Robyn Davidson - Moje heroine II

Kada sam imala sam samo 18 godina, u kojima sam se osjećala loše, bila puna malo znanja i velikih očekivanja od života, koji mi prema društvenoj podjeli uloga, nije nudio ništa, meni zanimljivo ni privlačno, kad sam se pitala "zar je ta šablona to sve što mi život nudi" sasvim slučajno (jer u to vrijeme nije bilo na dohvat ruke stranih časopisa, postojao je siromašan izbor knjiga na stranim jezicima u Gundulićevoj knjižari, i posudba u čitaonici/knjižnici ambasade SAD-a) pronašla sam National Geographic 1978 na čijoj je naslovnoj stranici bila djevojka koja hrani devu, a u sadržaju članak o Robyn Davidson. Do dan danas priča o Robyn je ostala prvom prekretnicom u mom životu zbog kojeg sam duboko uvjerena da su primjeri iz života izuzetno važni u oblikovanju našeg vlastitog životnog puta. Robyn Davidson, tada 28 - godišnjakinja PJEŠICE je proputovala 2.700 km australske pustinje sa 4 DEVE i 1 PSOM. Iako je fotograf National Geographic-a napravio nekoliko prekrasnih slika koje ću vam sutra ili prekosutra pokazati, on s njom nije putovao (na njezino izričito traženje zbog kojeg se zamjerila National Geographicu), već ju je dočekao na različitim punktovima. Robyn je svoje doživljaje opisala u knjizi "TRACKS" koju nažalost nisam još pročitala jer sam upravo za nju saznala, ali je namjeravam naručiti prvom prilikom. U članku koji sam tada pročitala opisivala je beskrajnu tišinu, beskrajnu vrućinu, aborigine na koje je nailazila, samoću pod zvijezdama.
Iskreno rečeno nisam mogla vjerovati da postoje žene koje tako nešto rade. Jasno da meni nije palo na pamet uzeti deve i otputiti se kroz pustinju, no to nije bilo važno. Robyn mi je svojim primjerom pokazala da i djevojke mogu raditi što žele i da me ne treba biti briga što drugi očekuju od mene. I taj me njezin životni primjer toliko osnažio, da bez obzira što sam ubuduće radila, uvijek sam bila vjerna sebi i pomicala sam vlastite granice, prolazila vlastite "pustinje", tražila vlastito "društvo" koje je nekada bilo u obliku ljudi koji su bili blizu mene, nekada u obliku ljudi koji su bili tisućama kilometara daleko, ali nisu mogli biti bliži, u obliku životinja, u obliku povijesnih ličnosti, u obliku knjiga, muzike, filmova, filozofije....mnogo toga. Nikada se u životu nisam osjećala osamljeno, a uvijek sam uživala u samoći i bila često sama jer mi je ona omogućavala da istražujem vlastite svjetove. Samo u tišini možemo čuti vlastite misli i osjetiti vlastito postojanje. Ili kao što je rekao Kahlil Gibran: "Pitaju me budni, tko sam ja i svijet u kojem živim do li zrno pijeska na obali jednog beskrajnog mora. Odgovaram im usnuo: "Ja sam beskrajno more, a svi svjetovi samo su zrna pijeska na mojoj obali."

Kada su je upitali zašto toliko voli nomadski život, odgovorila je da za to vjerojatno ima "gen", no da lutati voli zbog osjećaja "beskonačne slobode" kada se "baciš u krilo prirode i ovisiš o njoj". Ako želite više saznati o Robyn pročitajte intervju ovdje.