kurvabezmotike na privremenom boravku u santiagu
subota, 30.08.2008.
Mjesečnica, mjesečnica, joijoj!
 Danas je točno mjesec dana otkako sam stigla. Budući da sam prehlađena već skoro tjedan dana, neću to proslaviti sinoć na Ivonneinom rođendanskom tulumu niti večeras na koncertu čileanskog TBFa (a stvarno sam htjela) nego pod dekom u krevetu. Ipak, da ne biste pomislili kako moj društveni život previše pati zbog trenutne zdravstvene situacije, obavještavam vas da sam odlučila obmjesečničko samovanje uljepšati vinom, čokoladom, ananasom i Dr. Houseom. Jedini je problem što znam da mi se u piđami i bez čarapa nakon odgledanih bar sedam epizoda neće dat ustajat zbog pranja zubiju. A ako ne operem zube ne mogu zaspat jer zamišljam kako mi se stvaraju karijesi i povlači zubno meso, što me svaki put navede na razmišljanje o puknutim aneurizmama, raku pluća i zloćudnim tumorima na mozgu. Morat ću nešto smislit. Prošli vikend sam bila u Vinji del Mar i Valparaisu. Bilo je sunčano i lijepo al nema se tu bog zna što za pisat. Stavit ću link za slike među ostalo slikovlje pa koga zanima nek gleda. Na slikama nema, a vrijedno je spomena: S obzirom na to da su oba grada lučka nije teško zaključiti da u njima obitava priličan broj pomoraca. Ali ima i gomila onih u old skul uniformama - u tamnoplavim hlačama visokog struka i kratkim sakoima sa sidrom na ramenu. Želim posjedovati tu uniformu!!! Susjeda iz zgrade koja vječno preglasno sluša uglavnom užasnu muziku, trenutno uz Roberta Smitha urla na lošem engleskom i uz kronično pomanjkanje sluha Booooijz, doun kraaaa!! Ja nisam dečko i plačem od smijeha. Od ovog trenutka je obožavam. Ahahaha. P.S. Gledala sam Batmana i zaljubila sam se u Jokera. Inače sam oduvijek zaljubljena u Batmana. Na španjolski je Dark Knight preveden s El Caballero de la Noche. Baš nekak papučarski to zvuči. Ko Batman koji piše ljubavnu poeziju. Fuj. P.P.S. Upala sam ovdje u raspravu o sinkroniziranju filmova. Jedino ja dolazim iz zemlje u kojoj filmovi imaju titlove. Uvijek sam mislila da ljudi koji nisu te sreće pate zato što su prisiljeni gledati filmove s nakalemljenim glasovima (ili još strašnije glasOM. Jednim!!). Međutim ne, njima su titlovi grozni i užasni i nije im jasno kako netko može gledat film i čitat prijevod u isto vrijeme. NJIMA SE SINKRONIZACIJA SVIĐA! Koji barbari!!!  |
- 22:13 - Komentari (6) - Isprintaj - #
utorak, 19.08.2008.
Zviždeći dedica
|
Sad sam stajala na balkonu i pet minuta sam razbijala glavu da kakav je to pišteći zvuk koji se čuje u ulici. I onda je prošao dedica s nekom zviždaljkom koja liči na usnu harmoniku ali zapravo to nije. To je fućkaljka veličine usne harmonike i frekvencije koja živcira i one umrle prije nove ere. Uz zanimljiv instrument, u koji je puhao bez prestanka, dedica je gurao drndajuća kolica puna čudnih krpica. To vam je oštrač noževa. Noževe oštri već 46 godina i svaki dan prolazi istim ulicama Svaki dan, zadnjih 46 godina:) A ko netko ima tupe noževe, javite mi. |
- 16:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 18.08.2008.
