29

četvrtak

siječanj

2009

Kakve veze ima znanje s arenama ?

Mladi Hrvati navodno ne znaju di je Stradun,
kad je otkrivena Amerika, tko je Sarkozy.
Studenti ne znaju kad je propalo Rimsko carstvo.
Pa misle da još traje.
Sarkozy im je žensko.
I? U čemu je problem? Tko kaže da nije.
Jel netko ima dokaz da je Sarkozy muško?
Možda zato što se oženio manekenkom?
I to vam je neki dokaz muškosti ?
I kakvo je to glupo pitanje o otkrivanju Amerike?
Mislim, stvarno.
Čemu zapravo služi poznavanje takvih činjenica?
Nevažnih za život. Pravi život.
Život kakav želi živjeti 90 % mladih.
I njihovih roditelja. I bakina susjeda.
Kad hodate nekakvom popločanom ulicom, što je važno
zove li se ona Stradun ili Riva ili Špica ili Promenada.
I di se nalazi. Važno je da hodaš, šopingiraš, piješ kavu.
Što ima veze gdje.
Kao da ćeš hodajući u sebi ponavljati:
„Gle, hodam Stradunom. Koji je u Dubrovniku. A ne
u Splitu.“
„Pijem kavu na Špici. Koja je u Zagrebu.“
Svašta.

Ono što je za život važno, NAJVAŽNIJE trenutačno je
znati rezultat rukometnih utakmica.
Od životne je važnosti znati kada se igraju.
I tko igra.
Za život je važno obući nešto kockasto.
Pofarbati lice.
Urlati.
Paliti tuđe zastave.
Iživljavati se na automobilima, tramvajima i psima
onih koji ne gledaju utakmice.
Kad nema rukometa, važno je znati i raditi sve ovo gore
vezano za nogomet, eventualno košarku.
Za život je važno ne znati ništa što se uči u školi.
Što manje znaš to si veća faca.
Škola je za one koji se spremaju na pohod po kvizovima.
A samo luzeri idu na kvizove znanja.
Samo najveći luzeri tamo i pokažu da nešto znaju.
A luzera koji nešto znaju država se ne boji.
Njih država treba. Za kvizove.
gladiator Jer danas su i rukometne dvorane i kvizovi i trenutci istine
i moj tata je bolji od tvoga i big brotheri i farme zapravo
arene napravljene po uzoru na arene nekadašnjeg Rimskog carstva (i svih
drugih koja su ga kopirala) u kojima su se tada borili gladijatori.
Pa su mase urlale.
Tražile krv.
Tražile borbu.
Moj gladijator je bolji od tvoga.
Moj gladijator će tvoga satrti.
Moj gladijator je najjači zato što ja navijam za njega.
I hvala caru što mi je omogućio da imam svog gladijatora.
Znači da sam važan.
Znači da me car voli.
Znači da mu je stalo da me zabavi.
Makar mi i ne dao kruha.

Država voli okupljati
ljude u arenama. Baš kao nekada.
Dok su tamo, mase ne misle.
Pa i kad izađu iz arena, ne uključuju mozak.
Uglavnom zato što je zakržljao.
Od nekorištenja.
I od praćenja VAŽNIH vijesti:
u čijim trapericama je neki pjevač otišao u rodilište po ženu i bebu,
zašto neka glumičica ne zna prekrižiti noge da ne pokaže gaćice,
zove li rukometaša njegova draga „ribica“ ili „zeko“,
i naravno, „što li je Vlatka Pokos radila u Tkalči?“

„To da je lako vladati glupima, vladari znaju već
pet hiljada godina. Zato su umne glave nekad stavljali
na panjeve, zato se danas, kad je za pamet ukinuta
smrtna kazna, glupost uspostavlja kao mjera svih stvari.

Društvo znanja je društvo mišljenja svojom glavom,
a nema za državu veće opasnosti od te glave. Pa kad je
ne može odrubiti, može je barem temeljito isprazniti.
Kako to izgleda u „praktičnom životu“, vidimo ovih dana.
U trenutku kad cijeli svijet visi nad ambisom recesije,
hrvatska je država ulupala milijarde novca za Svjetsko
rukometno prvenstvo i mobilizirala naciju oko brojki na
semaforu u Bandićevoj Areni, malo većem televizoru koji sam
košta kao cijela jedna suvremena osnovna škola zajedno sa
sportskom dvoranom. Iako će taj semafor i nekoliko
nakaznih skladišta za ljude plaćati i njihova djeca,
Hrvati se ne žale: ovog trenutka jedino što može
mobilizirati temeljito oglupjelu naciju jest pitanje
je li bolje navijanje bilo u Splitu ili u Zagrebu.“
(Boris Dežulović u novom Globusu - nisam odoljela da
ne citiram nešto iz ovog briljantnog članka).


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.