Mjesečina iznad Trešnjevke http://blog.dnevnik.hr/tresnjevacka-mjesecina

srijeda, 30.06.2010.

Rastanak...

Da, kao što Klinjo reče u komentaru na prošli post, jučer je bio definitivno jedan od najčudnijih dana u mom životu.

Istina, panično se bojim igala i vađenja krvi. To mi stvara najveće strahove i traume u životu. I mislila sam da ne postoji ništa gore od tog što mi se može dogoditi. A onda je nešto puklo u glavi. Onda sam shvatila koliko je to banalno naspram mog odlaska od Klinje. Jučer mi je taj moj strah bio najmanji problem, više me je strah bilo onog kasnije.
Strah od tog kako ću otići a da ne puknem, da ne pobjegnem.

Toliko toga mi se dogodilo zadnjih mjeseci da se divim samoj sebi na hrabrosti kojom to sve izdržavam. A svu tu hrabrost crpim iz Klinjinih očiju, iz njegovog pogleda kojim ulijeva hrabrost u mene.

Rasplakao me kao nitko nikad u životu, i sve pozitivno. Rasplače me činjenica koliko me voli unatoč svim problemima koji su me pogodili. Unatoč tome što sam se počela osjećati toliko loše i nedovoljno dobro za njega. Jučer sam se upitala jedno milijun puta da što ću mu ja, sa svim tim svojim problemima koji ako se manifestiraju mogu obilježit i cijeli njegov život. A on zaslužuje najbolje... Ne treba mu hodanje po bolnicama, pretragama... Nije to za mlada čovjeka pred kojim je cijeli život...

A opet, svaki put kad me uhvate takva razmišljanja sjetim se njegovih riječi kako ga za ništa od tog nije briga i kako on želi mene i samo mene. I da, ako bude trebalo, da će me kloroformom dovuć pred oltar. I da će me volit i staru i naboranu, i bolesnu i šmrkava, kad me već voli i krmeljavu :-D

I ne znam što život nosi, ne znam što će biti sutra, ali ja znam da je Kljinjinom prisutnošću u mom životu svaki dan sunce u mom srcu. Znam da je svaki dan savršen, bez obzira na sve.

Jučer sam po noći isplakala sve suze, samo da se ne rasplačem pred njim, da mu ne otežavam, ali ipak su mi pobjegle, ipak, vidjevši njegovo lice, krenule su bez prestanka. A njegove su me dotukle...

Ne znam kako ću izdržat ovo vrijeme doma bez njega, ali znam da idući put kada ga moje oči vide neću ga pustit iz svog zagrljaja satima...

Zauvijek te voli i misli na tebe tvoja mjesečina!

30.06.2010. u 16:20 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 27.06.2010.

Dolaze teška vremena :-D

Ovi nadolazeći dani postaju sve teži... Dolazi vrijeme koje mrzim najviše od svega...

Dolazi vrijeme pakiranja i odlaženja, vrijeme napuštanja i rastanaka...

Pakiraju se stvari iz svoje male studentske sobe na broju 217 na Moši i odlazi se još jedanput, kao i svake godine... Napušta se ovaj divni grad na neko vrijeme i rastaje se od čovjeka kojeg se voli...

Zašto sve mora biti tako???

Zašto ne može sve bit jednostavnije nekako???

Ovo mi je uvijek najgore doba godine jer mrzim seljenje, mrzim to što nemam svoju stalnu adresu. Mrzim odlazak negdje gdje Klinje nema. Mrzim to što znam koliko će mi nedostajat, a neću moć ništa napravit po tom pitanju...

I onda me ne razumiju kad kažem da jedva čekam...

A što to? - Točno to!

To je to! :-D

Voli te tvoja mjesečina!

27.06.2010. u 02:33 • 2 KomentaraPrint#^

nedjelja, 13.06.2010.