Marta uči statistiku. (I daje lekcije iz povijesti)
|
Minimalac u Čileu iznosi 159,000$. To je 1590kn. Mjesečna renta za sobu je u prosjeku 1200kn. Ipak, Čile je jedna od zemalja s najvišim standardom u Južnoj Americi. U prilog povećanju prirodnog prirasta, uz zabranu pobačaja, ide i kontracepcija skrivena kao Atilino blago. Ovdje kondome ne možete kupiti u dućanu. Ni u kiosku. Ni na automatu. Stoje uglavnom ispod tezge u apoteci i koštaju u prosjeku 2000$ (3 komada). Pilule koštaju oko 12000$. Za 2000$ ovdje možete ručati. Dakle daleko od toga da im je zaštićen seks jeftin. Po mojoj procjeni, to je kao kad bi u Hrvatskoj kondomi koštali 45 kn. Tko ima viška vremena, može otići radnim danom do 17h u jedan od consultorios i pokušati ih dobiti besplatno. Čekanje: cca 4 sata. Kao što rekoh, redovi su ovdje jako popularni. Broj ilegalnih pobačaja: 150,000 godišnje. Našla sam čak na netu neki čileanski sajt s vrlo detaljnim uputama kako u apoteci možete užicati lijek (treba mi za artritičnu baku, ona jadna ne može sama doći jer je jako boli) koji izaziva pobačaj vrlo učinkovito i navodno bez većih posljedica po ženu. Postupak je opisan korak po korak, od posjeta apoteci do posjeta WCu kad počne krvarenje i postpobačajne brige. Mijenjam temu. Znate li tko je Paul Schäfer? Budem vam ja ukratko ispričala. Schäfer je sociopat, nacist, pedofil i zlostavljač koji je u Čileu tokom 40 godina bio na čelu Dobrotvornog i obrazovnog društva Dignidad aka Kolonije Dignidad aka Bavarske vile. Sociedad Benefactora y Educacional Dignidad. (Dignidad=Dostojanstvo) Spomenuto "društvo" zapravo je bilo (i još uvijek je, samo u nešto demokratskijoj varijanti) izolirana zajednica u zabitom dijelu centralnog Čilea. Kad kažem izolirana, mislim na 137 četvornih kilometara ograđenih bodljikavom žicom, sa stražarima i tornjevima za nadgledanje (Kula stražara hihi). Osnovali su je 1961. njemački imigranti, veselo nacističko društvance i njihovi priglupi sljedbenici koji su pristali na vrlo zanimljiv način života. Sociopat, bivši nacistički vojnik, pedofil i zlostavljač Paul morao je naime pobjeći iz Njemačke zbog optužbe da je silovao dva dječaka. Da ispravi nanesenu si nepravdu, Schäfer je odlučio osnovati grad po svojoj mjeri na drugom kraju svijeta i naravno, kao i mnogi slični njemu (vidjeti: L. Ron Hubbard, Maharishi Mahesh Yogi, Lyndon LaRouche, David Koresh, Shoko Asahara .......) pronašao budale koje će ga pratiti. 40 godina (slovima: ČETRDESET) ova idilična zajednica vodila je u pitoresknom okružju pokrajine Parral miran život ispunjen poljoprivrednim djelatnostima, proizvodnjom i prikupljanjem oružja, silovanjem i zlostavljenjem djece i mučenjem političkih zatvorenika. Posljednje je naravno započelo tek oko 1973. kada su mnogi postali smetnja popularnom i nikad prežaljenom Augustu Pinochetu, a eto, nisu svi stali u mondenu vilu u Santiagu - Vilu Grimaldi. U Bavarskoj vili stanovništvo je naravno nosilo bavarsko seosko ruho, pjevalo njemačke narodne pjesme, a misao vodilja bila je red, rad i disciplina (Paul je volio poslušne ljude, posebno je bio slab na dobru djecu). Zabranjeno je bilo otići, gledati televiziju, komunicirati s vanjskim svijetom, žaliti se, ženiti se i naravno...voditi ljubav ispred kamina uz romantičnu muziku. Seks je bio dopušten samo Paulu, a njega odrasli ljudi nisu previše zanimali. E da, njegova službena titula bila je vječni ujo, pa si vi mislite... Muškarci i žene živjeli su odvojeno, djeca su oduzeta onima koji su ih imali prije nego što su došli, a nova su se nabavljala na sumnjive i vjerujem posve ilegalne načine. Onima koji su imali problema s kontroliranjem prljavih seksualnih želja, na raspolaganje su velikodušno stavljeni sedativi. Neki su ipak uspjeli pobjeći, a bili su prilično lajavi, Pinochet je 90e predao štafetu veseljacima u jugoistočnoj Europi i stvari su za Colonia Dignidad krenule nizbrdo. 1997. protiv Paula Schäfera je pokrenut sudski postupak zbog optužbe za zlostavljanje 26ero djece pa je pobjegao u Argentinu, također popularno nacističko odmaralište. 2005. je uhićen i izručen Čileu. Osuđen je godinu dana kasnije na 20 godina zatvora i novčanu kaznu od 770 milijuna pesosa (7,7 milijuna kuna). Blizu Kolonije nestao je i američko-rusko-židovski fizičar Boris Weisfeiler koji je došao planinariti po Andama. Istraga o njegovoj smrti još uvijek nije zatvorena. Bivši stanovnici poslali su pismo isprike čileanskoj javnosti u kojem manje-više stoji kako oni ništa nisu znali i kako im je vječni ujo isprao mozak. Novi stanovnici bave se poljoprivredom i turizmom, razmnožavaju se prirodnim putem i smiju gledati televiziju. Oružje su im oduzeli, za svaki slučaj. |
- 03:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #
nedjelja, 17.08.2008.
