28

srijeda

veljača

2007

Za narod delfina !

Ponovo zgrožena ljudskom bezosjećajnošću, nepostojanjem srca i duše i u najrudimentarnijem obliku, objavljujem dva linka.
Prvi link je za film koji prikazuje masakr delfina, a drugi je za potpisivanje on-line peticije.

Upozoravam da je film strašan pa neka ga ne gledaju oni slabijeg želuca i živaca. Radi se o brutalnom, veoma krvavom i podmuklom masakru delfina u Japanu. Ipak, apeliram na sve vas da barem malo pogledate te slike i da svakako potpišete peticiju upućenu "vladaru" Japana.

Osobno me ovo toliko pogađa da me je sram što pripadam ljudskoj vrsti koja je sposobna za takve zločine i što ih smatra normalnima, a mnogi ih opravdavaju nekakvim božjim naumom. Nikada ne bih mogla niti željela vjerovati u takvog bezosjećajnog boga koji bi stvorio takva prekrasna, božanska bića poput delfina, a onda nekim drugim bićima koja je stvorio dozvolio da ih tako mučki ubijaju. Delfini su nježna i osjetljiva bića koja su sposobna u ljudima zapaziti i najmanju promjenu osjećaja, pa se u skladu s time ponašaju tako da nikog ne povrijede, dapače svojim postupcima ohrabruju, potiču pozitivne osjećaje, smirenost i prijateljstvo i lako se uključuju u programe za terapiju oboljele djece i odraslih (pogotovo autista). Osim toga delfini su, uz kitove, i nažalost premali broj ljudi, jedina vrsta na planeti koja pokazuje brigu za druga živa bića i spremna je pomoći pripadnicima drugih vrsta u opasnosti, a da za uzvrat nema nikakvu korist.

Do sada je peticiju potpisalo preko tri stotine tisuća ljudi. Lako je, on-line je, skupimo što više potpisa, učinimo bar nešto jer onaj koji to može raditi životinjama sigurno neće prezati da naudi ljudima jer mnoga istraživanja dokazuju vezu između mučenja životinja i nasilja nad ljudima. Pročitajte i pošaljite i drugima da vide i potpišu peticiju.




24

subota

veljača

2007

NASLJEĐE ROBYN DAVIDSON

Ovo će biti jako dugi post... :o)

Prije mnogo godina, kada sam imala 18, u majskom izdanju National Geographica, pročitala sam članak o Robyn Davidson, 28-godišnjakinji koja je potpuno sama, s četiri deve i psom, prošla 2.700 kilometara australijske pustinje, pobijedivši dnevne vrućine, noćne hladnoće, samoću, strah, vlastite sumnje, divlje životinje.... Jedan jedini članak promijenio je moj život. Toga dana sam shvatila da imam mogućnost izbora i da se ne moram prisiljavati uklopiti u očekivanja drugih kakva bih trebala biti i što je normalno da budem. Osim što nas čine nesretnima, uhvaćenima u "tuđoj koži", naši napori da budemo ono što nismo potpuno su bezuspješni; ne dobivamo ništa, a pristajući da budemo tip, model ili marka koja se traži te sezone, gubimo jedino vrijedno, sebe same.

Tisućama godina i usprkos vječitim pokušajima da ih se u tome onemogući, žene su se dokazivale na svim područjima ljudskog djelovanja, doprinosile razvitku i napretku ljudskog roda, utjecale na povjesna zbivanja i svijest, pronalazile, borile se, stvarale....Povijest i sadašnjost zahvaljujemo mnogim hrabrim ženama koje su se usudile/usude se biti drugačijima, koje nisu pristajale/i ne pristaju na društvene kalupe stvorene za zadovoljavanje tuđih potreba ili želja. U stvarnom životu, žene su pjesnikinje, astronautkinje, kantautorice, moreplovke, znanstvenice, producentice i redateljice, radnice i direktorice, istraživačice i majke, visoke i niske, mršave i debele, tamnopute i svjetlokose, znatiželjne i povučene, aktivne i nemirne...različite ! U virtualnom svijetu elektronskih i tiskanih medija, žene su gotovo klonirana tijela koja nose odjeću, prodaju proizvode (od igle do lokomotive), a prikazivane najčešće kao bespomoćne žrtve svega i svačega...