Drugi danas

Sjedim u mekiću i pokušavam sabrat sve svoje misli, pokušavam suzbit svoju neodoljivu želju da odem do Trešnjevke i samo mu rečem da sam ispred zgrade i da se spusti da ga poljubim. Suzbijam svoju želju da se ponašam totalno iracionalno...

Shvaćam da je umoran, shvaćam da je neispavan, shvaćam da je nervozan, sve shvaćam... Shvaćam i da obično voli kad ga mazim, grlim, masiram mu glavu, a sad mu sve ide na živce... Ubijaju ga ove vrućine, postane razdražljiv, a ja se stvarno trudim prilagodit svemu tome... Trudim se shvatiti da ima svoje loše trenutke u kojima čak ni ja ne mogu ništa napraviti... Ali me znaju i ubijat, razdirat...

Mrzim kada smo negdje sa prijateljima na cugi pa kada je loše volje, ljut i nervozan... Mrzim kada počnu svađe na pikadu...mrzim kada se naljuti jer zatvori sve prije mene pa onda sjedi i ludi...mrzim i kad se ja stvarno potrudim i odigram najbolje što mogu, a on je i dalje razdražljiv...

Mrzim način na koji sam se rastala danas od njega...

A istovremeno obožavam sve trenutke u kojima me nasmije do suza, obožavam kada pleše sa mnom i kada svi gledaju u nas, obožavam što se uz njega osjećam tako posebno i voljeno...

Večer je tako predivna, htjela sam malo prošetat s njim, kupit mu sladoled pa ga poljubit sto puta pod izgovorom da ima nešto na usni...

On je doma, gleda Svjetsko prvenstvo pa će na spavanac, i naspavaj se najdraže plavo oko moje!! Ja odoh laganini prema svom domeku, leć u svoj krevet koji me toliko podsjeća na tebe da nekada satima ne mogu zaspat prisjećajući se svakog trenutka provedenog u njemu s tobom... :-D

Voli te tvoja mjesečina!

13.06.2010. u 22:06 • 0 KomentaraPrint#^

Ponekad teške stvari dolaze na tapet

Sinoć je ponovno pao jedan od onih razgovora koje najčešće izbjegavam jer dovode na jako skliski teren. Ponekad Klinjo traži od mene da mu obećam neke stvari koje je jako teško za obećati...

Traži me da mu obećam da neću umrijeti prije njega i da ga nikada neću ostaviti samog! To obećati nije lako iz više razloga. Prvo, ne možemo znat koliko je kome namjenjeno života, nitko ne zna kada mu je vrijeme napustiti ovaj svijet. Drugo, ne možemo znati niti da nas kakva nesreća neće zadesiti, iako uvijek živimo u nadi da se to događa nekome drugom, daleko od nas. Treće, možda meni najvažnije, je to da on zanemaruje činjenicu da možda ni ja ne želim ostat sama pod stare dane. Ni ja ne želim da on umre prije mene i da budem sama! Toga me uvijek bilo najviše strah, samoće pod stare dane. I znam da ćemo mi imati djecu, znam da ćemo vjerojatno imati i unučad, ali svi oni će voditi neke svoje živote. Nije da oni nas neće voljeti i posjećivati, nije da nam neće vjerojatno uvijek biti na raspolaganju, ali ne možemo zanemariti činjenicu da mi tada više nećemo biti aktivni dio njihovih života. I onda smo mi dvoje prepušteni jedno drugom, i naravno da ne želim ni minute svog života provest bez njega, a ni on bez mene! I kako riješiti tu situaciju? Ja znam da ako on ode prije mene, tuga će učiniti svoje i jako brzo bih mu se pridružila, a i on je takvog razmišljanja. Ali opet, morala sam ga ograditi od toga da napravi nešto sebi u tom trenutku, i stvarno ni živa ni mrtva mu ne bih oprostila da si život oduzme na bilo koji način. Svako od nas dvoje će otići Bogu onda kada mu je namjenjeno, ni prije ni poslije.
Poveo se razgovor i o tome kako ne bi mogao podnijeti činjenicu da u starosti sam ne može niti na wc i da se netko mora brinuti o njemu, i kako bi ga to dotuklo. A tko to može podnijeti??? Zar misli da bih ja voljela da mi ili on ili, ne daj Bože, rođeno dijete moraju mijenjati pelene i brinuti se o meni nemoćnoj??

