvi smo mi to ljudi?
I zar nas nije briga baš nimalo ništa sve dok se ne desi NAMA ??????
Jadno.

UPDATE 23.1.2009. - U jednom video zapisu majka govori o tome kako joj je Luka u bolnici rekao: "Vidiš mama, odgajali ste me da budem dobar, nenasilan, pošten. I vidi gdje sam završio. A oni drugi su vani, slobodni i zabavljaju se." I iako će se mnogi među vama rasplakati na ovo, a mnogi naljutiti što je tome tako, činjenica je da ćemo svi mi zajedno kao društvo NEKAŽNJAVANJEM nasilnika ili NEREAGIRANJEM zbog takve prakse zapravo odaslati poruku SVIM DRUGIM NASILNICIMA da je nasilje zaštićeno zakonima, da pravda za žrtve NE POSTOJI i da joj se ne treba ni nadati. Kako ćete uz ovakav primjer iz života danas i sutra odgajati djecu da budu dobra, nenasilna i pristojna? Što ćete im odgovoriti kad vas pitaju čemu da budu takva kad oko sebe svakoga dana vide primjere u kojima takvi ljudi nemaju nikakva prava i nitko ih ne štiti? A dobar i glup su braća, kaže stara poslovica. Evo vam najfriškijeg primjera: Azgan Qenaj, vlasnik pekarnice Romaja u Ogrizovićevoj ulici u Zagrebu, od kada radi čini isto dobro djelo, kruh koji ne proda daje besplatno. No, inspektori su njegovo djelo nagradili novčanom kaznom od 30 tisuća kuna." Bili su brzi i učinkoviti. Jer besplatno dijeljenje kruha je stvarno kriminalno djelo. Mislim da bi mu trebalo odrapiti i neku zatvorsku kaznu. Nek se zna što su vrijednosti u ovoj zemlji.

Ponovo bi trebalo izaći na ulice. Kad bi i to imalo bilo kakvog učinka.

P.S. Kome ja ovo uopće govorim i pišem kad se nacija zabavlja rukometom, a udarne vijesti su da je ruskoj klizačici na nastupu ispala sisa, te da simona doma anti sama čita gole vijesti.

Beam me up, Scotty !

20

utorak

siječanj

2009

Siromasi i oni drugi

Dok se prezadužena nacija zabavlja po arenama, iako ne mogu platiti račune, nemaju posao, nemaju plina, imaju bezbroj kredita, i malo si toga mogu priuštiti, od životne važnosti im je hoće li nekoliko momaka, kojima je egzistencija osigurana do petog koljena, ubaciti loptu u gol,
objavljeno je da u Hrvatskoj ima više od 200.000 siromaha.
Za neobavještene, u taj broj ne ulaze oni koji recimo nemaju
za godišnji odmor ili za škarpinu jednom mjesečno.
Niti oni kojima je voće mislena imenica.
Niti oni koji balansiraju s 10-ak kreditnih kartica
prelijevajući šuplje u prazno.
Privid imanja u stvarnost nemanja.
U taj broj ulaze oni koji stvarno ništa nemaju.
Simptomatično je, valjda, da ih ima onoliko koliko ima onih koji idu na skijanje.
Izvan granica lijepe naše.

Kao ilustraciju poklanjam vam ovu sličicu čiji je naslov:
Nema ružnih žena, ima samo siromašnih žena.
Ili što bi Levantica rekla: golih i bosih žena zubo

nemaruznihzenaau0

16

petak

siječanj

2009

Počinje rukometno ludilo

Iako ćete me svi zamrziti zbog ovoga, sve što imam reći je:

1. Baš me briga.
2. Bez mene.
3. Ne zove se slučajno dvorana Arena.

* oni koji ne znaju, nek pogledaju čemu su arene ovog svijeta služile. I čemu još uvijek služe.




