28

petak

studeni

2008

Metafora starih cipela

shoes Ne znam kako je kod vas, ali kod mene je to ovako nekako.
"To" se odnosi na cipele. Stare, razgažene, udobne cipele. Takve volim. Ne nove, krute, bezosobne. Volim kad imaju oblik moje noge, kad su mi "ko šlape", kad gotovo i ne znam da ih imam na nogama, kad znam da su moje i ne mogu ih zamijeniti s tuđima. U štiklicama u kakvima gazi ženski rod današnjice ne bi me mogli zateći ni mrtvu, polegnutu, a kamo li živu i uspravnu. Priznajem da mi malo morbidno izgledaju njihove jadne iskrivljene nožice dok nabadaju po pločniku ili što je još gore onim kockama među koje centimetar petice tako lako upadne. Jadne ženice izgledaju mi poput onih sirotica iz stare Kine kojima su od malih nogu podvezivali stopala kako bi im samo palac ostao štrčati, tako da su zapravo postale bogalji - jer je muškarcima bilo baš divno takvo obogaljeno stopalo, a i praktično što žene nisu zapravo mogle uopće hodati pa im nisu mogle zbrisati. Naravno da su muškarci i danas razlog zašto žene nose te neudobne štiklice, i to SVOJEVOLJNO, za razliku od milijardu obogaljenih Kineskinja iz kineske povijesti, u kojima im se kičma raspada i noge luđački bole samo zato da bi muškarcima bili lijepi i zavodljivi njihovi nožni listovi. No to je ipak jedna druga priča kakve više ne pričam ovdje. Osim kad me na tren zanese naughty

Poanta ovog trabunjanja prije gableca je samo u tome da se nikako ne mogu riješiti starih, udobnih cipela dok mi se doslovno ne raspadnu, razderu ili rasparaju. Recimo, ove moje čizmice koje trenutno nosim na posao su toliko stare i oguljene da ih u uredu skidam i oblačim neke šarene natikačice, onako cartlih i oku ugodne, udobne kolko-tolko, ali meni, ne toliko drage. Došlo doba da ih zaista zamijenim novima. ZAISTA. I iako radim u centru grada i prolazim pored svih dućana u kojima ima bezbroj čizama, nekih gotovo identičnih ovima koje volim, i mom novčaniku sasvim pristupačnih, dakle bez i jednog pravog razloga da ih NE kupim, ja još uvijek navlačim ove stare, udobne, moje. I ne mogu ih baciti. I ne mogu se s njima rastati. no

silent_coupleA onda, kako kod mene ništa nije pojedinačno i nepovezano s mnogo drugih stvari, u glavi i izvan nje, palo mi je na pamet, kako je odnos do starih cipela zapravo vrlo sličan odnosu prema vezama. Kad se veze ofucaju, izližu, izgrebu, kad im popucaju šavovi, kad izblijede, kad im vire končići, kad im se zguli sjaj, kad im "ceste" pojedu "pete", kad čim ih pogledamo vidimo da su gotove, GOTOVE i da je vrijeme da se od njih oprostimo, mi se IPAK još uvijek za njih držimo, ignoriramo sve gore navedeno jer su nam poznate, jer nam je u njima UDOBNO, toplo, jer nas ne žuljaju, jer ih poznajemo "u dušu". I onda nastaje paradoks u kojem sve ono što je RAZLOG da izađemo iz te veze, zapravo je ISTOVREMENO i RAZLOG da u njoj ostanemo. Baš kao sa starim cipelama. Fascinantno, zar ne?
(Fotka: Pam O'Conell).