Iako se brane kako samo ODRAŽAVAJU stvarnost, mediji sasvim svjesno i s predumišljajem, a profita radi, ignoriraju stvarna i RAZNOLIKA ženska dostignuća i iskustva tako što:

- stvaraju "zvijezde" od anonimnih djevojaka na osnovu njihovih tjelesnih mjera i/ili spremnosti da učine nešto senzacionano, ludo, blesavo, sramotno i sl. (npr. dozvole da ih kamera snima 24 sata!);
- od maloljetnih djevojčica stvaraju seks simbole;
- uglavnom NE promoviraju žensku samostalnost, financijsku nezavisnost, obrazovanje, individualna dostignuća, samopouzdanje, hrabrost, inventivnost, aktivnost, razvitak vlastitih potencijala, talenata, vještina, ambicija ukoliko nisu vezane za estradu, modu, manekenstvo tj. medije same; vijesti koje se odnose na stvarna dostignuća žena uglavnom se nalaze u manje važnim rubrikama poput zanimljivosti utopljene u more izvješća o svakom udisaju i izdisaju Paris Hilton ili B. Spears;
- predstavljaju žene s karijerom kao polu-bića koja su se uzalud trudila da postignu nešto svojim intelektom, fizičkom aktivnošću ili umjetničkim stvaralaštvom, jer su zanemarile JEDINO što ženi može osigurati potpunu sreću: brak i potomstvo. Zato svaku ženu koja nešto postigne "uhvate" u trenutku kada izjavljuje da bi se odrekla svega što je postigla radi svog partnera i djece !

U filmu "Nemoralna ponuda" gledatelji/ce imaju priliku vidjeti nago tijelo Demi Moore. U jednoj sceni, lik koji Demi igra promatra svoje golo tijelo u ogledalu. Iskreno je zabrinuta za mlohavost guznih mišića što bi, boji se, moglo dovesti do smanjenja zainteresiranosti supruga i gubitak njegove ljubavi (!). Budući da Demi govori o svom savršenom tijelu (u stvarnosti dobivenog brojnim estetskim operacijama), koje je za većinu žena potpuno nedostižna figura, gledatelji/ce se pitaju, uspoređujući ju sa svojim tijelima, "o čemu to ona govori". No duboko u sebi svaka žena se može identificirati sa tom zabrinutošću.

Ne postoji tako savršeno tijelo (čak ni kada ono objektivno izgleda da ne može bolje) kojim bi žena smjela biti zadovoljna. Društvena klima, izražena putem medija, nikada ženi neće dozvoliti zadovoljstvo jer zadovoljna žena neće tražiti čudotvorna sredstva koja navodno otklanjaju fizičke "nedostatke" i samim time neće biti izvor bogatstva za proizvođače kozmetike. Zadovoljna žena neće trošiti novac i energiju na bezuspješne pokušaje da izgleda savršeno (ma što to značilo), zadovoljna žena neće zanemarivati svoje jedinstvene potencijale opsjednuta ogledalom, zadovoljna žena neće imati unutarnjeg "policajca" koji joj broji kalorije, uspoređuje sa drugim ženama uvijek na njezinu štetu i naplaćuje danak u nedostatku samo-pouzdanja. Stoga je, poručuju nam mediji, neophodno uvjeravati žene kako niti one savršenog izgleda nemaju pravog razloga biti njime zadovoljne i kako u stvarnosti to niti nisu.

