treptaji
petak, 06.06.2014.
OVO NIJE POSVE PRAVA PJESMA O MOJIM NOGAMA (prava je, danas poslijepodne omaškom sabotirana, umrla od tuge u touch pad-u)
Uvijek dok spavam moje noge rastu.
I koža mi dok sanjam postaje sve tješnja
I nema više mjesta za javu
U krevetu
Jer brzo prolazi noć
A krevet je vlak.
Dok noge snivaju za sebe.
Same.
Miruju, al' ...
Gladno grabe suhe i prašnjave rupe
Kao da jedu male rupave kolače.
I kamenje
I kaugume
I kvrge
I tako rastu.
Sve do jutra
Jer kako sviće
Tako bivaju manje
I kože odjednom posvuda višak visi
Za rezanje
Za ravnanje
Za šivanje
Za stezanje
Tko želi, da mu od nje napravim amajlije?
Sasvim male.
Za oko ruke
Za oko vrata
Za na vrat
I na vrata.
Ja gradim, prije jutra, male seoske kuće.
Sa pravilnim krhotinama na svakom crijepu
Da dišu.
To su plućave kuće
Za nečiju prvu suzu
Ili iduću nebesku kišu.
Krevet miruje u svojoj težini.
I neka nepoznata ptica na prozoru zavrišti
Probudi me i odleti
Da nasamo budem
Sa nogama
Koje bole
Svijet još spava.
Jedva videć, piljim u stopala i stajem
Neobičnog li nužnika.
Puta.
Kojim putujem, baš kao da moram
I sve što jesam, od sebe dajem...
