kurvabezmotike na privremenom boravku u santiagu
subota, 20.09.2008.
Monoskrib
|
Jučer su počele Fiestas patrias. Danas su, budući da je petak, u punom zamahu. 18.09.1810. Čile se, recimo to tako, počeo osamostaljivati - sazvano je vijeće koje je trebalo predstavljati nasljednika svrgnutog kralja i koje je proglasilo Čile samostalnom republikom (unutar španjolske monarhije, razumije se:). 19.09.poznat je kao (u slobodnom prijevodu) "Dan slavnih podviga čileanske vojske". Nekad je bilo obavezno (pod prijetnjom visoke novčane ili kazne odvođenja na popularna ispitivanja) izvjesiti zastavu na svaku kuću/zgradu. Srećom, danas više nije. Mi međutim zgradovsku zastavu ipak imamo. Vijori nam se nad hodnik-balkonom već skoro tjedan dana i iznimno nervira Fabiolu, a još iznimnije zabavlja mačku. Tokom Fiestas patrias svi jedu empanade i napijaju se. Kao i većina lokalnog stanovništva, i ja sam Fiestas patrias dočekala 17. za šankom. Doduše na još jednom u nizu rockabilly koncerata ali to vam sve dođe na isto. 18. ujutro na radiju počinje nabrajanje stradalih. I ne prestaje do nedjelje. Jutros smo tako saznali da se izvjesni NN utopio u lokvi vode na ulici. Bio je toliko pijan da nije mogao pomaknuti glavu, a očito nije bio te sreće da naleti Pamela Anderson (ili Mič Bjukenon) u crvenom kupaćem i spasi ga od utapanja. Htjela sam vam još prošli tjedan objaviti hit listu ali nisam stigla jer me mori i gromi glupi faks. Dakle, ovo su top 3 pjesmuljka ilitiga pjesme od kojih otkad sam ovdje ne mogu nikako pobjeć (nije da se žalim): Na broju jedan već skoro 30 godina stoje Los Prisioneros. Oni se u svojoj skladbi vrlo opravdano pitaju zašto ne odu ća svi ti ljudi koji se prave jako pametni jer su bili u Europi i sad stalno kenjaju kak je u Njemačkoj bolje nego u Čiletu i kak su u Parizu ljudi kulturniji i bolje se oblače. Ovu pjesmu (i ovaj bend općenito) znaju i vole svi. Iberhit u svakom slučaju. Tko nije skužio da može kliknut na Los prisioneros i općekulturno se uzdizat - NEK KLIKNE TU! (Broj jedan je i Victor Jarra naravno sa svojom Amandom, al to sam vam već stavila. Tko je markirao, tu je popravni.) Na broj dva ću staviti nešto što vjerojatno nije svim čilenjosima iberhit ali ovima s kojima ja provodim vrijeme je. Mislim da nije prošlo više od dva dana zaredom, a da ovo nisam čula: Alaska i Boli me dupe što drugi misle o meni. Alaska je inače Španjolka i mogli ste je vidjeti u prvom Almodovarovom filmu. Pjesma postoji i u izvedbi neke čileanske pevaljke ali ova Girl George verzija mi je bolja:D To je inače himna svih pedera, pankera i ostalih koji misle da ih svi gledaju . Treće mjesto je moj osobni izbor i nova opsesija. Svi oni koje sam već natjerala da to pogledaju, ne moraju kliktati vi ostali - molit ću lijepo. Los Quintana su dva brata koja se vole oblačiti u sestre i zijevati na davnašnje hitove. Inače su Argentinci ali na moju sreću žive u Santiagu i svaki četvrtak i subotu upriliče predstavu u Teatro Bellavista. Mislim da ćete shvatiti o čemu se radi ali za svaki slučaj budem vam ukratko prepričala: Tip zove ženu. Tip ostavi ženu. Žena zove najbolju frendicu. Najbolja frendica je kurbetina izdajnička. Za kraj (jer sad moram odlučit hoću li učit, izić ili leć) objavljujem transkript razgovora koji se održao prije 8 dana na faksu između žene koja me nervira i tipa prema kojem od tog četvrtka gajim osjećaje odobravajućeg tapkanja po ramenu: Anojing bič (dalje u tekstu AB): Ummm, why are you so boring? Potapšam te po ramenu (dalje u tekstu PTPR): I'm not boring. AB: But you never say a word... PTPR: That's because you never stop talking about yourself. Neugodna tišina. AB: Ummm, like, that's not true. Whenever I say something you just stare at me, not saying anything. PTPR: Well, you don't leave me time. AB: I'm just trying to lead a conversation. PTPR: Conversations tend to be led in two directions. The thing you're leading is called monologue. P.S. Danas oko 11 i po navečer mačka je nestala. Tj. ja sam mislila da je nestala, a bila sam sama doma. Kako sam bila na balkon-hodniku i ostavila pritvorena vrata od stana prepala sam se da je šmugnuo pored mene i pobjegao na cestu. Prvo sam pretražila stan - sve sobe, kuhinju, wc, pomicala ormare i sofe, gasila muziku, osluškivala, zvala, mamila hranom i krpom za koju misli da mu je ljubavnica. Onda sam pretražila cijelo stubište, odurno mračno dvorište, gledala ispod auta parkiranih na cesti. Bila sam luda. Blago rečeno. Zamišljala sam kako ga je proždrijelo neko čudovište, jer on vam je glupast i nema agresivne ni obrambene instinkte. Nakon 20ak minuta vratila sam se u stan u poluplaču i našla kretena kako sjedi na kauču. Nije mi htio reć gdje se sakrio pa sam ga promatrala. Nakon 15 minuta se odao: Zavuče se ispod jastuka na sofi i onda se uvuče u rupu ispod naslona za ruku. Malo se promeškolji i nakon toga nepomično i bez ispuštanja ikakvih zvukova provede određeno vrijeme u unutrašnjosti kauča. Ne znam što radi, a mislim da ni ne želim znat. Budala. |
- 06:06 - Komentari (12) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