Top lista nadrealista
|
Budući da još uvijek nisam ustala iz kreveta osim po sendvič te mi je stoga prilično dosadno odlučila sam napraviti listu pjesama koje sam u zadnja tri dana poslušala više od 5 puta. Nije mi dovoljno dosadno da ih rangiram po slušanosti, pa evo vam ga na abecednim redom: Anytime, Anyplace, Anywhere Blufonci Burning Lights Einsame Wölfin Dreaming Heartbeat Here Comes the Sun Just Can't Get Enough Let There Be Drums Lipe cvatu Pass This On Please, Please, Please Let me Get What I Want Resistiré Suspicious Minds Voy a ser mamá |
- 21:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Laku noć*
|
Svaki put kad kihnem, izađe mi dosta novaca iz nosa. Ovdje zapravo ne toliko. Cenzurirat ću ovaj post. Reći ću samo da je bio jako dobar i uglavnom ilegalan. Elvis, pank, mapuche, rum, i pobjeda. Santiago muy bonito. Idem spavat. Puse* |
- 11:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #
petak, 15.08.2008.
Stanite u red, molim Vas
|
Mnogi od vas upoznati su s bedžem koji od prošle zime nosim na kaputu, uglavnom iz estetskih razloga. Lijep mi je jer je plavo-žut. WC birokrata. Haha, jako smiješno. Baš. E pa meni definitivno više nije smiješno. Htjela sam ga jučer pojesti od muke. Nekoliko sati nakon dolaska primijetila sam (i mislim već napisala) da ovdje za sve postoji red čekanja. Npr. kad dođete u neki dućančić i poželite kupiti empanadu nije dovoljno navedeni pekarski proizvod uzeti i s njim stati na začelje reda na kasi. Ne, ne. Potrebno je prvo stati u red ispred kabine u kojoj se nalazi (u većini slučajeva) sredovječna gospođa. Ta sredovječnoj gospođa naplatiti će vam željeni artikl i zauzvrat vam dati račun i potvrdu. Potvrdu! S tom potvrdom preselit ćete se u drugi red i nakon drugog i uglavnom dugog čekanja dobiti hranu. Naravno, ukoliko potvrdu niste izgubili po putu. U fotokopiraoni na faksu provela sam sigurno jednu trećinu svog boravka ovdje: 1) Stati u prvi red za katalog tekstova. Željene tekstove u obliku koda koji se pored njih nalazi prepisati na za to predviđeni formular. Formular! 2) Stati u drugi red za uzimanje broja. Uzeti papirić s brojem. 3) S papirićem s brojem stati u treći red za čekanje ukazanja broja za predaju formulara. 4) Predati formular. Platiti. Uzeti potvrdu (naravno) i dogovoriti se o terminu preuzimanja kopija koji je u 95% slučajeva sutra. 5) Sutra ne zaboraviti potvrdu. Stati u - sigurno već pogađate - RED! za preuzimanje kopija. 6) Uzeti kopije, otići na predavanje i saznati da vam je profesor prošli put zaboravio reći da treba kopirati i tekstove iz druge skripte. Ja se ne šalim. To je zaista tako. Ova zemlja funkionira kao birokratski WC s mog kaputa. A jučer...  Jučer sam morala ići vaditi osobnu za strance. E sad, ako kvartovski dućani i fotokopiraone na faksu imaju ovako zanimljive sisteme, možete si zamisliti kakav je policijski. Preskočit ću detaljan opis. (Reći ću samo da je jedina super stvar što sa sobom ne treba nosit slike nego vas uslikaju na svakom šalteru fotićem koji je pričvršćen za stol ili webcamom). Osobna će bit gotova 1.9. Uzeli su mi otiske svih 10 prstiju. Cijeli dan sam hodala okolo dimnjačarskih ruku. Još uvijek mi je crno ispod nokta na palcu lijeve ruke. Zato sam sad sretna što sam ponijela svu silu lakova i aceton. Danas sam trebala s Fabiolom na santjaški Hrelić. Od sinoć pada kišurina pa je to nažalost propalo. Pokušat ću se natjerat da pročitam bar dio stvari za faks kad već ne mogu mrdnuti iz stana. E da, odustala sam od poezije. Počela sam čitat članke i došlo mi je da si zabijem kemijsku u oko kako su bili dosadni. Umjesto toga sam uzela glasove imigranata u čileanskoj književnosti. Hrvati, Židovi i Arapi u Čileu. I Čileanci koji su pobjegli od Pinocheta. Kad sam već od ljudi koji su pobjegli od Pinocheta  evo vam jedan koji nažalost nije stigao pobjeći jer je ubijen dan nakon vojnog udara:za općehispansku himnu kliknuti ovdje. Victor Jara je inače ime s kojim se je u Čileu nemoguće ne susresti bar jednom dnevno. Zašto je tako možete pogledati na Google jer se ja sad bacam na čitanje uspomena jedne židovske doseljenice u Čile. P.S.S. ilitiga Podilaženje Samoj Sebi: Ja najčešće* super kuham i ne glumim neku lažnu skromnost po tom pitanju. Znam kuhat i dobro mi to ide, ou jea! Međutua, u zadnjih 15ak dana sam shvatila da moje kuhanje nije super, nego jednostavno bajno i očaravajuće božanstveno. Već 2 tjedna ova tumarajuća djeva svakodnevno hrani sebe i svoje sustanare i poslije svakog obroka pomisli: mmmm, baš je bilo fino. Ovo mora da je spremila neka velemajstorica koja ima crni pojas u termičkoj obradi hrane! *nitko nije savršen:P |
- 23:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #
nedjelja, 10.08.2008.
