Zamišljena vidra

Boli li našu vidru glava ili je zbunjena? Osjeća li se možda kao da nije odavde? Ili razmišlja? Žao mi je što neki krivo tumače moje riječi, a izražavanje mog mišljenja u komentarima smatraju davanjem "netraženih" savjeta. Svima kojima sam ikada ostavila kakav komentar koji su doživjeli kao netraženi i samim time nepoželjni savjet, iskreno i od srca poručujem da nikada u životu nisam nikome davala netražene i neželjene savjete pa to ne radim niti na blogu. Razlog je jednostavan, ne radim drugima što ne želim da drugi meni čine. Zato ako je bilo tko od vas tako doživio ili doživjela moj komentar, mogu samo reći da su u krivu te da su svi moji komentari isključivo moje mišljenje za koje sam smatrala da ga mogu izreći u komentarima onih koji tu opciju imaju aktiviranom. Naravno da ukoliko netko ne želi da mu/joj ostavljam komentare, slobodno mi to može reći i ja to sigurno neću činiti. Spremna sam uvijek polemizirati o svojim mišljenjima argumentima, što ne znači da braneći svoj stav želim ikoga uvjeravati u bilo što. Svi mi reagiramo na osnovu našeg unutarnjeg svijeta i sve naše misli, uvjerenja, stavovi i vjerovanja imaju posljedice isključivo na naš život. Netko koristi blog za neobavezno čavrljanje, netko za širenje raznih informacija, netko da se "ispuca", netko da izražava svoja mišljenja o svijetu i sve je to ok. Ja koristim blog da vam prekrasnim slikama uljepšam dan. Stoga, evo jedna zamišljena vidrica da vam izmami osmijeh na današnji oblačni petak.
Dobra vijest je da je radni tjedan gotov, a još bolja da sam od ponedjeljka na godišnjem


PARALELNI SVJETOVI: Čitam jučer u novinama kako su svi "super usisavači" i sva "super kemijska sredstva" nemoćna pred grinjama. Ništa i nitko ih ne može istrijebiti. One su neuništive. Za one koji ne znaju, grinje žive u našim domovima, mikroskopski su malene, ali ih ima puno - spavaju s nama, žive u našoj odjeći, igračkama, u našim krevetima, tepisima, jastucima, na i u ormarima...doslovno svugdje. One su nama nevidljivi paralelni svijet koji postoji neovisno o nama, iako s nama. Meni ne smetaju. Neka ih. A onda idem kući s posla i čekajući autobus na jednom čošku na kojem žive topole koje upravo cvjetaju, ostah obasuta bijelim, pahuljastim "paperjem". U pozadini cvatućih topola, zalazeće sunce na plavom nebu, a "snijeg" s topole pada li pada. Prekrasan prizor. Ulovila sam jednu "pahulju" i otkrila da se u paučinastoj pahuljici skriva minijaturna sjemenka, puno manja i lakša od bilo koje sjemenke koju sam imala u ruci. Skrivena u svom "gnijezdu" čeka da padne na plodno tlo i postane prekrasno drvo topole. Držeći u rukama tu minijaturnu nositeljicu života i shvaćajući da razumski znam što je uzrok što posljedica u ovom slučaju, zanemarila sam to činjenično objašnjenje i prepustila se čaroliji. Život je na svakom koraku čudesan i veličanstven. Sjetila sam se i grinja s početka priče i pomislila kako tu uz nas, neprekidno žive paralelni svjetovi koji nas ne doživljavaju, koji žive po svojim pravilima, koji su dio našeg svijeta, a opet nisu, koji nemaju saznanja o nama, a opet koegzistiraju u istom prostoru i vremenu. Tko zna koliko je takvih koegzistirajućih svjetova za koje (još) uopće ne znamo. Fascinantno.