Osnovna poruka je da je normalno da je krajnji cilj svake žene biti lijepa, ali ne zato što je to ženama urođeno (iako nas u to neprekidno uvjeravaju) već zato što žene uče od malih nogu da im jedino ljepota može donijeti zadovoljstvo i ispunjenje. Za ljepotu je stoga vrijedno žrtvovati sve, ljepoti je vrijedno podrediti sve svoje interese, želje i ambicije, jer ljepota osigurava poželjnost, ljubav i svadbena zvona bez kojih nema sretne žene i bez kojih život žene nema pravog smisla. Karijera je ionako za one kojima, zbog "faličnog" izgleda, "drugo i ne preostaje".

Listajući ženske časopise upada u oči suženost interesnih polja žena. Svi ženski časopisi mogu se svesti pod zajednički nazivnik nekoliko tema, karaktera razbibrige, od kojih niti jedna ne vodi nikakvom osobnom rastu, zrelosti ili ispunjenju. Od kuda tolika potreba za uvijek novim časopisima koji bi jedni od drugih mogli prepisivati članke budući da pišu o potpuno istim besmislicama: dijete koje ne funkcioniraju jer ih se nikada ne držimo, aerobik vježbe koje ne radimo, kreme protiv celulita koje ne djeluju, kuharski recepti koje ne isprobavamo, odjeća koju si ne možemo priuštiti ili savjeti o ljubavi koje ne slušamo ili ne možemo primijeniti. Sve začinjeno škakljivim, prizemnim skandalima iz spavaćih soba poznatih ili bogatih. Kada bi se žene posvetile odgovornom i samostalnom osmišljavanju vlastitih života, "bijeg od stvarnosti" ne bi im bio potreban. Pitanje je koliko slobode imaju da stvarno biraju.

Mogu li muškarci drugačije gledati na ženu ako im same svojim ponašanjem daju do znanja koliko im je važno da im se sviđaju, koliko vremena, truda i novaca su spremne potrošiti na uljepšavanje i koliko im je život isprazan, bez obzira na karijeru i uspjeh, ukoliko u njihovom životu nema "njega". Žene su te koje moraju pokazati da ne žele biti ono što od njih traže drugi. Na žalost glas razuma često je zagušen povikom taštine. Nije li upravo tragikomično kako svaki puta prilikom izbora za neku od miss iz usana polugolih djevojaka kojima je jedini cilj biti vrednovane na temleju tjelesnih proporcija i fizičkog izgleda slušamo parole poput "važna je unutarnja ljepota".

Žene su namjernom kampanjom medija i kozmetičke industrije kao najprofitabilnije industrije u svijetu, dovedene u situaciju da vode brigu samo o svom izgledu i zadovoljenju svojih partnera. Na taj način one su BEZOPASNE i BEZ UTJECAJA, postavljene i ostavljene pred ogledalom, zabrinute za svoj ten i figuru. Svakodnevna briga, koja odnosi svu energiju i vrijeme. Žene su postale opsjednute izgledom jer su sa svih strana bombardirane porukama koje bacaju težište na samo JEDAN aspekt ljudskog postojanja, seksi izgled, praveći od njega osnovu i krunu međuljudskih odnosa.

Šećući gradom vidjet ćete prelijepe djevojke i žene koje nastoje izgledati ISTO. Na žalost ne postoje časopisi koji bi mladim djevojkama ili onima koje su još djevojčice pokazali drugačiji put, poslali drugačiju poruku pružajući im tako barem MOGUĆNOST IZBORA. Jedan jedini članak bio je dovoljan da mi kao osamnaestogodišnjakinji pruži izbor i ukaže na dobro skrivanu "tajnu", da ne moramo biti ono što nismo i da slobodno možemo otkrivati ono što jesmo po sebi, a ne po medijskom diktatu. Ne biti u trendu i ne slijediti modu ne znači ne biti lijepa, naprotiv, u svojoj neponovljivosti, znači biti nezamijenjiva.

Zato bi bilo prekrasno kada bismo za današnje i sutrašnje djevojčice imale časopis u kojem bi bili drugačiji sadržaji poput članaka o astrofizičarki Dijani Dominis ili Ani Bedalov ili o Sarah Flannery ili o Cathy O'Dawd...i tisućama drugih žena koje neprimjetno osvajaju vrhunce na svim područjima života. To su časopisi koje bih ja kupovala i čitala i to su uzori koji su NEOPHODNI našim kćerima, sadržaji bez kojih se još dugo dugo ništa bitno neće promijeniti.

