19

ponedjeljak

ožujak

2007

O psećem bezobrazluku i ljepoti ljudske komunikacije

Imam sve manje vremena za pisanje bloga. Posao od jutra do mraka. Odem u 6:45, vratim se oko 19:45. Neće tako stalno, ali trenutno hoće pa jedva stignem pogledati poštu i neke postove mojih najdražih blogera/ica. Ne tužim se jer mi je posao super i vrijeme mi prođe ko tren. Al, nisam mislila pisat o poslu, već o sitnici, dvije, tri koje mi zapnu za oko dok pješačim na posao i s posla.

Ove dane dok je proljeće vladalo, jutra su bila prekrasna. U parku kojim prolazim fino ošišana trava, uredna stazica, krug od 5-6 borova na čijim granama kosovi pjevaju jutarnju pjesmu. U njihovoj sredini mjesta za sakriti se i sjeti...a kad malo pogled skrene lijevo i desno...plastične vrećice, papiri, prazne plastične boce i čaše...jednom riječju smeće. Plastično, stakleno, papirnato ! Puno smeća. U prekrasno rano jutro u inače prekrasnom parku. I sjetim se parka oko moje zgrade koji "krase" isti dokazi nemara, bezobzirnosti, sebičnosti i nebrige. I još nekoliko parkova koje znam u ovom gradu. I pomislim da je stvarno, ali STVARNO, potrebno nešto učiniti da se stane na kraj psećem bezobrazluku. Kako se samo ti četveronošci usuđuju zagađivati naše prekrasne parkove? Kako se usuđuju paliti šibicama klupe, razbijati flaše i rasvjetu, bacati vrećice od kroasana i omote sendviča, prevrtati kante za smeće? Jel znaju te prljave vreće buha da se tu igraju djeca? Naša djeca, dobra djeca, nevina djeca koja samo žele protrčati travom bez da se nabodu na iglu ili porežu na razbijenu žarulju? Stvarno mislim da te pse već jednom treba naučiti tko je na višem stupnju razvitka i zabraniti im da uopće prolaze parkom. Ili bilo gdje drugdje !

Nakon što prođem park ulazim u rijeku ljudi što se iz autobusa slijevaju prema centru grada. Švenkam pogledom i sretna sam ko malo dijete. Osjećam se tako dobro i potpuno i cjelovito jer sam u društvu ljudi. Pokušavam uhvatiti njihov pogled i presretna sam kad mi to uspije. Gledam ih kako sa slušalicama u ušima prolaze kraj mene i znam da bi svatko od njih itekako rado izvadio te slušalice iz ušiju i upustio se sa mnom u razgovor. Poželio mi dobro jutro. Sretna sam što svaki puta kad netko slušajući svoju muziku prođe pored mene jer odmah znam kakav mu/joj je glazbeni ukus. Zar to nije divno? Da ne sluša muziku u svojoj glavi tako glasno, ne bih znala baš ništa o njima. Ovako znam koju muziku vole, znam da im se živo fućka za sve, znam da žele da ih ništa ne pitam, znam da im odumiru moždane vijuge brzinom svjetlosti...znam toliko toga o ljudima kojima ne znam ime. To ti je divota komunikacije među ljudima ! Dragi su mi i oni ljudi koji pored mene prolaze s mobitelima na uhu jer tako mogu sudjelovati u njihovim privatnim razgovorima i iz njih puno saznati: s kim se sastaju, s kim su se upravo rastali, tko je idiot u njihovom uredu, kome će j..... mamu, sestru, ujnu, psa, gdje se mogu kupiti one prave cipele za razliku od gubitničkih, tko je koga i kada, ko će kome što...ma cijeli spektar ljudskih komunikacijskih vještina i odnosa. Još draži su mi oni ljudi koji nemaju mobitel na ušima, već one minijaturne slušalice i minijaturni mikrofon, pa s rukama u džepu hodaju i govore. I tek kad dođu bliže vidiš da se ne obraćaju tebi, da ti ne žele dobro jutro, da ne razgovaraju sami sa sobom, već da ispod glasa govore kroz sićušćne bubice. Prekrasno za vidjeti. Tako misteriozno. Tako ugodno. I svako jutro pomislim kako sam sretna što sam dio njih, što sam s njima, što nismo svaki/a sam/a za sebe, otuđeni/e i bez komunikacije ili ne daj bože, NE DAJ BOŽE, osuđeni/e na neku virtualnu, nestvarnu i tako površnu komunikaciju preko Interneta !

10

subota

ožujak

2007

Čemu nas (m)uče američki filmovi?

Iako smo uglavnom svi zadojeni američkim filmovima kojima nam peru mozak od malih nogu pa onda kad narastemo i eventualno upadnemo u kategoriju onih koji spoznaju svu plitkost, površnost i imbecilnost 99% američkih filmova, više zapravo namamo izbora jer su nam toliko oprali mozak da i kad možemo birati ipak u 99% slučajeva ne biramo gledati neki danski, švedski, ruski, mađarski film među kojima ima pravih remek djela, nego opet biramo uhu ugodan engleski kakvim govori Holywood. Da bi mi bilo lakše odlučila sam popisati besmislene idiotarije koje nam američki filmovi serviraju, a vi nadopišite kako vam dođe:

1. Djevojke/žene u prisustvu muškarca (bilo koje dobi) jednostavno obuzme intelektualna amnezija pa nisu sposobne
otvoriti vrata vlastitog auta, stana ili hotelske sobe - jednostavno ne mogu ključem pogoditi bravu (ne radi se o scenama u kojima su pijane) pa im muškarac iz pratnje priskače u pomoć u takvoj kompliciranoj životnoj situaciji i otvara vrata koja on naravno može otvoriti odmah bez obzira što ih vidi prvi put, dok ona koja ih je zatvorila prije nekoliko sati nakon što ih se naotvarala i nazatvarala jedno milijun puta prije toga petlja ko dvogodišnjakinja zbunjena što muškarac uopće diše uz nju.