21

petak

studeni

2008

Motivacija jača od svega

trcanje1 Nisam se uspjela suzdržati a da ovo ne objavim zbog onih kojima je to promaklo, a koji/e su fascinirani/e ovime poput mene. Naime, iako sam se već naslušala primjedbi kako su ovakve stvari potpuno besmislene, jer čemu zapravo to služi, (kao da smisao ne određuje svaki čovjek za sebe!) - meni osobno su takve stvari dokaz da je motivacija - koja u nama nastaje na neobjašnjiv način i koja se ne može umjetno stvoriti - ona jest ili nije - nešto poput ljubavi - jača od fizičkih, mentalnih, emocionalnih i inih ograničenja s kojima se borimo u svakodnevici. Koliko puta u toku dana pomislimo kako nešto ne možemo, NIKAKO ne možemo, kako nam se nešto ne da, kako nemamo za nešto snage, energije, volje, kako NEMAMO. A zapravo sve čega nemamo je motivacija. Jer da nju imamo imali bi sve. Tako se meni čini. Sjećam se koliko i kakve stvari sam radila u životu jer sam tada za njih bila motivirana. Sada kada tu motivaciju više nemam, ne mogu uopće razumijeti da sam tada za to imala volje, snage, energije. Da sam to MOGLA. Jer sada ne mogu. Jer nemam. Motivacije.

Upravo zato što ne znamo kako motivacija nastaje, kako se rađa i umire, što ju održava na životu u nama i gdje, je pitanje na koje ne dobivam odgovor, ali dobivam dokaze. A jedan od njih je i ova fenomenalna žena, Mirjana Kmačić Pellizer, koja trči najzabačenijim dijelovima svijeta, područjima koje prosječan Hrvat ne bi ni avionom preletio, a kamoli kročio. I ne samo Hrvat/ica, nadodala bih.
"Sa svakim pretrčanim kilometrom ja sam sve sretnija. A pretrčala sam ih toliko da ih više ne mogu ni zbrojiti."
Upravo se vratila iz Egipta gdje je u šest dana, od 26. listopada do 2. studenoga, u šest dnevnih etapa ukupne dužine 260 kilometara trčala pustinjom Sahara. Među 187 trkača, od kojih 40 žena, kao jedina iz Hrvatske zauzela je ukupno 16. mjesto i drugo u konkurenciji žena.
Poseban doživljaj bilo je noćno trčanje. Na jednoj od etapa, dugačkoj 100 kilometara, osam od ukupno 15 sati trčala je u potpunom mraku jer se noć u Sahari spušta već u 17.30 sati. - Orijentirala sam se po fluorescentnim znakovima koji se otkrivaju baterijskim svjetlom što ga trkači nose na čelu. Bila je potrebna dobra koncentracija. Organizatori su nas upozorili na opasne zmije i škorpione, ali ni u jednom trenutku nisam pomislila da mi se može nešto dogoditi - napomenula je Mirjana Kmačić Pellizzer. O čemu razmišlja kad trči punih 15 sati, ni sama nije znala objasniti.
- Prva dva sata o nečemu još i razmišljam, a nakon toga imam osjećaj kao da izlazim iz vlastitog tijela. To je posebno stanje, svojevrsna meditacija. Tijekom utrke ne gledam na sat pa nemam osjećaj koliko vremena trčim. Kad završi ta etapa u kojoj trčim 15 sati, i sama se pitam gdje sam izgubila to vrijeme, a ono mi jednostavno proleti. Kod kuće, pak, tijekom treninga, teško mi je trčati i jedan sat - objasnila je rovinjska maratonka.

Na pitanje koji joj je maraton najdraži ili najteži, je teško odgovoriti. - Volim trčati kroz Saharu. Pustinja me oduševljava jer sam tamo sama sa sobom - zaključila je Mirjana Kmačić Pellizzer.

Cijeli članak pročitajte u Jutarnjem listu.