15

četvrtak

siječanj

2009

Što hoćemo, a što nećemo

Mislim da je jako, jako važno da osim simone i ante, vlatke i njezine brojne svite,
nivesice, sanadera, bandića i ostalih ličnosti, pratite i razvoj događaja slavice i bernija.
(sve su to veliki ljudi, samo kaj meni tipkovnica piše mala slova s vremena na vrijeme :o)
sasvim svojevoljno.
bez da me pita.)
dakle, važno je pratiti slavicu i bernija iz razloga što su oni dokaz da ljubav pobjeđuje sve.
a to je poruka u koju se možete ugledati.
svi vi kojima dođe da se rastanete.
jer vas, recimo nervira što ona mljacka,
ili što njemu razdjeljak ide nakrivo.
slavicina je ljubav, recimo, meni uzor.
prvo, izgled njenog muškog izdanka nije joj nikakva prepreka.
mislim, nije prepreka koju ne može prekoračiti.
pogotovo ako je s druge strane milijun.
ili dva.
ili koja milijarda.
novčanica.
slavicae jer njena ljubav ne pita za izgled.
kad ima milijardu razloga.
da ne pita.
pa onda za to prekorači još neke prepreke.
recimo, što mora ljuljati muža na koljenima.
ili podići ga na ruke i prenijeti preko mlake na cesti.
ili podići ga na ramena da bolje vidi u dalj.
ili povesti ga za ruku kad idu u kino.
ili kupovati mu na dječjem odjelu.
jer ljubav je to dragi moji.
zbog par milijuna/rdi razloga.
ne razumijete vi to.
ja razumijem.
i baš si mislim da je šteta što i ja nemam barem koji milijun takvih razloga
pa da se i u mene zaljubi neki visoki, šarmantni, duhoviti, pametan lik
o kojem sve novine pišu, a on hoće samo mene.
zbog MOJIH milijun razloga.
al to nikom ne kaže nego frca izjave kako je zaljubljen u mene i onda se
stalno slika pored mene
30 cm niže, zdepaste, s naočalama, nepočešljane,
jednom riječju jadne.
ali sigurne u sebe.
jer znam da ga taj milijun razloga drži uz mene čvršće
od svih dugih nogu, tankih strukova i velikih grudi.
a na mejkovere ide samo on.
da bude MENI lijep.
i poželjan.
jer mojih milijun razloga znači da ja mogu njega zamijeniti ako hoću,
al on mene ne.
osim ak se odrekne milijun razloga zbog kojih je uopće sa mnom :o)
velike ljubavi traže puno razloga.
pa ak se jedan izgubi, ostane ih još 99999999999999999.
a di ćemo mi kad nestane onaj jedan jedini zbog kojih
je netko sa nama ili mi s nekim?
zato mi je ljubav slavice i bernija jako inspirativna.
I zato mi je daleko važnije znati što se s njima dešava.
Hoće li se, ne daj bože, rastati.
Pa se neće, hvala bogu.
Rastati.
Ko će me inspirirati ako se rastanu. Pa se o njima više ne bude pisalo.
Zato sam sretna što svaki dan mogu pročitati
gdje su, što rade, vole li se više ili najviše,
kad će posjetiti lijepu našu,
koliko će ostati,
gdje će jesti škampe,
gdje će vezati vez jahte,
gdje će kupiti burek.
Meni je to važno znati.
Svaki dan.
Pa uživam što se mediji pobrinu da me ne drže u mraku neznanja.
Recimo, koga zanima što su zagrebačke studentice bile u finalu
Svjetskog sveučilišnog debatnog prvenstva na kojem je sudjelovalo
više od 300 ekipa iz cijeloga svijeta te do nogu potukle
natjecatelje s Oxforda, Cambridgea, Yalea i Harvarda.
Imale su samo 15 minuta da se spreme na nepoznatu temu
u debati.
Mislim u redu je što je tisak izvijestio da se to dogodilo jednim
kraćim tekstom. Ali dosta je.
Koga briga što naše pametne glave nešto postignu.
I što budu bolje od drugih pametnih glava.
Na nekom pametnom svjetskom prvenstvu.
Ne na nogometu. Ili rukometu.
Neš ti prvenstva u debatiranju.
Bla-bla, truć-truć.
Jasno da su neke babe tu prve.
Ko da babe netko može nadglasati.
Neš ti dostignuća.
Zato kažem, ostavite se takvih informacija.
Samo nas deprimiraju.
Pokazuju da netko negdje nešto želi i može postići svojom pameću.
To je strašno deprimirajuće.
Mi volimo čitati o onima koji ništa nisu postigli
jer se onda osjećamo dobro u svojoj koži.
Bolji od njih.
Sretniji.
Pa i pametniji.
Kad čitamo o njihovim glupostima.
To je lijek za dušu.
Zato hoćemo što više slika nivesice kojoj ispadaju grudi iz dekoltea
jer jednom dnevno stvarno je premalo.
I hoćemo jedan foto ili video uradak o tome što simona
radi od jutra do mraka. Po satima.
I hoćemo skrivenu kameru u ormaru vlatke.
I hoćemo dokumentarac o šminkanju nevena ciganovića.
To mi hoćemo.

