kurvabezmotike na privremenom boravku u santiagu

petak, 01.08.2008.

Mila majko viđu pčela

Kod mene 18:30, kod vas 00:30h.

Svaki put kad ne uspijem razumjeti što mi žele reći ti Čileanci i Čileanke kojih ovdje ima poprilično, kažem im da ih ne čujem dobro. To sam tek danas skužila. Sad sam ko one babe koje čuju samo stvari koje ih zanimaju. Ne znam kako mi je uopće palo napamet izgovoriti (i to više puta) takvu glupariju.
Mislim, ajde da to kažem dok se javljam na telefon. Kao šumovi, jeka i slično. Ali kad vam nakon pet minuta razgovora licem u lice sugovornik kaže da vas ne čuje (eto, sad odjednom i iznebuha) jedini šumovi koje možete zamisliti su oni u njegovoj glavi. U ovom slučaju mojoj. Očito mi je podsvijest na opakom ego tripu kad joj je bed reć - sori, nisam razumjela.
Poradit ću na neponavljanju toga, obećajem:)

Danas sam iz kuće morala i po službenoj dužnosti, a ne samo zbog besciljnog tumaranja i nabavke hrane.
(Ovo zadnje me baš jako veseli. Nakon buđenja odmah pomislim - jeeeij, moram u dućan!)

Imali smo introduccion, što će reć orijentacijski sastanak.
Probudila sam se u 7 u nadi da će isto učiniti i netko od ljudi s kojima živim budući da po običaju pojma nisam imala kojim putem ili prijevozom trebam ići (a nemam sa sobom Mirnu koja je to već sve naučila napamet:). Ali imala sam sreće. Fabiola i Julien su mi zajedničkim snagama objasnili da trebam na podzemnu, na Estacion Central (10 minuta od doma) i onda 6,7 stanica do Estacion Universidad Catolica.
Krenula sam oko 20 do 8 i uspjela zakasniti iako, kao što možete i sami zaključiti, moj put nije trebao trajati duže od pola sata.
Razlog?
Nisam mogla ući u glupi vlak.
E sad, svi koji me dobro poznaju, isto su tako dobro upoznati s mojim strahom od metroa.
Neki ljudi se boje paukova, zmija, zubara i gumbiju (dugmadi?), a ja se bojim golubova i podzemne.
Ovaj put me međutim nije obuzeo i oduzeo moj strah nego nenormalna gužvetina.
U Londonu nisam mogla ući u podzemnu jer me uhvatila panika, ali iako je bila gužva moglo se uz malo truda nagurati u vlak. Na Estacion Central u Santiagu u vlak nisam uspjela ući od 8 do 8 i 45 zato što to nije bilo fizički izvedivo.
Nema onih partvišara kao u Tokiju ali pored svakih vrata stoji čovjek u narančastoj jakni i pazi da netko svojim stršećim ekstremitetima ne spriječi zatvaranje vrata. Ako ste krivo procijenili da ćete uspjeti u naumu da uđete u vlak bez zaustavljanja kompletnog prometa, čovjek u narančastoj jakni će vas zamoliti da iziđete. Prilično su zaposleni jer ljudi nakon što su propustili 9,10 vlakova (kao ja danas) u očaju pokušavaju nemoguće - pomoću javnog prijevoza stići od točke A do točke B - tako da se silom guraju u već natrpana kola. Mila majko viđu pčela - nervozno sam pjevušila i zaključila da je najbolje da stanem pored tri tipa s ogromnim torbetinama i čekam povoljnu priliku. Mudro sam se toga dosjetila jer je na sljedeća vrata koja su se kraj nas zaustavila mogla uskočiti samo jedna osoba, a to sam bila ja, budući da za razliku od one trojice nisam imala veliku torbu koja bi mi otežavala sprint.
Dobra stvar je što se ljudi rasporede duž cijele stanice i što postoji red čekanja reda za ukrcaj (ah,redovi svih zemalja ujedinite se) pa tako pred jednim vratima stoji 4,5 ljudi dok ostali stoje iza njih.
Sjetila sam se u cijeloj toj izbezumljujućoj strci onog broja Dylan Doga (kojeg se često sjetim:) s tipom koji umre dok se penje uz stepenice i onda se nastavlja penjati cijelu vječnost. Bojala sam se da ne odapnem tamo i do kraja vremena gledam te glupe vlakove kako prolaze.
Nakon par stanica većina putnika je negdje otperjala, pa su moja kola ostala popunjena u granicama normale što mi je omogućilo pogled na slatko, debelo, čileansko dijete koje je dobrih 6,7 minuta šaketalo svoju majku po licu. Mislim, malo je dijete pa nije da je neka bol, ali kako ne poludi mislila sam si ja? Dijete me je počelo podsjećati na dosadnu zunzaru (slatku doduše) i razmišljala sam kako bi ga se moglo dovesti u red, kad je spomenuta izbubetana majka počela šaketati njega. Ne jako, nego tek tak, iz milja. I tak su se njih dvoje šaketali i smijali pa su mi postali sipatični. Valjda je to neki običaj tu. (E da, sve te leteće šake su me podsjetile da je umro Mate Parlov. Baš bezveze. Mate Parlov RIP. Vidjela sam i da je umrla Zlata Bartl. I to mi je bezveze. Baš sam jučer popuralizirala Vegetu među svojim cimerima, pa eto, bilo bi joj sigurno drago. A možda bi je i bolio đon.)
Uglavnom, kasnila sam na orientacion i nisam znala gdje je točno faks ali sam naletila na neka dva Amerikanca koje je odavala blond surferska pojava trokutastih obrisa pa su me oni odveli, budući da su išli na isto mjesto.
Pravila sam se da ne znam da su Amerikanci pa sam, nakon što su me pitali odakle sam, ja to isto pitala njih. Estados Unidos, rekli su, a ja sam glumila iznenađenje jer mi se nije dalo povrijediti ih komentiranjem njihovog odurnog španjolskog naglaska. Bili su simpatični, a i korisni.
Prestali su mi biti simpatični nakon što su se nešto kasnije 10 minuta smijali i podbadali laktovima zbog Čileanke koja je vodila orijentaciju i njenog izgovaranja riječi snack (Čileanci koriste i pišu riječ snack u njenom engleskom značenju samo što je izgovaraju kao snak).
Za vrijeme tog zlosretnog snaka na kojem sam pojela gadan sendvič i popila presladak sok na mene se obrušila luda Bugarka koja je došla u Chile na doktorat iz, naravno, filozofije.
Žena je užasno glasna, smije se blago rečeno kao luđakinja i melje sto na sat. Ponavlja iste rečenice više puta, što je osobina koja me, opet blago rečeno, dovodi do ruba živaca.
Pobjegla sam joj tako da sam se sakrila iza neke Francuskinje koja studira arhitekturu.

Tragična činjenica s kojom sam se danas upoznala je da se sve kolegije koje sam mislila ovdje slušati moglo upisati samo u prvom semestru. To znači da neću moći riješiti dva ispita koja bi mi priznali na Filozofskom i tako me ostavili na sretnoj brojci 5 do diplome:(

Sad sam doma. Gazdarica me nahranila, pa si malo grijem noge s laptopom i psihički se pripremam za tuširanje pored razbijenog prozora jer ne mogu smrdeća na rockabilly koncert na koji me vodi večeras:)

Do pisanja i za jednu čagicu kliknuti ovdje!


- 00:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se