Strah u pola 7 navečer

Bela Dakle kod mene doma situacija je ovakva. Čudna. Pročitajte pa savjetujte.
Bela ujutro u pola 6 sva sretna mi obliže lice, izlupa mašućim repom, izvali se na leđa da ju češkam, hoda za mnom dok se oblaćim i posjećujem kupaonicu, šeće veselo sa mnom po parku i s vremena na vrijeme dolazi do mene po kolačić. Nakon toga dođemo doma i ona iznenada postane strašno pospana te me više i ne ispraća na posao. Prebolim to nekako. Kad u pola 6 navečer dolazim doma dočeka me neopisivo vesela, naglasak na neopisivo pa neću ni probati opisati, znat će oni koji imaju psa kako to izgleda. Presvućem se i sjednem jest (hvala mama !) za vrijeme čega je Bela pod kuhinjskim stolom za slučaj da joj nešto dodam iz tanjura. Za skeptike, sama je odabrala to mjesto. Do ovdje nema problema niti neobičnosti.
Međutim, čim ustanem, počinje show. Posljednja tri dana čim ustanem od stola, Bela zbriše u najdalji dio stana, što je uglavnom krevet od staroga, i ne pojavljuje se više dok ne odem u svoju sobu spavati. Do jutra. Ako ju slučajno zateknem u nekom drugom dijelu stana, spusti rep među noge, kao u strahu da ću ju uloviti, i bježi. Pravi se da me ne vidi. Ne igra se sa mnom. Nastoji da ju ne primijetim. Dok mama i ja navečer gledamo TV u dnevnoj sobi, ona sa starim u drugoj sobi na njegovom krevetu spava (zadnja tri dana) i ne da se od njega.

Sad ćete vi misliti da sam joj nešto napravila na žao pa da me se zato boji. Jedino, JEDINO što sam joj prije tri dana napravila jest da sam ju stavila u kadu i oprala joj tušem šape koje su bile crnje od crnog. Morala sam. Za njeno dobro. Zapravo za naše. Higijenskih razloga dobro. Al, balavica to ne priznaje nego se sada pravi da sam joj najgori neprijatelj od kojeg mora bježati. Bar ja mislim da je zato. A možda i nije. Čudno je samo da se to dešava u točno određeno vrijeme negdje oko pola 7 navečer. Inače, kaže mama, da je po danu ok, da se igra, luduje ko i obično. Samo ne više sa mnom. Zlopamtilo. Mrzi vodu. Ali samo čistu.

Jel ima netko od vas slično iskustvo sa svojim četveronošcem i kako je to završilo? Ne prisiljavam ju ni na što, ali ovakvoj kakva jesam, teško mi pada da me se netko boji. I to samo od pola 7 do 10 navečer. Pa ti reci.

18

utorak

studeni

2008

Levantica je prije neki dan napisala krasan, meni krasan, post o šetnji s Malim psom u predvečerje kad boravi na svojoj kućici. Oni koji nikada nisu imali to iskustvo teško će ju shvatiti. Reći će, "moš mislit užitka", nema kafića, nema repanja/thompsona/pevaljki/punka/itd da trešti sa zvučnika, nema mobitela/iphonea/ipodea/mp3a/itd, nema DVD-a, nema MTV-a, nema svih ostalih pametnih kratica. Samo zrak, biljke, životinje. Glupost.

pletenicaUpravo o tome sam razmišljala i sama ovu nedjelju kada sam bila na svojoj kućici i provela prekrasan dan okapajući,
metući lišće,
upijajući jesen u svoj njezinoj prirodnoj ljepoti
okružena s četiri četveronošca koje je zanimao svaki moj pokret,
koji su s najvećom srećom otišli u šumu tražiti gljive s mojim starim.
I isto se tako presretni vratili po dozu maženja.

Prekrasan sunčani dan,
mir koji poput melema oblaže umorne i napete živce
i sav stres nestaje - NESTAJE - i ništa, baš ništa više ne postoji
osim tog mira, tog mirisa, tih boja, te tišine, tih stvorenja.

