kurvabezmotike na privremenom boravku u santiagu

četvrtak, 31.07.2008.

Vidjela sam ljamu. Bila je obučena u krasnu vestu.

Ne znam uopće di bi počela. Zapravo, znam. Hladno mi je za popizdit! Ležim u krevetu, u trenirci, debelim čarapama, bodiju, majici, još jednoj majici i maijici na ciferšlus s visokom kragnom. Pokrivena sam s debelim poplunom i nekom ružnom dekom, a nosom i rukama i dalje mogu hladit čaj. Kad sam već kod čaja, pijem jedan (sad već ice tea jer stoji od sinoć) idealan za ljenivce. Ja volim čajeve popularno zvane pravim čajevima, tj. one u obliku sasušenog lišća i granja ali sam ih lijena kuhat - em moraju dugo stajat, em treba kasnije to razmočeno bilje iscijedit. Zato uvijek pokleknem pred instant čajem. Jučer sam tako išla po špeceraj (dva puta jer sam prvi put pola toga zaboravila) i među gomilom egzotične i totalno neegzotične hrane naišla na čaj od eukaliptusa. U vruću vodu stavi se jedan list eukaliptusa i pusti 10 minuta. Genijalno! Fino je, a taj list ne treba ni vadit jer je samo jedan i jer skroz okej izgleda dok pluta u čaju. Ipak, kupila sam si i jedan brzi - zeleni - nakon duge i naporne potrage i razmicanja zelenih čajeva s okusom borovnice, jagode, kruške, jabuke, šljive...Zeleni čaj vulgaris čamio je usamljen na kraju police. Baš kao što sam se i bojala, s jogurtima je ista stvar - sve samo voće, povrće i rafinirani šećer. U drugom supermaketu sam našla neki yogur natural koji nadam se stvarno nema niš unutra. Testirat ću ga kad ovo napišem. Nadam se najboljem. Ima dosta voća i povrća kojem ne znam namjenu što me naravno tjera na opsesivno-kompulzivno ponašanje u šopingu. Vidim, približim se, ponjušim, odaknem se, kao fol gledam nešto drugo, krajičak oka je čitavo vrijeme fiksiran na istu policu, uzimam luk (divovskih razmjera - nema luka normalne veličine), i dalje pratim što se dešava na spomenutoj polici, vratim se, opet malo promotrim, namrštim se i odem. Morat ću nekog pitat. Hrana me i nije nešto oborila s nogu - mislim na ovu s ceste - ali rano je još za takve presude. Stan je, osim što podsjeća na hladnjaču, sladak. Vincent je na stolu, to me odmah osvojilo. Koliko mogu procijeniti, spada u širi centar, a nalazi se u ulici punoj željezarija i dućana s tim nekim macho stvarima. Blizu je jedan s plinom u kojem čovjek drži i dva kanarinca:D Kupila sam si jučer adptere za struju (adaptador, por favor) u ulici, što je vrlo praktično. Moj adapter nije iz samostalnih dućana koji me okružuju već s tržnice za prave muškarce malo dalje niz ulicu. Nikad do sad nisam vidjela tržnicu na kojoj se prodaju samo te neke željezne stvari i stvari koje smrde na naftu. Zaključujem da čileance vesele DIY popravci po kući i alat općenito. Cimera imam komada 3. Gazdarica se zove Fabiola. Ima 26 godina i studira za kiropraktičarku. Trenutno pokušava naći honorarni posao u pozivnom centru (ahaha, rekla bi ja, ako ti se da putovat svaki dan 24h znam di traže ljude...). Mala je, ima kratku crnu kosu i tajice tigrastog uzorka. Ima istetoviranog pauka na ruci. Simpatična je. Ja očito ne mogu pobjeć od tih nekih pankera antiglobalista (na vratima su me odmah dočekale revolucionarne naljepnice čiji mi se sadržaj sad neda prepisivati) ali zabavno je to. Gazdaričin dečko se zove Julien. Ne znam koliko ima godina, čini mi se da je rekla 25. On je Francuz i vidjela sam ga jutros na 2 minute. Čovjek cijele dane radi, što je pohvalno za jednog anarho pankera On mi se čini još manji od nje, vjerojatno jer je nešto tanahniji. Njih dvoje dijele sobu. Moja se soba nalazi između njihove i odaja 3. cimerice. Ona se zove Francisca (Francika, ja ja) i iz Njemačke je. Trenutno živi u Berlinu, studira u Potsdamu, a inače je iz nekog sela. Tu će bit do 10 mjeseca. Radi u Goethe institutu i kolegice su joj dosadne. I ona je mala. A još je