Nije potrebno proći pustinju da bismo se dokazale. Hrabrost i snaga duha mogu se pokazati i u obrani vlastite individualnosti u svakodnevnom životu. Biti lijepa ne znači biti u trendu, već biti drugačija, biti svoja, neponovljiva. Trošeći vlastito vrijeme i energiju, trud i novce na zamorne i beskorisne pokušaje da izgledamo kao (retuširani) modeli sa naslovnica, nikada se ne pitajući zašto bismo uopće željele izgledati kao netko drugi, propuštamo nešto najdragocjenije: svoj život i ono što samo mi možemo postati i biti.



14

srijeda

veljača

2007

Zašto ne razumijem što je to osamljenost i dosada?!

Na današnji dan neću o današnjem danu. O tome pišu mnogi/e, a neki/e od njih rekli/e su i ono što ja mislim. Stoga ću o nečem drugom, sličnom, ali vrijedi za sve dane u cijelom životu.

Često, što u stvarnom životu, što u filmovima/serijama, čujem osobu (češće žensku nego mušku) kako se žali na samoću, osamljenost, strahote činjenice da u svom životu nema partnera/partnericu, a uz to zapravo na sve ono što takvo stanje čini neizdrživim, samoubojstvom opravdanim, ubojstvom drugog razumljivim!?! Ja osobno, apsolutno ne razumijem kako se osoba uopće može osjećati loše ako je sama.

Kad kažem da ne razumijem osamljenost to znači da sam, otkada znam za sebe, obožavala biti sama. Još kao maleno dijete, obožavala sam se igrati satima u svom dječjem kutiću s igračkama. Od svega sam najviše voljela slova izrezana od stiropora od kojih sam satima slagala riječi još dok nisam znala čitati i pisati. Ili lego kocke. Ili sam se igrala s lutkama koje su "glumile" po mojim izmišljenim scenarijima. Nikada nisam došla roditeljima, NIKADA, i rekla da mi je dosadno. Pojam "biti dosadno" je za mene nepostojeća kategorija u verbalnom i egzistencijalnom smislu. Što to znači da je nekom dosadno? Po meni, dosada je isključivo siromaštvo unutarnjeg svijeta. Onog svijeta koji se odvija u glavi. I u srcu. I u duši, ako je tako želite zvati. Svijeta misli, razmišljanja, promišljanja, analize, promatranja, razumijevanja, sinteze, mašte, osjećanja i bezbroj drugih mentalnih procesa kojima je naš um obdaren.

Budući da mi nikada nije bilo dosadno, nikada nisam ni osjetila da samoća treba značiti nedostatak nečega (ili nekoga). U društvu kao i u samoći moji mentalni procesi su uvijek prisutni i ispunjavaju prostor koji kad je drugima neispunjen, vjerojatno stvara taj osjećaj osamljenosti i očaja koji iz toga slijedi. Osamljenost/samoća kao kombinacija osjećaja vlastite nedostatnosti, necjelovitosti, straha, neispunjenih potreba itd.

Moje je životno iskustvo da "biti sam/a" ima mnogo prednosti od "biti s nekim" jer omogućava svladavanje životnih lekcija koje niti na jedan drugi način nećemo moći naučiti, iskusiti i imati od njih neprocijenjive koristi. To ne znači da veliki broj lekcija ne učimo iz situacija kad smo s drugim ljudima, naprotiv. Ali moja je poanta ovdje da ono što možemo naučiti iz situacija u kojima smo solo NE MOŽEMO naučiti ni na koji drugi način. Oni koji se boje soliranja, oni koji uvijek moraju biti s nekim (ovdje ne mislim samo na ljubavne veze, već na fizičku prisutnost drugih ljudi, pojedinačno ili u grupi) nikada neće doći u situaciju da se suoče sa određenim stvarima licem u lice i nauče O SEBI ono što je važno da znaju, ono što je vrijedno znati, ono što jedino ima smisla znati, ono što niti na jedan drugi način neće moći naučiti i što će im stoga biti JEDINO vrijedno što će im nedostajati cijelog života, a da toga neće biti ni svjesni.