14

srijeda

siječanj

2009

Jedan ljutiti post

Počela kampanja protiv fizičkog zlostavljanja djece.
Ja mislim da se djecu ne smije zlostavljati. I točka.
Niti bilo koga drugoga.
Osim možda kamenja.
Jer ono niš ne osjeća.
I niš ga ne boli.
Valjda.
Ali sva bića koja može boljeti, ne smije se zlostavljati.
NITKO na to nema pravo.

Isto tako mislim da djeci ne bu niš ako dobiju po turu.
Ne bez razloga.
Kad zasluže.
Onako malo, kratko, tek da se zna.
Mislim, i mi smo dobivali po turu kad smo zalužili, pa nemamo traume.
I vikalo se na nas. I kažnjavalo na razne načine.
I ne udovoljavalo SVIM našim prohtjevima.
I gle, znamo kaj se smije, a kaj ne.
Kaj je pravo, kaj je krivo.
Di su granice.
Naše i tuđe slobode.
I da se kršenje pravila kažnjava.
S pravom.
Za razliku od (većine) današnje djece koja pojma nemaju.
Jer pametne glave odraslih predlažu da djeca odraslima kažu kako i što treba raditi.
I kada.
I da li uopće.
Ispravan odgoj prema sad već bezbrojnim stručnjacima i stručnjakinjama je
da djecu pitate što žele i onda im to odmah, ODMAH, osigurate.
I kad oni lijepo kažu što i kako,
treba se odmah, ODMAH, složiti.
Inače bi djeca mogla dobiti traumu.
Neizlječivu.
Koja glasi da ne mogu u životu sve što hoće.
Recimo tinejdžerici zabraniš da izađe na -13 u majici u kojoj joj se vidi pupak s pirsingom.
Odmah te tuži za zlostavljanje. Pa se dignu razne udruge i održe okrugli stolovi.
Možda i konferencije o kršenju prava djeteta da se slobodno izražava odjećom.
I probijanjem pupka.
Ili petogodišnjaku zabraniš da lupa staklenim ulaznim vratima u zgradu.
Pa se on baci na pod i urla lupajući šakama i nogama.
Pa se skupe susjedi koji te gledaju ko zvijer.
Pa te prijave za obiteljsko nasilje.
Pa te snime za Dnevnik i raspravljaju o tebi u Otvorenom.
Ili desetgodišnjaku zabraniš da baca petarde na pse.
A on te pošalje u P.M.
A ti mu ne mreš niš.
Osim nagradit ga novim petardama.
I reći mu da ih baci i tebi pod noge.
Jer inače sve, apsolutno sve što bi NORMALNA osoba u tom trenu poduzela zove se kršenjem prava djeteta.
Pa te prijavi prvoj policijskoj postaji. Jer zna da može.
Jer su ga kampanje za osvještavanje osvijestile
rekavši mu da slobodno prijavljuje sve koji ga
krivo pogledaju, ne pruže mu novčanik čim zatraži, upozore ga na bezobrazluk.
I kako rastu tako im društvo osigurava da čine, uglavnom, sve što žele.
Inače se naljute.
Pa nas počnu tuči.
Tu i tamo koga ubiju.
Za opomenu.
Tek da se zna dokle su spremni ići.
Ako zaboravimo gdje nam je mjesto.
I tko je gazda, gospodar i bog. Uglavnom maloljetan.
Kojeg odrasli, vrlo nevoljko, kažnjavaju tek kad, ničim izazvan, ubije vršnjaka na cesti.
Jer mu je dosadno !
Zato luke i ružice i kristine ovog grada i ove zemlje imaju malo šansi pred
dobro zaštićenim pravima onih koji počnu s nepodopštinama, zlostavljaju životinje,
nastave s maltretiranjem vršnjaka u razredu, prebijanjem nepoznatih u pothodnicima,
a završe ubojstvom zbog mobitela ili bez ikakvog “zbog”.
Jer bez obzira što da naprave njihova će prava biti daleko zaštićenija
nego prava bilo koga od nas koji nikoga ne napadamo, ne tučemo i ne ubijamo.
Meni je to suludo.