i plava i mršava. Nevjerojatno liči na Marinu Zeman i dosta se hihoće. S nama je u stanu i jedna mačka koju ovih dana čeka sterilizacija. Gazde vegeterijanci su za oslobođenje životinja ali ne žele mačju koloniju u stanu. Mačka se zove Mačor (Gaton) i ima previše enrgije za moj ukus. Voli sve što vole mladi, pogotovo razbacati smeće koje je Marta nakon duga puta složila u vrećicu, voli stajati na rubu prozora u Martinoj sobi, gristi punjač za laptop, vrebati i grebati ukućane. Fabiola mi je rekla da je slobodno šutnem (mačku, ne Fabiolu) jer će tako možda bar mene doživljavati kao autoritet. Kaže da je za njih troje već kasno. Mislim da je kasno i za mene. Bojala se prvih 5 minuta, a sad me maltretira ko i sve ostale. Fabiolin brat je neki umjetnik pa u stanu imamo puno điđa. Posebno mi je super jedna u dnevnom boravku. Uslikat ću je kasnije da vidite. Kupila sam si čileanski mobitel i karticu. Iz nekog razloga ne mogu slat poruke i ne može me se zvat. Ja naravno mogu telefonirat do mile volje. Kad provjerim zašto štrajka i riješim to, javit ću vam broj. Tele 2 mi ne radi, a rekli su da bude. U uslužnim djelatnostima, muški stanovnici Čileta pokazuju iznimnu ljubaznost. To je zato što je većina upucavalački nastrojena. Kako su jako pristojni, uopće me to ne smeta. Dapače, vrlo je praktično. Na primjer, jučer kad sam sletila i nakon gomile peripetija (red na inmigracion, sat vremena čekanja kofera i last but not least - kolona prije rendgena na IZLAZU s aerodroma. ne smije se unosit voće, povrće i meso - mislim, ne smije se ni droga i slične stvari - pa svaka torba mora proći detaljnu kontrolu, a vi odgovoriti na par pitanja - imate li hrane u torbi, nosite li sa sobom nešto jestivo i da li ste sakrili kakvo voće i povrće u nekom džepu) napokon izišla pred aerodorom dočekao me oveći roj taksista nudeći prijevoz. Rekla sam im da već imam, pa su mi dvojica ponijela kofere i otpratila me do konkurentske firme. Baš herclih. Sam put je prošao vrlo okej. Maks me od doma gdje se moja mama rasplakala ko p odvezao na aerodrom gdje smo imali i vremena za pit kavu i gdje sam se ja rasplakala ko pičkica. U Pariz sam stigla oko 14h, nakon sat i po leta u minijaturnom avionu i borbe protiv engleskigovoreće babe koja je čitav let pokušavala spustit stolicu na moje ionako već prignječene noge. U Santiago sam stigla nakon 14 sati leta koji sam ili prespavala ili ga se od šoka uopće ne sjećam. Baba iz prvog aviona i njen muž u meni su određene agresivne porive pobudili već u Zagrebu kad su na šalteru na čekinu bivstvovali valjda 20 minuta i vjerojatno od službenika tražili da im prepriča Stari zavjet. Osim mene, vidno iznerviran tim njihovim naklapanjem bio je i tip koji je stajao ispred nas i kojeg sam srela na De Gaulleu dok sam čekala kavu na jednom od aerodromskih šankova. Tip je inače pomorac iz Like:D koji je u Parizu, baš kao i ja, morao provesti 8 sati do svog leta. U tih 8 sati mi smo se napili (ja sam popila 4 pive, a on 6) i napričali o svemu i svačemu: Njegovoj ženi, djeci i unucima, mojoj obitelji, prijateljima i dečku. Krasnom u Lici i Rijeci u Primorju, Zagrebu, svim svjetskim manjim i većim gradovima (za koje sam ja čula, a u kojima je on bio), poslu i fakultetu, švercanju droge na brodu (time se ne bavi ali je dobro upućen) i švercanju ljudi (on je prošvercao jednog Marokanca u Jurop iz čisto samaritanskih pobuda i onda ga sreo par godina nakon kao konobara u restoranu ter se najeo i napio iz samaritanskih pobuda spomenutog Marokanca), o njegovom prijatelju i bivšem kolegi koji sad radi kao carinik i vječno je napušen, o Kristi Laptalu koji je smutljivac i mutikaša, zapravo o svemu. Kupio mi je na rastanku čokoladu s karamelom. Iako mrzim karamelu, bilo mi je toplo oko srca.

- 14:48 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.