Lekcije koje u soliranju učimo nisu jednake za svakoga/svaku od nas. One ovise o našem osobnom senzibilitetu, iskustvu, predznanju, ambicijama, željama, unutarnjim potrebama. Zato se takve lekcije ne prenose, ne mogu se naučiti iz knjiga, ne dijele se kao savjeti; one se naprosto moraju doživjeti.

1998. godine, iako tada još u braku, otputila sam se sama na 10-dnevno putovanje u Njemačku u posjetu Neusweinsteinu, dvorcu kraj Fuessena, gradića 2 sata vožnje udaljenog od Munchena. Volim stare dvorce. Ne pronašavši u svom tadašnjem suprugu partnera koji dijeli moje snove, interese, želje i većinu aktivnosti, odlučila sam sama ispuniti svoju želju, svoj interes, svoju potrebu. Sve sam sama organizirala unaprijed preko Interneta, rezervirala karte i pansion u Fuessenu, pripremila karte puta i destinacije, proučila što sve tamo mogu vidjeti i raditi i otputila se na put. Na samom početku putovanja mislila sam da je to put na godišnji odmor. Nisam ni slutila da je to zapravo bilo putovanje u središte sebe same. Dvorac koji sam željela posjetiti bio je tek otjelovljenje mojih unutarnjih potreba za putovanjem na kojem ću upoznati sebe - svoja ograničenja i svoje potencijale, svoju hrabrost i svoj kukavičluk, svoje prednosti i svoje mane...

Proživjela sam 10 magičnih dana u kojima sam s drugim ljudima progovorila možda ukupno 20 rečenica koje su se uglavnom odnosile na pitanje smjera, zahvalu za ručak/večeru ili kupnju ulaznica. Ali nisam imala osjećaj da sam nijema. Odvažila sam se na aktivnosti na koje se nikada prije, a i nikada poslije, nisam, i doživjela unutrašnje prosvjetljenje samospoznaje, ali i spoznaje svijeta i ljudi. Vidjela sam pejzaže koji su proširili moje unutarnje vidike, sakupila bezbroj mentalnih i emotivnih slika koje su me zauvijek promijenile, nadvladala sam vlastita ograničenja za koja nisam prije niti znala da ih imam i upoznala vlastite potencijale za koje, bez testiranja kakvom sam se, često i sasvim nenadano, podvrgnula, nikada ne bih ni znala da ih imam. Potpuno sama, krećući se u potpuno stranoj zemlji čiji sam jezik tek natucala na razini prvog semestra prvog stupnja, oslanjajući se isključivo na samu sebe, saznala sam tko sam bez nedoumice, zbunjenosti, nesigurnosti, predrasuda, utjecaja sa strane. Možda će se mnogi od vas superiorno nasmijati misleći da sebe poznaju, da znaju tko su, da im zato ne treba nikakav put. Na njihovu žalost, bez samospoznaje koja se odvija jedino u samoći u kojoj testiramo sami sebe, ili nas testiraju okolnosti, ne znamo tko smo, ne znamo što možemo, ne znamo na što smo sve spremni, ne znamo koje su nam granice, ne znamo što zapravo želimo.

Mnogi su me poznati i prijatelji po povratku pitali zar mi nije bilo dosadno i neprijatno kad sam bila sama dok su svi drugi bili u paru ili društvu. Iako mi nisu vjerovali, iako mi možda niti vi nećete vjerovati, niti u jednom trenutku mi nije bilo neugodno, niti u jednom trenutku dosadno. Moji dani su bili ispunjeni od jutra do mraka, a cijelo vrijeme me pratio osjećaj da radim nešto za mene važno, i da nemam vremena baviti se sitnicama kao što je neugodnost jer pijem sama kavu. Svih 10 dana osjećala sam se
poput filozofa u pjesmi Halila Gibrana koja kaže:

Pitaju me budni: "Što si ti i svijet u kojem živiš do li zrno pijeska na obali jednog beskrajnog mora?
Odgovaram im usnuo: "Ja sam beskrajno more, a svi svijetovi samo su zrna pijeska na mojoj obali!"