Iskuhavanje veša i ostale male tajne velikih majstora kuhinje
|
Veš sam skuhala i to uopće nije neki veliki pothvat. Čak je i zabavno, a i kuhinja poslije miriši na čisto. Prilično se naoblačilo pa sam u svoju, ionako već minijaturnu sobu, nagurala stalak za sušenje rublja. (taj glupi stalak ima i neko narodsko ime ali sad se ne mogu sjetit koje. Neka životinja, konj, nemam pojma). Odslušala sam po jednom sve kolegije za koje sam se odlučila: 1) Čileansku i južnoameričku poeziju (nisam baš nešto oduševljena - em nisam pjesnički tip, em su dosadni tekstovi koje treba čitat) 2) 20. stoljeće - Povijest Južne Amerike (e, ovo je već zaslužilo puno bolje kritike. bibliografija genijalna, profesor ugodne vanjštine, a k tome i duhovit) 3) Suvremena južnoamerička kinematografija (na ovo sam zakasnila jer je faks u nekoj vukojebini do koje treba putovat sat i po, na što ja naravno nisam bila pripremljena, pa sam stigla samo na zadnjih 5 minuta. sasvim dovoljno da uočim nevjerojatnu sličnost profesora Luisa Cecereua i Ante Peterlića) Svi ti kolegiji mi se zasad čine zahtjevniji nego što sam očekivala, tako da nisam baš sigurna hoću li uopće imati vremena za bavljenje diplomskim. Digresija: Budući da vam svima zavidim jer ste na moru i toplo vam je, ovim vam putem želim samo nabiti na nos da ću se ja sljedeći vikend zaputiti u Valparaiso ili u Vin(nj)a del Mar. Nije još za kupanje ali je dušu dalo za neku ribetinu na osunčanoj terasi. Kupanje sam odgodila za 11. i 12. mjesec:P Jučer sam provela dan u šoping centru. Potpuno odvratno, znam, ali bila sam uvjerena da idemo na neku sumanutu kinesku tržnicu o kojoj svi pričaju otkad sam stigla. Moje razočarenje kad sam vidjela divovski mall je bilo veće od te gigantske nakupine dućana. Ja inače volim trošiti novce koje nemam na robicu ali tu ih radije čuvam za izlete u Buenos Aires i Boliviju. Uglavnom, provele smo unutra valjda 6 sati obilazeći većinom dućane s ružnim cipelama, Bila sam s Franciskom i otkrila da nam se ukusi blago razlikuju. Ovo blago je zapravo jedan debeli, masni eufemizam. Za svaku stvar koju bi mi pokazala upitno me pogledavši, morala sam prikrivati titranje slijepoočnice i destimulirati centar za povraćanje te usput promrmljati nešto kao - Nda, nije loše. Okej je, da, kupi ako ti se sviđa. Što je njoj prolazilo kroz glavu dok sam ja razgledavala gluparije za sebe mogu otprilike zamisliti:) Negdje usred te šopingholičarkse kalvarije, nakon što mi se osušilo grlo od ustajalog zraka i nakon što su mi otkazali bubunjići od pretjerane eksploatacije razglasa (Sretan dan djeteta! Kupite nešto za svoje dijete! Najbolji izbor igračaka pronaći ćete blablabla) shvatila sam da mi jako fale moji prijatelji. Franciska je draga i sve to ali nije baš prepametna i zapravo ne mogu s njom pričat o stvarima koje me zabavljaju. I užasno me živicra što joj koncentracija nije jača strana. Npr. rekla sam joj jednom prilikom kako u hrvatskom, u kontinentalnim predjelima, ima dosta germanizama. Pa sam joj nabrojala par riječi, među ostalim i ciferšlus. Ona sad stalno ponavlja ljudima kako su hrvatski i njemački slični i kako ja njoj nekad bez beda mogu reć hrvatsku riječ koja je zapravo njemačka. Zaboravlja da ja njemački razumijem jer sam ga učila, a ne zato što se u Hrvatskoj priča njegova iskrivljena varijanta. I bar tri puta sam joj rekla da ciferšlus nije standardna riječ, ali opet je stalno čujem kak to govori svojim prijateljima na Skype ili Julienu i Fabioli. Blistav primjer od jučer su japanke. Budući da ne znam španjolski naziv, rekla sam kako volim flip-flops i onda je ona cijelu večer ponavljala kako mi isto kao i Njemci za japanke kažemo flip-flops...Iako sam joj rekla da tu riječ znam iz engleskog. Arrrrgh! Koncentriraj se ženo! Da..i poslovična njemačka racionalnost u baratanju novcem me isto ponekad izluđuje. Neda mi se po svim supermarketima uspoređivat cijene Nutelle zbog 10 pesosa! Još jednom ponavljam da mi je unatoč tome draga, da ne biste krivo shvatili.  