2. Strastan seks znači isključivo onaj kad se poruši pola namještaja, razbiju svi tanjuri, razmontiraju sve police.

3. Većina žena u većini filmova opsjednuto je seksom, sve prijateljice kad se sastanu razgovaraju isključivo o seksu, a muškarce vrednuju prema tome kakve su im guzice u trapericama. Govoriti o tome kako njemu dupe izgleda postala je opsesija koja se očito nametnula kao ispit seksualne oslobođenosti žene pa ako vam, kao meni, nikada pogled nije pao na njihovu zadnjicu niti vam je to bio kriterij za odabir partnera te niste nikada o tome razmišljali, svi će vas smatrati staromodnom i konzervativnom jer "in" je pričati o muškim zadnjicama. Mislim da su to umjetno stvorili američki filmovi (počevši od Seksa i grada) i da će tu modu biti teško prekinuti. Ipak, ako ikoji muškarac ovo čita i pita se: nije istina da žene pričaju o njihovim zadnjicama - barem ne one čiji je nivo inteligencije iznad sobne temperature.

4. Američkim roditeljima je posve normalno tj. spada u fazu tinejdžerskog odrastanja da im dijete od 11 godine i nadalje govori da su imbecili, da ih mrze, da odjebu i slično. Najčešće je nakon takvih ispada djece roditelj taj koji odlazi kucati na njihova zalupljena vrata i ispričavati se. Ukoliko su drugi ljudi prisutni kod ispada uvijek svi sležu ramenima kao: mora ih se razumjeti jer su tinejdžeri. (Ne znam za američku djecu, no znam da je i moja generacija prošla kroz fazu "biti tinejdžer" ali nitko nikada nije roditeljima rekao da odjebu i da su debili. Tko zna, možda zato što naši roditelji to nisu ni bili :o)

4a. Svi američki roditelji ušuškavaju svoju djecu pred spavanje, pokrivaju ih i nakon par visokoumnih poruka ljube ih za laku noć.

5. Ženama/djevojkama/rođacima/djeci/bakama/roditeljima i inima je dozvoljeno bauljati po zgradi i uredima gdje radi osoba koju žele posjetiti uglavnom zato da im u sred radnog dana i pred svim okupljenim kolegama s posla očitaju bukvicu zbog neke bezvezarije, a pri odlasku im poante radi bace ekran kompjutera sa stola ili ga dignu pa ga
bace kroz neku staklenu pregradu te odu pobjednički dok svi, SVI, ostaju nepomočno stajati. Još nikada nismo vidjeli da se ikome tko je tako uništio imovinu nekoga na poslu nešto desilo.

6. JEDINI I OSNOVNI prigovor supruga u americi svojim muževima je što izostaju sa utakmica svojih sinova ili recitacija svojih kćeri. Nedolazak supruga/očeva na te super važne događaje zbog kojih poslije američka djeca pate cijeli život i moraju potražiti psihijatre je jedini razlog bračnih razmirica, problema i neizostavne rastave bračnih parova koji imaju djecu.

7. Studentice u Americi uglavnom ne studiraju nego obilaze razne biljarske birtije gdje čim ošacaju nekog za šankom koji ih pogleda ispod obrva, počnu mu se nabacivati, namještati i odlaze s njima u krevet ne pitajući ih ni za ime.

8. Promiskuitet i svi sa svima i na poprek vrijedi za sve serije u kojima nastupa grupa mladih ljudi - sasvim je normalno da se parovi između sebe izmjenjaju i da to nikome nije problem i svi su strašno dobri prijatelji koji se podržavaju i razumiju.

9. Čim muškarac kaže da mu je npr. na posao došla nova kolegica, prvo pitanje supruge/djevojke je: "Jesi li je poševio?"
(o opsjednutosti amerikanaca seksom dalo bi se unedogled...)

10. Amerikanci su i jako čisti ljudi, neprekidno se tuširaju ili puštaju vodu i kadu.

11. Kad žena ima problema u braku, pred kraj braka dok se još dvoumi bi li se ili ne rastala, upoznaje naj-naj muškarca na svijetu koji je oličenje savršenstva, ona malo zazire jer kao imala je loše iskustvo, taj tip je pun razumijevanja za sve njene mušice i strpljivo ju čeka dok njezin razvod bude okončan, a onda ona iz sudnice odlazi s njim u zalaz sunca. U Americi nakon razvoda uopće nema vremena ni prostora u kojem su žene same, jer čim jedan ode, evo ti drugog, a taj drugi je uvijek san snova koji je samo čekao da naiđe na neku rastavljenu ženu da ju usreći.

..... ma mogla bih ja tako i dalje, ali neka nešto ostane i za vas da nadopišete....

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se