lukaritz Da recimo ubojica Luke Ritza (kao primjer samo) ima veća prava o kojima
brine cijelo društvo, nego što je imao Luka.
Koji je i u smrti spasio više života.
I tako ubojica Luke Ritza, po zakonu koji su donijeli odrasli,
dobiti može najviše 10 godina zatvora.
Imat će 28 kad izađe.
Ako ga ne puste prije zbog dobrog vladanja.
Što je svako ponašanje bez noža u ruci.
Oni koji su s njim sudjelovali u Lukinom premlaćivanju dobit će i manje.
Najgore što im može biti je da ih sudac opomene “no, no, ne smije se tako nekog tući!” i
da im čokoladu ili nešto žešće što komnzumiraju.
Da ih ne uvrijedi. Omalovažavanjem čokoladom.
Jer im se ne smije uništiti život.
Moramo biti milosrdni prema ubojicama.
Jer njihov život je društvu strašno vrijedan.

napadac Meni nije.
Mnogi će reći da ne mogu uspoređivati vrijednost života.
A ja mislim da mogu.
Život jednog Luke, zbog onoga kakav je bio i kakav je težio biti
te što je sve činio i učinio za druge, vrijedi više od života sve četvorice koja
su ga ubila. Koji se mogu pohvaliti samo dostignućem da im je u životu DOSADNO.
A onda staviti kapuljače na glave.
Prazne i beznačajne.
Da im se ne vidi lice.
Bez karaktera.
Ja NISAM milosrdna prema nasilnicima.
Ne vidim niti jedan razlog da budem.
I briga me za njihova prava.
Smatram da prava treba zaslužiti.
Ponašanjem i djelima.


Zato su meni Lukina prava daleko važnija od prava tri bezveznjaka
kojima se, u čoporu kao svim kukavicama, prohtjelo igrati frajere pa su napali prvog
na kojeg su naišli i ODUZELI MU ŽIVOT.
Zbog obijesti, zbog dosade, zbog nagona, BAŠ ME BRIGA zbog čega.
Jer društvo bi jasno trebalo poslati poruku da je napad na drugu osobu
potpuno NEPRIHVATLJIV i NAJSTROŽE kažnjiv,
te da će počinitelji biti IZOPĆENI iz društva.
Na jako puno godina. Do starosti.

A poruke o neprihvatljivosti nasilja, svojevoljnosti, bezobrazluka, nedoličnog ponašanja,
počinju u djetinjstvu.
Kad dijete lupa nožicama i urla pred izlogom praveći spektakl od
potpuno bespomoćnih roditelja.
Koji na kraju popuste.
Kao što i društvo popušta.
Po meni, puca po šavovima!

P.S. Htjela sam zapravo napisati uobičajeno sarkastičan post, ali kako sam pisala tako sam se sve više ljutila. Onda sam ga htjela izbrisati, pa nisam. Pa ga čitajte ako hoćete. Mene ova tema jako pogađa i jako ljuti jer svakodnevno čitam kako razne spodobe i kreature imaju više zaštićena prava, to više što su gore zločine počinili, nego oni koji niti mrava zgazili nisu. I ne bi. Pa sad vi recite kako ostati hladnokrvna?!

08

četvrtak

siječanj

2009

Sretna nam nova

Sve što započne i što traje, jednom mora završiti.
Sviđalo se to vama ili ne.
Meni se ne sviđa, recimo, što mora završiti godišnji odmor. Moj.
Ali ko me pita.
On jednostavno završi, i što mogu drugo nego vratiti se u službicu.
Dobro da je imam, kako stvari u najljepšoj našoj stoje.
Pa sam se tako vratila i vijestima iz zemlje, svijeta i šire.
Uskim, vrlo uskim vijestima.
O ta uska varoš, o ti uski ljudi,
o taj puk što dnevno veći sljepac biva,
o te prazne glave, o te prazne grudi
i ta svakidašnja glupa perspektiva.