Za one koji žele znati više: japanke su na španjolskom chancletas ili chinelas. Malo sirovih informacija o čileanskoj svakodnevici: Školovanje je namijenjeno onima dubljeg džepa. Fakuleti su privatni, a godina faksa plaća se između 4000 i 10000$ (američkih dolara, ne pesosa. znak je, za one koji nisu znali, isti:) Državne srednje škole postoje ali su uglavnom loše. Plaća se i doktor, čujem skupo . Unatoč sve jačoj grlobolji nisam još saznala koliko, a nadam se da ni neću . (Oznaka za nacionalnu valutu i mall na svakih 10 metara očito nisu jedino što Čile i USA imaju zajedničko). Pobačaj je, kao što sam već spomenula, zabranjen. Nije dozvoljen ni u slučaju silovanja, bolesti i ostalih veselih stvari. Ono što nisam spomenula je da gomilu maloljetnica zbog trudnoće svake godine izbace iz škole. Da ne bi kurve pokvarile dobru djecu čiji roditelji školovanje skupo plaćaju. Utjecaj crkve je iznimno jak pa možda ni ne čudi toliko sljedeća informacija koju ću iznijeti (znam da vjerojatno sjedite ali za svaki slučaj si doneste i lavor da ne povratite po tastaturi ako već niste nakon prvih 5 riječi ove rečenice ili ranije) : Ovdje je razvod legaliziran prije 3 godine! Dakle anno domini 2005. Reći ću samo da je mlaćenje žena i tu, baš kao i u Lijepoj našoj, nacionalni sport. Baš me zanima koliko je razvoda zabilježeno u ove tri godine i koliko jedan razvod prosječno košta. |
- 21:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #
utorak, 05.08.2008.
Eli, Eli, Lama Azavtani
|
1. Ovdje nema džezvi. Moram kuhat kavu u malom lončiću, a mrzim kuhat kavu u malom lončiću. Svi piju onu trulu Neskavetinu pa im ni ne treba. Džezve sam našla samo ukrasne (?!) ko one kakve turisti kupuju na Baščaršiji. 2. Ovdje nema onog čuda što se stavlja na plinski šparet tako da se može kuhat i u malim zdjelicama ili u mom slučaju, u malom lončiću. Lončić svaki dan stavljam direktno na plamenik i nadam se najboljem. 3. Ovdje vešmašina pere s hladnom vodom. Zna li netko možda kako se veš iskuhava na šparetu? Ja gaće u hladnoj vodi neću prat. Ovo objavljujem u kategoriji zdravlje. |
- 17:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Pleptirići, pingvini, plamengosi i pank
|
Ande Ogromne su i danas ih se opet moglo vidjeti jer je dugo padala kiša pa se razvedrilo. Očito je da sam malo opsjednuta ali nisam baš navikla biti okružena lancem grdosija planinskog tipa pokrivenih snijegom. Unatoč tome što prezirem sve vrste fizičke aktivnosti (dobro, skoro sve:) dođe mi da stavim pinklec na rame i zabrijem na alpinizam. A mrzim i snijeg zapravo. Šoping Iako je ovdje skoro sve primjetno jeftinije, opet svaki put u supermarketu ostavim 100 kn. Cijeli grad je velika tržnica i malo mi je falilo da si danas kupim mamuze. Rekla sam si - Pa dobro Marta, koji ćeš kurac s mamuzama? Nemaš čak ni kaubojske čizme. Iako sam i čizme vidjela pet minuta kasnije uspjela sam se obuzdati pa sam si kupila samo grickalicu. Tek sam sad otkrila zašto moj tata poludi svaki put kad mu spomenutu stvar izgubim. Gdje se to kupuje? Ja sam tražila otkad sam stigla i danas sam je napokon