Blue_Dock_by_dimageSvaki put kada tamo odem iz ovog betonskog užasa grada i zgrada, dođem preporođena.
Žao mi je samo što se moram vratiti.
Sav fizički posao koji se tamo MORA obaviti zapravo relaksira i odmara,
ma kako kontradiktorno to zvučalo.
Jer kroz njega, u dodiru s vjetrom, suncem, travom, drvećem, zemljom
nestaju naslage totalnih gluposti kojima smo okruženi tijekom radnog tjedna,
svih frustracija,
svih ljutnji,
svih nepravdi,
svih kriza,
svih političara,
svih računa,
sveg očaja
i beznađa.
I sve je ponovo na svom mjestu.
Onakvo kakvo zapravo i jest
dok ga ne izgubimo iz vida ponedjeljcima, utorcima, srijedama, četvrtcima i petcima (petkima?).
Anyway, sada imam novi sistem,
kad recimo pročitam nešto o totalnoj degradaciji kulture u vidu nastupa leta 3,
potpunog uništenja glazbe u vidu lakija,
potpunog srozavanja ljudskog intelekta koji piše i čita
o raznim simonicama,
ellama,
pišekicama,
pokosicama
i inima,
pomislim na svoj orah koji se pruža visoko, visoko u široku krošnju,
pomislim na sjenice koje se dolaze hraniti na kuglice koje im ostavljamo blizu na brajdi,
pomislim na Beline oči i radost kojim mlatari repom kad se vratim s posla,
pomislim na naše jutarnje šetnje kada je iznad nas
samo nebo, mjesec i zvijezde,
pomislim na ONO ŠTO JE JEDINO STVARNO
i
sav ovaj nestvarni, virtualni, umjetni i BEZNAČAJNI balast svakodnevice se izgubi.
Meni pali.
Sve više i sve češće.
Jedini fitness koji ima smisla.
I značaja.
Za mene.

11

utorak

studeni

2008

Bitno i nebitno

kuti6y
S obzirom na količinu svakojakih vijesti koje sam dnevno prisiljena pročitati, vidjeti i pohraniti, s vremena na vrijeme pomislim kako ću pisati o ovoj ili onoj iz ovog ili onog kuta i izbaciti sve misli, frustracije, očaj i ine negativno nabijene emocije prije nego se natalože. A onda pogledam svoju Belu na desktopu, pročešljam par site-ova s pejzažima i pomislim, ma ko ih sve j.....i prebacim se u svoj mikrosvijet u kojem su samo dobre vijesti i samo ovakvi prizori. Stoga, umjesto da vas davim krizom u državi, otmicama pasa, zatezanju remena, skupoćom, nezaposlenošću, sveprisutnim nasiljem, korupcijom, prevarama, krvlju, znojem i suzama, odlučih vam podariti nešto što sam davno dobila na e-mail. Oni koji su pročitali neka se podsjete, oni koji nisu, svidjet će im se. Malo sam je kratila i malo parafrazirala originalnu ideju George Carlina.

dog-picture-big-dog-Labrador-retriever-BigBlondeParadoks našeg vremena je:
da imamo veće zgrade, ali manje prostora,
šire puteve, ali uža stajališta,
trošimo više, ali imamo manje.
Imamo više pogodnosti, ali manje vremena.
više diploma, ali manje razuma,
više znanja, ali manje rasuđivanja,
više medicine, ali manje zdravlja,
više stručnjaka, ali i više problema.





LcqIyQSmijemo se premalo,
vozimo prebrzo,
ljutimo se prečesto,
liježemo prekasno,
čitamo premalo,
gledamo TV previše,
ustajemo umorni.


12Umnogostručili smo naše imetke, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko i mrzimo prečesto.
Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i da živimo.
Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama.

Stigli smo do mjeseca i narag, ali nam je teško prijeći preko ulice upoznati novog susjeda.


springSavladali smo atom, ali ne i predrasude,
planiramo više, ali postižemo manje,
pričamo više, ali komuniciramo manje.