Lijepo je znati da se od doba Matoša, ništa promijenilo nije.
Mislim, to daje čovjeku osjećaj stabilnosti. thumbup

Što da patim sama sagledavanjem te perspektive.
Red je da nastavimo sa vašim obrazovanjem.

Napravio Latin emisiju o tome jesmo li jednaki pred zakonom.
Jer, navodno piše u Ustavu da moramo biti.
I sad, našo se on da propita jel kod nas sve po zakonu.
Ili barem nešto.
Pa ustanovio da nije ništa.
I sad se čudi.
Svašta.
Ne mrem vjerovati da još ima naivaca koji vjeruju da u životu
treba biti onako kako piše u Ustavu.
Gdje sve piše lijepo.
Jer je Ustav napisan po sistemu: što bi bilo, kad bi bilo.
A onda se sve zamišlja lijepo. Ko u bajci.
Zato da bi ljudi imali nešto lijepo za pročitati.
Kad im u životu postane teško.
Kad ih zgrome nepravde.
Kad ih tuku i otpuštaju.
Kad im ne daju što je njihovo.
Kad se nad njima izživljavaju.
Kad ih doktor izbaci iz ordinacije jer nemaju dopunsko.
Kad im kirurg isčupa infuziju u sred operacije.
Kad im djeca u školi uče o paklenim mukama.
I rodama koja nose bebe.
Kad nemaju za kruh i putar.
Ni za naranču.
Onda uzmu Ustav i čitaju kako bi stvari zapravo trebale izgledati.
Kako bi njima zapravo trebalo biti.
I kako bi to bilo lijepo.
A nije.
Jer imaju pravo glasa, pa su glas(ov)ali na izborima.
Pa imaju to što nemaju.
Ali još uvijek mogu čitati Ustav.
Možda im se jednom prosvijetli.
Kad im sasvim padne mrak. bang

"Golf teren potroši vode koliko naselje od 8.000 stanovnika"
piše u Zadarskom listu.
Mislim, ja stvarno ne shvaćam takva uska gledanja.
Kakva korist od naselja od 8.000 stanovnika koji samo piju vodu.
Pa opet piju vodu.
Svakoga dana.
Za zdravlje do 2 l dnevno popiju.
I kakva korist od toga pitam ja vas.
A kad lijepo natopiš golf igralište ima koristi za sve.
Golf je jedan prekrasan, zdrav sport.
2 i pol čovjeka igraju na stotinjak hektara zelenih, travnatih površina.
Obuku karirane hlačice do ispod koljena, štapom naguravaju kuglicu
od rupe do rupe.
Pa onda između rupa šetaju dok im drugi nose štapove.
A šetnja na svježem zraku je zdrava.
Sve je onako lagano, u slow motion-u, opuštajuće.
Pa onda odu u golf klub da rasprave svaku rupu.
Bit je u tome da ta dva i pol čovjeka trebaju barem 200 ljudi da ih
opslužuju na tim terenima. I voljni su im platiti da im nose štapove,
služe čaj, manikiraju nokte, glancaju cipele. I travu šišaju. I rupe buše.
I lišće uklanjaju. I vjetar zaustavljaju.
Mislim, umjesto da ste sretni što će mnogi rvati dobiti posao
zbog golfa, vi se bunite.
Zato što vam nitko nije objasnio u čemu je korist.
Zato sam ja tu sretanyes

"Ruske menadžerice spremne pokazati sve".
U Moskvi. Na kalendarima tvrtki u kojima rade.
Umjesto da plaćaju manekenke da se skidaju, skinule se one,
pa te kalendare dijele poslovnim partnerima.
To je lijepo. Žene imaju poslovnog duha i štedljive su.
Čemu da plaćaju manekenkama kad i one mogu skinuti gaće.
Neka poslovni partneri vide da obrazovane žene nisu ništa
pametnije od manekenki.
I da im ništa pametnije od skidanja nije na pameti.
I da su uzalud išle u škole.
Jer u dubini duše, samo se žele skinuti.
Što svi čine svakoga dana od kada nauče ići na tutu.
I tako smo na kraju svi jednaki.
Konačno ! headbang