Teške su to stvari za razmišljati o njima nasamo, a kamoli u dvoje. Ali opet, s druge strane, takvi razgovori samo još više povezuju dvoje ljudi, takav razgovor pokazuje koliko voliš nekoga i koliko taj netko voli tebe :-D

I ne znam što nam donosi sutra, ne znam tko će prije umrijeti, i ne mogu obećati baš 100 posto da ja neću prije, ali jednu stvar mogu obećati. Obećavam da ću te voljeti u sve dane života mojega, obećavam da ću te poljubiti svaku večer za laku noć i svako jutro za dobar dan, obećavam da ću te gnjaviti na svoj način, da ću te vjerojatno i naljutit ponekad :-D Obećavam i da ću uvijek biti na tvojoj strani protiv svih. Obećavam i da ću popit mlijeko iz šalice koje sebi uliješ. Obećavam da ću krast sa tanjura tost koji sebi napraviš, da ću krasti vilicom kolača sa tvog tanjura.
Obećavam još puno puno toga, al i to da ću ti gurat prst u pupak i škakljat te sve dok se ne prestaneš ljutit na to :-P

Voli te tvoja mjesečina!

13.06.2010. u 13:46 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 07.06.2010.

...

Ponovno sam tu nakon par tjedana. Nije da ne želim pisat, nije da ni nemam o čemu, jednostavno nemam vremena. A toliko toga što želim reći mi dođe na pamet, ali u svoj žurbi zaboravim.

Samo žurim negdje, dani prolaze i ostaju iza nas. Ponekad bih htjela da sve zastane na tren i da se samo zagrlimo i tako provedemo neko vrijeme u krevetu samo izležavajući se i mazeći se. Poželim da jedemo u krevetu i da se ne ustajemo cijeli dan, da ležimo goli i da promatram svaki dio tvog tijela. Poželim da se probudim u ranu zoru i gledam tvoje usnulo lice kao one prve noći provedene u tvom krevetu. Obožavam sreću na tvom licu kada provedemo noć zajedno, kad me tako snažno zagrliš i pripiješ se uz mene. Uhvate me trnci kada osjetim tvoj dah na svom vratu, kada me onako u polu snu poljubiš u rame.
I moram ti priznati nešto zločesto. Nije tajna koliko si ti svaki put uznemiren kada spavam pored tebe, ali onu večer kada si zadnji put spavao kod mene, tijekom noći znala sam se namjerno namjestit tako da moja pozadina dodiruje tvoje slabine jer to uvijek poluči uzdignutu reakciju. Osjećaj je tako neopisiv da čak i u snu izazivam u tebi takve reakcije. Pa kad ti se još i osmijeh razvuče na licu čak i dok spavaš...

Zbog svega ovog, meni su tako grozne one noći kada ne mogu spavat pored tebe, kada sama ležim u svom krevetu i sklupčam se u istu pozu kao da si ti tu. Svaki put nakon što odeš usred noći doma zagrlim jastuk i upijam tvoj miris i tako zaspem. Ponekad ne želim promijeniti posteljinu samo zato što je dio tebe u tim tkaninama, tvoj miris...vidim i tvoj obris na plahtama...

Stalno te zezam kako sam te razmazila, a zapravo si ti razmazio mene...sve manje mogu bez tebe...a ni ne želim bez tebe...nikada...

Voli te tvoja mjesečina!

07.06.2010. u 10:23 • 2 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se