Ovo su vremena brze hrane i spore probave,
velikih ljudi i sitnih duša,
brzih zarada i površnih odnosa,
luksuznijih kuća, ali uništenih domova,
brzih putovanja, ali kratkih sjećanja.


friends-02ZAPAMTITE

Život se ne mjeri brojem udisaja, nego trenutcima koji nam oduzimaju dah.

Dan bez smijeha, uzalud je proživljen dan. Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.

Raduj se svakom novom danu. Širi radost oko sebe.

Privatnost je dragocjenost koja nema cijene.


I na kraju.

Ma kako srcedrapateljno vam to zvučalo, najvrijednije stvari u životu jesu besplatne .
Listu tih vrijednih besplatnih stvari stvaramo sami.

Evo nekoliko dragocjenih i besplatnih stvari s moje liste: šetnje u zoru, kretanje, svježi zrak nakon kiše, vjetar, bubnjanje kiše po prozoru, sunce na koži, dječja pamet, pseće oči, miris jasmina, boje jeseni, bjelina snijega, okupljena obitelj, prijateljska zafrkancija, pjev kosa u predvečerje....mogla bih tako u nedogled, no neće vas zanimati. Stvorite svoju listu i budite zahvalni što vam je dato da je napišete, iskusite, budete dio ovog svijeta.

05

srijeda

studeni

2008

O štakorima, veprovima, puškama i ljudima

Dakle, nikada ne znaš kada će ti nešto izmamiti osmijeh na lice. Nešto neočekivano. Nešto što ti onda u djeliću sekunde vrati nadu.
Izgubljenu.
Jutros se vozim busom na posao oko pola 7.
Gledam kroz prozor svoje misli. Odjednom vozač na sred trotračne ulice počne voziti vrlo sporo i stane. Nigdje ispred njega auta. Ni lijevo, ni desno.
A onda s desne strane na kojoj sam sjedila ugledam malog krznatog četveronošca dugog repića kako briše preko ceste, tip ispred autobusa i bježi u kanalizacijski otvor onih naših visokih novozagrebačkih "rinzola".
Nisam mogla vjerovati da u ovom gradu postoji čovjek koji nije nagazio gas kad je ugledao štakora.
Nisam mogla vjerovati da u ovom gradu postoji čovjek koji bi zaustavio autobus da maleno stvorenje prijeđe cestu.
Čovjek koji je štakoru spasio život.
Čovjek koji se nije zgadio.
Čovjek koji je smatrao da štakor IMA PRAVO živjeti.
S obzirom kakve stvari svakodnevno čitam koje ljudi monstrumi rade daleko simpatičnijim stvorenjima, pa i pripadnicima vlastite vrste, ovaj me ranojutarnji događaj ispunio oduševljenjem.
Nadom.
A to, barem što se mene i mog beznađa za ljudski rod tiče, nije mala stvar.
Još uvijek se smiješim.
Kao na vijest od neki dan: "Tukao svinju, ubio sebe".
Imbecilni lovac koji je upucao vepra, ali ga nije uspio ubiti.
I umjesto da onda skrati muke jadnoj životinji, imao je potrebu zatuči puškom životinju koja se još uvijek koprcala i borila za život.
No svojom inteligencijom hladetine okrenuo je cijev puške prema sebi, puška je opalila i on je ubio sebe.
Ja to zovem kozmičkom pravdom.
Koja je spora, ali tu i tamo se uplete.
Tek toliko da pokaže da je ima.
I nikada ne znaš kada će se umiješati.
Volim kada se zlo vrati zlima.
I to mi budi nadu.
Koja inače kod mene tinja vrlo slabašno.
Jedva.

I za kraj. Obožavam jesen. Obožavam miris kiše, kapljice, maglu, boje, lišće, okus plodova. Jesen je jedno od četiri meni najdražih godišnjih doba yes

Autumn_Forest_in_the_Suncrveno liscejesenja klupaA_Glimpse_Of_The_Sun

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se