Osim toga, imala sam priliku promatrati osobe oko mene koje nisu bile same: u pansionu u kojem sam odsjela, u kafićima gdje sam s guštom pila odličnu kavu i jela fantastične kolače, na turističkim punktovima, u restoranima, u prijevoznim sredstvima, u dućanima. Primjer iz hotela: večeram solo uživajući u pogledu na snijegom prekrivene vrhunce planine na koje je gledala zastakljena terasa blagovaonice. Uživam u oblacima koji ih nadlijeću, u zalazu suncu i u nevjerojatno dobroj hrani. Oko mene uglavnom sjede bračni parovi i samo jedno društvo od pet žena. Svakoga dana ista lica. I svakoga dana potpuno isti nedostatak bilo kakve komunikacije među parovima. Dok je pet žena govorilo, uglavnom u isti glas, parovi su šutjeli. U 10 dana za vrijeme večere razmijenili su samo rečenice: molim te, dodaj mi sol ili molim te natoči mi čašu vode. Svaku večer večerali su bez ijedne jedine riječi i što je još važnije, a po meni zaista zastrašujuće, bez i jednog jedinog pogleda. Svako od njih je gledalo na drugu stranu, negdje pored uha svog partnera/partnerice. Uložili su trud u svoju vanjštinu, da se lijepo, pomalo svečano obuku, da stave nakit, sat, narukvicu, kravatu, žene da se našminkaju i urede frizuru, muškarci da se svježe obriju. . Pitala sam se jesu li oni uopće bili na svim prekrasnim mjestima koja sam ja posjetila, što na biciklu što pješice, jesu li vidjeli i doživjeli te ljepote, jesu li one našle odjek u njihovim dušama, mislima? Ako jesu, kako je moguće da nemaju nikakvu potrebu izmijeniti misli, osjećaje, doživljaje, čuti kako osjeća, misli, doživljava iste viđene stvari njihov najbliži partner/partnerica? Zar nije to bit svake veze? Meni je fizička prisutnost bez komunikacije daleko gora od toga da se na nekom mjestu nalazim sama. Jer fizičku odsutnost neke osobe možete ispuniti stotinama različitih vlastitih aktivnosti ili čak i prisutnosti živih bića s kojima ćete osjetiti povezanost i odaziv (mislim na životinje, prijatelje, djecu), dok se nepostojanje komunikacije sa partnerom/icom ne može ničim zamijeniti, ni ičim probuditi ako ne postoji.

Mogla bih o ovoj temi pisati još mnogo, mogla bih vam navoditi konkretne primjere svojih životnih lekcija, no većina tih stvari mi je predragocjena. Osim toga ne želim otkrivati svoje samospoznaje, želim reći da za mene osamljenost, samoća i dosada ne postoje. Kraj toliko fenomenalnih stvari koje postoje na ovom svijetu, u samom susjedstvu, a najbliže one u vlastitoj glavi, uz sve fantastične knjige, vještine koje se mogu svladati, mjesta kojima se može prošetati, pejzaže kojih se može biti dio, životinja koje pružaju bezuvjetnu ljubav i pažnju, ljudi s kojima se mogu uspostaviti trenutačni kontakti i koje se može upoznati jednim pritiskom na tastaturi - ja ne razumijem kako netko može biti osamljen, i kako mu/joj može biti dosadno. A još manje kako zbog toga što je sam/a može biti nesretan/nesretna. Osim, ako i kad su osobe same po sebi dosadne i prazne pa im treba neprekidno "punjenje" izvana. Žao mi ih je.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se