kurvabezmotike na privremenom boravku u santiagu

četvrtak, 23.10.2008.

Ignorance is bliss. Živio Dillinger!

Apsolutno svaki članak o ekonomskoj krizi, propasti svih banaka, Sarah Palin, apokalipsi i ostalim gadarijama koje objavljuju na netu sam oupenala u novom tebu. Pročitala naslov i stisnula iksić. Dakle, ja nemam pojma što se događa. I to mi je okej jer sam sklona panici i crnim mislima. Da je sad na primjer 1933. ja pojma ne bi imala o krizi. Znala bi vjerojatno da su ukinuli Prohibiciju i bila bi zaljubljena u Dillingera iako je bio ružan ko lopov (hahaha). Visila bi po sumnjivim birtijama u New Yorku, Chicagu i New Orleansu i imala gomilu super odjeće. Plitka sam ko tanjurić. Nazvala me danas hrvatska ambasadorica u Čileu. Nakon poziva sam shvatila da mi ovih 5 mjeseci ipak neće proći u potpunom neradu. Napomena: Naradim se prilično za faks ali to ne računam. Budući da mi je to bio plan isprva sam se zabrinula. Međutua, razveselila me činjenica da će moja ekonomska situacija dobiti neke poticaje koji će je nadam se izvući iz krize. Ipak bih htjela svratiti do Bolivije ili vidjeti kraj svijeta (doslovno, jug, ledenjaci i tako to, ne želim vidjeti apokalipsu) kad sam već ovdje. Rad će uključivati prevođenje na nekakvom poslovnom forumu. Jedan dan. I dva dana rada na štandu na nekoj izložbi. Još uvijek čekam detaljnije informacije. Mamice! Ovog prvog me užasno strah. Prevođenje je moja ljubav, ali ono književno, ne konsekutivno. Strah me i potresa. Neki dan nisam mogla zaspati jer ovdje potresi i nisu neka rijetkost pa me to mučilo. Osluškivala sam zbiva li se nešto sumnjivo jer sam osjetila podrhtavanje. Srećom, podrhtavanje su izazvali susjedi koji imaju običaj razmještati namještaj u 2 ujutro. Avione neću ni spominjati. Ili ratove. Golubove. Požare. Požar mi se desio prije 13ak godina. Budući da živim na 16. katu nismo mogli izaći van, ali nismo mogli niti disati u stanu. Kod susjede je zrak bio relativno čist pa smo sjedili tako neko vrijeme u njenom dnevnom boravku i nadali se da će vatrogasci ugasiti vatru prije nego nas dohvati. Jela sam After Eight i bila je noć. Vatra je dohvatila 15. kat. To su tata i susjed uočili kad su išli spasiti papagaja pa su gasili partvišima plamteće rolete. Ponekad tako strahujem i od požara. Kad smo bili u Londonu u onom trulom hostelu za 3 funte (s finim ingliš brekfestom uključenim u cijenu) jednu noć sam prilično dugo buljila u strop razmišljajući o tome kako bi pobjegli da se to sumnjivo zdanje zapali. Stepenice su bile klimave i uske. A s nama je u sobi bio i tip s prljavim čarapicama. Zavjese su cijelo vrijeme morale biti navučene da ne uđu golubovi ali moglo ih se čuti kako ispuštaju one svoje gadne zvukove i perje. Drugi hostel s pogledom na groblje je zato bio baš ugodan. U Santiagu ne postoje profesionalni vatrogasci. U gradu koji broji više od 6 milijona stranovnika zaštita od požara funkcionira po principu DVDa tj. dobrovoljnog vatrogasnog društva. Čileanski vatrogasci i vatrogasice ne žele da ih plaća država ili bilo tko drugi. Da mi nisu dragi, da ne volontiraju od 1851. i da Denis Leary nije vatrogasac rekla bi da su hipiji. Ponekad stoje ispred supermarketa s kanticom za dobrovoljne priloge. Njima uvijek dam pare. Čudovišta kojima ne želim davati svoj novac su supermarketi. Ovdje se naime stoka supermarketovska dosjetila sjajne stvari. Svaki put kad vam iznos na račnu nije okrugao broj (dakle u 99,9% slučajeva) vas blagajnica pita želite li donirati 2, 3, 4 pesosa (ili koliko ih već fali do okruglijeg broja) za siromašne, gladne, bolesne, nesretne....Štićenici se mijenjaju ovisno o dućanu u kojem kupujete. Osim što na taj način plaćaju manje poreza, ovdje se supermarketi tako rješavaju i robe kojoj ističe rok trajanja. Doslovno vam je prodaju. Niste valjda mislili da stvarno doniraju vaše pesose? Noup. S vašom lovom oni kupuju svoje proizvode koje vam više ne smiju prodati jer eto potoji taj nesretni rok trajanja. Budući da nitko tko obraća pažnju na hranu koju kupuje neće kupiti pola kile sira koji vrijedi do prekosutra, oni taj isti 'doniraju' onima koji nisu u poziciji birati. Možda nisam prepametna ali jasno mi je kad bi uprava čileanskog konzuma htjela kruva bez motike. I zbog toga sam ljuta ko paprika. Ko najljući aji, chili i tabasco zajedno. Najgore od svega je što svakodnevno odgovaranje nasmiješenoj blagajnici da nećeš donirati 2 pesosa i nije najugodnija situacija. Osjećam se svaki put ko Montgomery Burns a jedini Montgomeriji su zapravo svi ti Lideri, Santa Isabele i slična bagra kod koje kupujem hranu. Mislim okej, poslovno (znači pljačkaški) gledano dobra im je ta pizdunska-gorit ćete u paklu kako ste se dobro sjetili-ideja s donacijama, ali jednostavno mi se bljuje od nje. I od toga što to smiju. Ja volim ljude koji pljačkaju banke i nose dobre šešire.

- 06:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.