našla kod nekog tipa koji je prostro tepihić na cesti i na njega posložio gomilu raznih stvarčica, među ostalim i zlu napravu koja se ovdje zove cortaun(nj)as. Odjeću nisam kupovala (nije mi još sjela stipendija:T) ali sam primijetila vrlo zanimljivu stvar - ovdje sve lutke za odjeću (aka lutke glupače) imaju velike guzice. Genijalno! Čileanci/ke Superbuenos. Za razliku od nas, koji se volimo prikazivati boljima nego što jesmo i koji svakoj iole poznatoj osobi pronađemo hrvatskog pretka u 72. koljenu pradjedove susjede i koji smo izumili sve dobro što postoji na svijetu i koji živimo u najljepšoj zemlji i i kojima je za sve uvijek kriv netko drugi, Čileanci će sebe predstaviti u nešto lošijem svjetlu. Reći će vam kako su glup, jadan i lijen narod, kako ništa ne znaju napraviti kako treba i čudit će se kad im kažete kako ste baš htjeli doći u Čile i ne, nije vas nitko na to natjerao i ne, nisu vam propale sve druge opcije. Ja zbog toga prema Čileu i Čilenjosima trenutno osjećam dragost koja je veća i od Andi i od Čilea samog. Kad se s nekim upoznajete - pusa je obavezna. Mene kao evil bitch from hell je to malo osupnulo jer mi i nije najdraža stvar na svijetu da me bale nepoznati ljudi, ali navikla sam. Budući da sam svima pružala ruku i bila zbunjena zbunjenim reakcijama, Fabiola je skužila moju pogubljenost i rekla mi da se tu ljudi cmaču. E pa, when in Rome... Moram priznat da sam bila malo nespretna prvih par puta. Ja se ljubim s prijateljima koje nisam dugo vidjela, s prijateljima kad sam pijana ili s prijateljima koji nekud odlaze. Tako da nisam znala kud bi s rukom - kao treba li se i rukovat i ljubit, daje li se jedna pusa ili dvije (dal da sad okrenem obraz il šta?), treba li osobu pusnuti ovlaš ili baš moram centrifugirat nečije lice...Uglavnom, savladala sam tehniku ali bilo je tu svakavih dilema. Kad sam već kod slinavih stvari, ovdje se čitavo vrijeme ljube (s jezicima, ne prijateljski) ljudi svih uzrasta na otprilike svakoj klupici ispod drveta, u apoteci, na zidiću, u metrou, na stanici i u dućanu. Ne znam primjećujem li to zato što mi fali Maks ali uvjerena sam da su ovdje ljudi puno ljubljiviji nego doma. U Zagrebu sam žvaleće penzionere vidjela možda dva puta u životu, tu ih vidim svaki dan. Svo to općegeneralno ljubakanje vodi naravno i do povećane proizvodnje djece. Ljubakanje i zabrana pobačaja. Ljudi mojih godina u pravilu imaju bar jednog, ako ne i dva potomka. Imaju ih i puno mlađi. (I baš neću sad spominjat razne Kaćunke, Jezerince i Bakoviće i zamišljat ih kako zadovoljno trljaju masnim, ljigavim ručicama) Santiago Santiago bonito:) Nema tu nekih bogznakakvih stvari za vidjet u onom nekom tipičnom smislu, ali meni je predivan. Arhitektura (i moderna i popularni kolonijalni stil) je za stat i slinit. U Zagrebu imam 3 zgrade u kojima želim stan - Vitićevu kuću brod u Laginjinoj, neboder na križanju Veslačke i Prisavlja i neboder na Trgu. Ovdje sam našla otprilike 82. Čak i smog mi nekad dobro izgleda. (Sad, dok još nije utjecao na moj respiratorni sustav...) Neki dan sam razmišljala o tome kako sam tu i kako ću biti tu još neko vrijeme i kako je lijep Santiago i skužila sam da sam se zaljubila u ovaj grad. Baš su me uhvatili neki leptirići u trbuhu. P.S. Fabiola i ja smo cijelo jutro slušale južnoamerički pank s kazeta koje je iskopala ispod kreveta. Moje uglavnom europske kazete su nažalost doma u ladicama ali sam joj zato s kompa pustila KBO! i Parafe. |
- 03:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #
nedjelja, 03.08.2008.
