kurvabezmotike na privremenom boravku u santiagu

nedjelja, 07.09.2008.

This means war!

Ah, nedjelja. Taj i inače prekrasan dan počeo je Franzikinim urlikom. Dotrčala sam u njenu sobu taman dok je urlik evoluirao u njemačko-španjolsku psovku koja bi u slobodnom prijevodu uključivala pse, matere, razmnožavanje i poneku kreativnu kletvu. Puta madre od susjede koja živi u stanu iznad našeg istresla je kroz prozor veću gomilu dlaka. Ljudskih. Glupača je vjerojatno šišala sina. To smo saznale kasnije. Dlake su formirale tepih na zidiću uz prozor i ono naodurnije od svega - kontaminirale sinoć oprani veš koji se sušio na štriku. Našim malim stanom u ovom se trenutku prolomio i moj urlik. I ja imam veš ispod prozora. Trknula sam do svoje sobe, skočila na krevet i s majice uklonila OGAVNU KUGLU OD DLAKA. Mom prozoru i mom vešu usud je bio naklonjeniji jer osim te OGAVNE DLAKAVE KUGLE nije bilo ničeg drugog. Franziska je otpuhala tepih, istresila veš i ponovo ga bacila u mašinu. Susjedi smo jedno pet minuta spominjale užu i širu rodbinu, a onda je Franziska odlučila stvar riješiti licem u lice. Budući da su Fabiola i Julien u Valparaisu, posjet susjedi nije nam se u prvi mah učinio kao najbolja ideja. Franziskin bijes pobijedio je nepisana podstanarska pravila pa je uzela nož i uputila se na drugi kat. (Šalim se, nije uzela nož) Vratila se nakon par minuta i rekla: Dijete je ošišano, a mama je u kupaoni. Doći će kad se otušira. Mama naravno nije došla, a osim ako se nije utopila u kadi to znači samo jedno: This means war! Da se samo ispričala, sad ne bi razmišljala kako je treba dočekat u hodniku. Urlik broj dva. I tri. Ti su bili moji i uslijedili su nakon očevida u kupaoni i sobi od F&J. Obje su se mačke pokakale PORED kutije s pijeskom. Budući da se to prije nije događalo, ne znam treba li se protumačiti kao neka poruka/prosvjed ali od danas znam da ja mačku doma neću imat osim ako ne postoji neka koja sama skuplja svoj drek. Očajni uzdah u kuhinji. Također moj. Izgubila sam gumicu od miksera sinoć i ne mogu je nać. Nadala sam se da će se pojavit preko noći. Ali nije. Nevjerojatno...Imala sam je u ruci i onda je nestala. Dakle mora bit u kuhinji, a nigdje je nismo uspjele nać. Bez toga je mikser neupotrebljiv, a ne troši mi se lova na novi. Mislim da ću pomaknut ormar. Možda je pala iza. Zašto baš meni? Zemljo, otvori se. Hahah. Ili bolje zašto uvijek meni? Koliko sam stvari dosad izgubila? Ovo su bila retorička pitanja. Uzvik oduševljenja. Zajednički. Bile smo na tržnici tu u kvartu. Zapravo to nije tržnica nego ulica koja se vikendom pretvara u tržnicu. Htjela sam kupiti ribu ali odlučila sam prespavati taj poriv budući da se ista prodaje na štandu. Bez frižidera. I bez leda. Budem sljedeći vikend. Kupila sam zato ovo: Ljubičasti kukuruz. -Od njega ću napravit sok aka chi(n)chu moradu. Neki mići rozi krumpir kojem sam zaboravila ime. -Kad saznam kako se zove naći ću i recept kako se upotrebljava. Pepino. - E, to ću ogulit i pojest jer je jako fino.

- 21:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.