Mjesečina iznad Trešnjevke http://blog.dnevnik.hr/tresnjevacka-mjesecina

petak, 04.02.2011.

Koliko smo se spremni odreći?

Večeras smo Klinjo i ja bili u kinu i gledali smo film koji me se baš dojmio. Zove se The next three days sa Rusell Croweom i Elizabeth Banks u glavnim ulogama.



Tematika filma je takva da baš natjera čovjeka da se zapita neke stvari. Radi se o tome kako je žena uhićena i osuđena za ubojstvo šefice na 20 godina zatvora, iako je nevina. Zbog spleta okolnosti svi dokazi upućuju na njenu krivnju i sve žalbe su odbijene. Zato muž odlučuje organizirati ženin bijeg iz zatvora i nastavak njihovih života na nekom drugom mjestu gdje ih nitko neće naći. Neću vam ispričati kako završava, pogledajte sami!

Ono što se mene dojmilo je to koliko muž ima vjere u ženinu nevinost čak i kada su sve žalbe na presudu odbijene, pa i u trenutku ljutnje u kojem ona izjavi da je ubila šeficu. Muž planira njezin bijeg iz zatvora da bi očuvao njihovu obitelj, da bi njihov sin imao majku i da bi bili zajedno.
Naravno, takav jedan pothvat znači mnoge rizike, ali on je čak i svoj život spreman staviti na kocku da plan uspije.
Život u bijegu sam po sebi i nije baš lagana stvar. Moraš napustiti svoj dom, rodbinu, roditelje, prijatelje, sve što si cijeli život gradio i krenuti na neko novo mjesto, graditi neki novi život.
Meni je stvarno došlo da se zapitam bih li ja to mogla?? Bih li mogla sve ostaviti i otići negdje drugo graditi svoj život ispočetka??

Možda sam ja naivna sa svoje 23 godine, ali moj odgovor je DA, mogla bih. I tako se trudim ne biti vezana za ništa materijalno, iako ponekad nije lako. Prije sam bila jako ovisna o hrpi stvari. Ovisna o svojoj zbirci knjiga koje posjedujem, ovisna o fotografijama, časopisima o uređenju interijera. Danas, i dalje volim sve to, ali mogla bih se odreći svega toga da je to potrebno. Nakon problemčića koji su pogodili moje zdravlje prije godinu dana sve to mi je manje bitno.
Kada se suočite sa činjenicom da morate konstantno paziti na sebe i svoje zdravlje ako jednog dana uopće želite imati djecu, onda vam sve to postane manje bitno. A od prije par dana i to mi je manje bitno. Imala sam jako buran razgovor sa Klinjom o budućnosti, potomstvu i inim stvarima i izbacila sam iz sebe sve što me muči i frustrira. Taj strah da možda ne bih mogla imati djecu me proganja konstantno i svašta sam izgovorila. Rekla sam da ako ne budem mogla imati djecu da ću obolit na živce, da bih bila u stanju psihički prolupat, jer meni život nema nikakvog smisla ako nemaš djecu. Inače sam protiv apsolutno svih oblika pobačaja i mene se ne može uvjerit u niti jednu logičnu stranu istog. Svi u mojoj okolini i izbjegavaju razgovore o toj temi jer znaju koliko sam radikalna po tom pitanju.
Kasnije mi je bilo žao što sam Klinji rekla da bih prolupala. Mislim, nije da ja tako nisam mislila, ali kasnije mi je nešto drugo palo na pamet. Iako je moja najveća fobija nemogućnost imanja djece, shvatila sam da sam zapravo rekla krivu stvar. To mi je danas palo na pamet.
Klinjo mene voli, obožava štoviše. A ja njega isto. I otkud mi uopće pomisao da poludim uz osobu koja bi sve napravila za mene. Jednom davno sam rekla da bih otišla od njega kada bih saznala da ne mogu imat djecu iz razloga što ne bih htjela da jedan zdrav muškarac nema potomstvo zbog mene. On je rekao da bi me našao, pa i na kraju svijeta i oženio me pa makar me morao kloroformom dovući pred oltar! To mi je bio jedan od najromantičnijih trenutaka naše veze. I shvatila sam čega bi se on bio u stanju odreći zbog mene. Shvatila sam koliko on mene zapravo voli. A ja? Kako ja reagiram??
Kažem da bih pobjegla, da bih ga napustila iako mi je milijun puta rekao da ako ja nisam ona prava, onda nijedna nije.
I dok smo gledali film palo mi je na pamet da kako bih ja reagirala da je on taj koji ne daj Bože jednog dana ne bi mogao imati djece? Kako bih ja reagirala kojoj je majčinstvo najsvetija stvar na svijetu???
I evo me, već četiri sata ne spavam nego razmišljam o tom istom pitanju. Na prvu sam odmah odgovorila sebi da mi je najvažnije da je Klinjo uz mene, a sve ostalo da je manje bitno. Ali natjerala sam sebe da probam objektivno razmotrit sve strane i bih li stvarno se mogla odreći svoga majčinstva i nikada mu to ne predbaciti, te doživjeti starost s njim na taj način???

I, što mislite što sam odgovorila???

Reći ću vam, ne trebate nagađati. Odgovorila sam da bih mogla. Zaključila sam da bi mi netko drugi možda podario djecu, ali da možda uz tu osobu ne bih bila toliko sretna kao uz Klinju. Zaključila sam da ne bih mogla bez svih stvari koje on čini da bi me usrećio i zbog toga što se prvi put u svom životu osjećam beskompromisno voljeno za cijeli svoj život. A zaključila sam odavno da mi je svaki dan koji moram provesti bez njega kao neka ogromna praznina unutar mene. Jednostavno ne mogu bez njega, s djecom ili bez njih.

I trenutno me toliko sram što uopće ikada spomenem da bih poludjela ako ne bih mogla imati djecu jer on to ne zaslužuje. Ako mi daje cijelog sebe, zaslužuje onda i da dobije sve od mene. A luda žena mu sigurno ne treba u životu.

I shvatila sam jednu stvar, svega bih se mogla odreći, pa čak i svojih najvećih želja i snova, jedino njega nikad ne!!

Znam da znaš moje stavove i da mi nisi zamjerio, ali oprosti, ljubavi, što sam uopće rekla sve ono. Nikad više...

Voli te tvoja mjesečina!

04.02.2011. u 06:25 • 5 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se