Jedan kratki post zbog smrznutih prstiju i lijenosti
|
Stan mi je super, cimeri su mi super. Bar zasad:) Me encanta što je stan cijelo vrijeme uredan. U sudoperu nikad (ali nikad) nema zmazanog suđa. Nitko ne ostavlja zaprskanu kupaonu. Nema mrvica po podu. Nema razbacanih stvari. Puši se vani na hodniku. Postoje samo 3 problema. Prvi problem je vlaga zbog koje moram držat otvoren prozor i zbog koje, ako to ne radim, soba smrdi po prašini. Isto vrijedi za cijeli stan. Drugi problem je što mi je štrik za veš ispod prozora, koji je pak iznad kreveta, što zahtjeva akrobacije kad želim nešto stavit sušit. Treći problem je što nitko ne koristi rernu pa tepsije izgledaju kao da su zadnji put upotrijebljene dok je Allende još bio živ ali to planiram riješit uz pomoć Domestosa. Očeličit ću stvarno ovdje što se tiče temperatura stambenih prostora. Dobro je Maks rekao da idem u vojsku. Na koncertu je bilo super. Prostor se zove Centro Cultural Irun(nj)a & Rocksteady i relativno je blizu doma. Nije bio rockabilly nego neki truli ska, ali atmosfera je bila super. Sjetno sam se prisjećala Attacka i Močvare u dobrim danima. Ah, ah. Piva 5 kn, upad 10:D Nakon 15 minuta smo Francisca i ja dobile udvarače (ona plava, ja visoka - teška egzotika za ove prostore) što je zabavljalo Fabiolu i njene prijatelje. A moram priznat i nas. Čilenjosi su prilično dosjetljivi i imaju dobro razrađene metode snubljenja. Da ne pomislite da sam stvarno postala kurva bez motike, obavještavam vas da sam odmah obznanila Franciscu (sve sami Franje i Francike) da sam u sretnoj vezi. Njemica me tu malo autala jer je svom švaleru rekla da je i ona u vezi - ali sa mnom. Padala je kišurina i nas dvije smo odlučile krenuti put doma oko 3, budući da Fabiola ima običaj vikendima partijati do 10 ujutro. Zbog maloprije spomenute kišurine smo šćapale taksi i spriječile taksista da nas provoza preko pola grada jer smo s kvartom i okolicom ipak dobro upoznate. Vožnja nas je izišla cijelih 20kn. Ou jea! Ovdje je inače popularno varati turistas što smo iskusile sljedeći dan nakon što smo ručale u treš restoranu u kvartu Bellavista (u kojem je inače živio Neruda). Jele smo pomfri i salatu, ja sam popila pivkana, a ona kolu i zli konobar nam je to naplatio 9500 pesosa. To je 95kn. Budući da ovo nije Dubrovnik nego Santiago, reći ću za ilustraciju da Francisca svaki dan u pauzi na poslu ruča u pristojnom restoranu (isto u centru) za 2500 pesosa. Ručak podrazumijeva juhu, glavno jelo, kavu i desert. Restoran je izgledao kao pučka kuhinja, nismo dobile račun i čovjek nam je rekao da nemaju meni. Jea rajt. Protestirale smo, ali džabe nam revolucija, morale smo platit. Zaključak: Uvijek prije jela, ako kažu da nemaju meni, pitati za cijenu. Ipak, lijepo smo se taj dan prošetale. Napokon je bilo sunčano pa smo se popele na Cerro Santa Lucia da vidimo grad i Ande koje se inače ne vide od smoga. Napomena: U ovom gradu nisu rijetki TV i radio apeli stanovništvu da je bolje da zbog smoga ne izlaze iz kuće. Sličke su vam gore desno. Ja jurim na drugo brdo pa podnesem izvještaj kasnije. Ta-ta! |
- 19:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #
petak, 01.08.2008.
Mila majko viđu pčela
|
Kod mene 18:30, kod vas 00:30h. Svaki put kad ne uspijem razumjeti što mi žele reći ti Čileanci i Čileanke kojih ovdje ima poprilično, kažem im da ih ne čujem dobro. To sam tek danas skužila. Sad sam ko one babe koje čuju samo stvari koje ih zanimaju. Ne znam kako mi je uopće palo napamet izgovoriti (i to više puta) takvu glupariju. Mislim, ajde da to kažem dok se javljam na telefon. Kao šumovi, jeka i slično. Ali kad vam nakon pet minuta razgovora licem u lice sugovornik kaže da vas ne čuje (eto, sad odjednom i iznebuha) jedini šumovi koje možete zamisliti su oni u njegovoj glavi. U ovom slučaju mojoj. Očito mi je podsvijest na opakom ego tripu kad joj je bed reć - sori, nisam razumjela. Poradit ću na neponavljanju toga, obećajem:) Danas sam iz kuće morala i po službenoj dužnosti, a ne samo zbog besciljnog tumaranja i nabavke hrane. (Ovo zadnje me baš jako veseli. Nakon buđenja odmah pomislim - jeeeij, moram u dućan!) Imali smo introduccion, što će reć orijentacijski sastanak. Probudila sam se u 7 u nadi da će isto učiniti i netko od ljudi s kojima živim budući da po običaju pojma nisam imala kojim putem ili prijevozom trebam ići (a nemam sa sobom Mirnu koja je to već sve naučila napamet:). Ali imala sam sreće. Fabiola i Julien su mi zajedničkim snagama objasnili da trebam na podzemnu, na Estacion Central (10 minuta od doma) i onda 6,7 stanica do Estacion Universidad Catolica. Krenula sam oko 20 do 8 i uspjela zakasniti iako, kao što možete i sami zaključiti, moj put