01

četvrtak

siječanj

2009

Med i žuć

Koja prva ta dobije godišnji.
Ja bila prva i dobila ga. Godišnji.
I sad vi mislite, blago njoj, da je bar meni bilo.
Al varate se. Jako se varate.
Od prvog, prvijeg dana godišnjeg počela je moja blagdanska kalvarija.
Jer ne mere biti da „čaša meda ne išće čašu žući“.
Doslovno.
Tako je i moj med = godišnji,
bio popraćen tolikim obiljem žući da bi poslovicu pod hitno trebalo mijenjati.
funnydog
Bela dobila proljev (da prostite na izrazu) što znači da me vodila u šetnju
u svako doba dana i noći.
Kvartski park u 23:30, pa u 1:30 (UJUTRO!), pa u 2:30 (UJUTRO!), pa u 3:45 (UJUTRO!).
Povremeno mi srce palo u petu kad bih ugledala grupicu pet-šest klinaca
kako se u pola 4 ujutro s kapuljačama na glavi približava.
Pa sam dala petama vjetra. Hladnog.
Naime, kukavica sam i strašno me strah današnje djece.
Ne znam odakle mi to.
Možda iz svakodnevne crne kronike.
Uglavnom ovaj me godišnji ostavio:
neispavanu,
smrznutu,
našetanu,
s podočnjacima,
bez frizure,
neuroznu.
Naravno da se pas uvijek razboli pred blagdane, nedjelju, bilo što neradno.
Jes da je veterinar reko da sam ga mogla nazvati i na badnjak i na božić,
da bi on došo i slično, ali ja sam takva nekakva, ne volim ljude gnjaviti
čak kad mi i kažu da mogu.
Ili recimo, buditi kad mi kažu da ih probudim.
Pa sam onda jedva čekala da blagdani prođu.
Pa oni prošli skupa s mojim godišnjim.
Ne mere da jedno prođe bez drugog.
Sada su antibiotici popijeni, dijeta pseća na djelu učinila svoje
i stvari se vratile u normalu.
Bez godišnjeg.

A jučer smo bile taokinje
DEGENERIČNIH IMBECILA
kojih je barem ovdje kod mene u kvartu jako puno
jer su im degenerični kretenoidi na vlasti omogućili
da svoj degenerični imbecilizam
izražavaju bacanjem svih mogućih detonirajućih
eksplozivnih naprava.
Glavno da od danas pas mora biti na uzici.
I ne smije srati po travi da ne onečišćuje okolinu.
Jer ulice,travu, igrališta, parkove SMIJU onečišćavati
samo maloljetni humanoidi koji bacaju petarde, pišaju, drogiraju se, piju,
razbijaju flaše, uništavaju rasvjetu i klupe, šaraju po fasadama,
prevrću kante za smeće.
Jer maloljetni humanoidi ne trpe konkurenciju.
Jer imaju prava na sve što požele.
A požele onečišćavati, ugrožavati, prijetiti, uništavati.
Jer ih njihovi roditelji ne znaju naučiti drugačije.
Niti im pružiti drugačije uzore.
Jer su na kraju krajeva oni ti koji im kupuju petarde,
daju novac, ignoriraju njihovu destruktivnost.
A oni koji bi mogli, htjeli i znali poučiti ih nekim vrijednostima, ne smiju.
Jer danas je kažnjivo i povisiti glas.
I uvredljivo poučiti djecu bontonu, lijepom ponašanju, poštivanju
i poštovanju.
Umjesto toga progresivno je štititi
prava maloljetnika da nas ugrožavaju, maltretiraju,
prijavljuju, psuju i tuku.
Zato ćemo donijeti stroge zakone protiv pasa.
Jer psi se ne mogu braniti.
Psi ne mogu na izbore.
Psi ne smiju glas(ov)ati.
Pa nikoga nije briga za njegova prava.
Uostalom, nije ih briga niti za moja.
Jer imam psa. A zna se da takvi ionako nisu normalni.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se