nije trebao trajati duže od pola sata. Razlog? Nisam mogla ući u glupi vlak. E sad, svi koji me dobro poznaju, isto su tako dobro upoznati s mojim strahom od metroa. Neki ljudi se boje paukova, zmija, zubara i gumbiju (dugmadi?), a ja se bojim golubova i podzemne. Ovaj put me međutim nije obuzeo i oduzeo moj strah nego nenormalna gužvetina. U Londonu nisam mogla ući u podzemnu jer me uhvatila panika, ali iako je bila gužva moglo se uz malo truda nagurati u vlak. Na Estacion Central u Santiagu u vlak nisam uspjela ući od 8 do 8 i 45 zato što to nije bilo fizički izvedivo. Nema onih partvišara kao u Tokiju ali pored svakih vrata stoji čovjek u narančastoj jakni i pazi da netko svojim stršećim ekstremitetima ne spriječi zatvaranje vrata. Ako ste krivo procijenili da ćete uspjeti u naumu da uđete u vlak bez zaustavljanja kompletnog prometa, čovjek u narančastoj jakni će vas zamoliti da iziđete. Prilično su zaposleni jer ljudi nakon što su propustili 9,10 vlakova (kao ja danas) u očaju pokušavaju nemoguće - pomoću javnog prijevoza stići od točke A do točke B - tako da se silom guraju u već natrpana kola. Mila majko viđu pčela - nervozno sam pjevušila i zaključila da je najbolje da stanem pored tri tipa s ogromnim torbetinama i čekam povoljnu priliku. Mudro sam se toga dosjetila jer je na sljedeća vrata koja su se kraj nas zaustavila mogla uskočiti samo jedna osoba, a to sam bila ja, budući da za razliku od one trojice nisam imala veliku torbu koja bi mi otežavala sprint. Dobra stvar je što se ljudi rasporede duž cijele stanice i što postoji red čekanja reda za ukrcaj (ah,redovi svih zemalja ujedinite se) pa tako pred jednim vratima stoji 4,5 ljudi dok ostali stoje iza njih. Sjetila sam se u cijeloj toj izbezumljujućoj strci onog broja Dylan Doga (kojeg se često sjetim:) s tipom koji umre dok se penje uz stepenice i onda se nastavlja penjati cijelu vječnost. Bojala sam se da ne odapnem tamo i do kraja vremena gledam te glupe vlakove kako prolaze. Nakon par stanica većina putnika je negdje otperjala, pa su moja kola ostala popunjena u granicama normale što mi je omogućilo pogled na slatko, debelo, čileansko dijete koje je dobrih 6,7 minuta šaketalo svoju majku po licu. Mislim, malo je dijete pa nije da je neka bol, ali kako ne poludi mislila sam si ja? Dijete me je počelo podsjećati na dosadnu zunzaru (slatku doduše) i razmišljala sam kako bi ga se moglo dovesti u red, kad je spomenuta izbubetana majka počela šaketati njega. Ne jako, nego tek tak, iz milja. I tak su se njih dvoje šaketali i smijali pa su mi postali sipatični. Valjda je to neki običaj tu. (E da, sve te leteće šake su me podsjetile da je umro Mate Parlov. Baš bezveze. Mate Parlov RIP. Vidjela sam i da je umrla Zlata Bartl. I to mi je bezveze. Baš sam jučer popuralizirala Vegetu među svojim cimerima, pa eto, bilo bi joj sigurno drago. A možda bi je i bolio đon.) Uglavnom, kasnila sam na orientacion i nisam znala gdje je točno faks ali sam naletila na neka dva Amerikanca koje je odavala blond surferska pojava trokutastih obrisa pa su me oni odveli, budući da su išli na isto mjesto. Pravila sam se da ne znam da su Amerikanci pa sam, nakon što su me pitali odakle sam, ja to isto pitala njih. Estados Unidos, rekli su, a ja sam glumila iznenađenje jer mi se nije dalo povrijediti ih komentiranjem njihovog odurnog španjolskog naglaska. Bili su simpatični, a i korisni. Prestali su mi biti simpatični nakon što su se nešto kasnije 10 minuta smijali i podbadali laktovima zbog Čileanke koja je vodila orijentaciju i njenog izgovaranja riječi snack (Čileanci koriste i pišu riječ snack u njenom engleskom značenju samo što je izgovaraju kao snak). Za vrijeme tog zlosretnog snaka na kojem sam pojela gadan sendvič i popila presladak sok na mene se obrušila luda Bugarka koja je došla u Chile na doktorat iz, naravno, filozofije. Žena je užasno glasna, smije se blago rečeno kao luđakinja i melje sto na sat. Ponavlja iste rečenice više puta, što je osobina koja me, opet blago rečeno, dovodi do ruba živaca. Pobjegla sam joj tako da sam se sakrila iza neke Francuskinje koja studira arhitekturu. Tragična činjenica s kojom sam se danas upoznala je da se sve kolegije koje sam mislila ovdje slušati moglo upisati samo u prvom semestru. To znači da neću moći riješiti dva ispita koja bi mi priznali na Filozofskom i tako me ostavili na sretnoj brojci 5 do diplome:( Sad sam doma. Gazdarica me nahranila, pa si malo grijem noge s laptopom i psihički se pripremam za tuširanje pored razbijenog prozora jer ne mogu smrdeća na rockabilly koncert na koji me vodi večeras:) Do pisanja i za jednu čagicu kliknuti ovdje! |
- 00:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
