Rano u jutro društvo se spakiralo i otišlo iz Bagograda usprkos Berinom protivljenju da je imao napornu noć, da se ne trebaju brinuti gnjeva Gradske straže i da ga puste da spava. Maja i Vladimir su se već spakirali. Mnogo puta su se uvjerili u efikasnost Berinih metoda, koliko god one bile čudne, ali su htjeli za svaki slučaj što prije pobjeći. Dogovorili su se da će Vladimir voziti kako bi Bero u kočiji nadoknadio neprospavanu noć.
U miru i tišini su putovali cijeli dan zadovoljni što su našli prve konkretne tragove. Maji i Vladimiru nije bilo skroz jasno kako je Bero toliko siguran u svoje tvrdnje no iskustvo ih je učilo da je obično u pravu. Pod „obično“ se ne računaju odluke temeljene na halucinacijama uslijed djelovanja opojnih tvari.
Naš junaci bi proveli i mirnu noć da se 50-tak metara dalje nije zaustavila druga kočija. Njihov kočijaš je bio oskudno odjeven. Točnije, nosio je sandale i nekakvu omotanu plahtu umjesto hlača. Tijelo mu je bilo mršavo, ali izrazito mišićavo, mogao se očitati svaki mišić. Čim je zaustavio kočiju, otrčao je otvoriti vrata kako bi dvojica debela i kićeno obučena muškarca izašla. Ta su se dvojica lagano protegla i zapalila cigare dok je ovaj jadnik rasprostro deku na livadi, trkom otišao do šume sakupiti drva, zapalio vatru, pripremio hranu... Nije bilo sumnje bio im je rob.
- Ovi uživaju dok ih služi..., započne Bero. Svo troje je mrzilo robovlasnike.
- Ćemo ih srediti? Trebali bi pomoći jadnom čovjeku. – upita Vladimir.
- Malo akcije neće biti na odmet.
Lagano su se ustali i otišli do njihova logora.
- Dobro veće. Vidjeli smo da ste se smjestili pa ako bi se mogli pridružiti. – uljudno upita Vladimir.
- Naravno. Samo ako cura sjedne između nas. – odgovore s ljigavim osmjehom. Maja je svejedno sjela između njih. Rob je prekriženih ruku deset metara dalje čekao novu naredbu.
- Nego, ovo je vaš rob? – upita Vladimir.
- Da, skupo smo ga platili, – odgovoriše s ponosom – ali vrijedi svaki zlatnik. Čak ga ne treba ni previše tući. Čime se vi bavite?
- Mi smo prirodoslovci – uključi se Bero – proučavamo biljke kraljevstva.
- Pa ako vam možemo nekako pomoći? Dobro poznajemo šume.
- U stvari možete, - nastavi Bero – osim što proučavamo bilje, mrzimo robovlasnike i došli smo vas ubiti. I ako nam stvarno želite pomoći, možete izvaditi bodeže i ubiti se sami. Uštedjeli biste nam trud.
Ova dvojica su se uozbiljila. Nisu bili sigurni da li Bero govori ozbiljno ili se šali. Za svaki slučaj stavili su ruke na mačeve.
- Nismo dobro shvatili. Da nas ubijete? Kako ćete to učiniti? Vaša cura je između nas i prvo ćemo se baciti na nju. Ne vjerujem da biste to htjeli.
Bero je u potpunosti izložio svoj plan:
- Ima nekoliko načina: recimo Maja napravi kolut u nazad, na što nećete zbog trbušina stići reagirati, a nas dvojica se počnemo mačevati protiv vas. Za jedno 5 minuta vi padnete. Ali puno jednostavnini način je da vas Maja istovremeno udari u grkljane i dok se budete previjali, Vladimir i ja ćemo vas dokrajčiti bodežima.
Tako je i bilo... Nepunih pola minute kasnije robovlasnici su nepomično ležali.
Na poslu sam dobio obavijest o kolektivnom osiguranju života. Ono, klasika: smrt, boleštine, prometne nezgode, invaliditet. Ujedno se dobiju uputstva za upotrebu ako se desi osigurani slučaj:
"Ukoliko se desi osigurani slučaj potrebno je kontaktirati gđu. AAA... Gđa AAA će vam pomoći.... sakupite sve nalaze...“.
Lijepo su se pobrinuli objasniti što napraviti uslijed osiguranog slučaja. Da se ništa ne bi prepustilo slučaju, na kraju piše:
„Za slučaj smrti, postupak je isti, ali prijavu radi najbliža rodbina, odnosno nasljednik.“
Tko bi rekao! Ako si mrtav, ne trebaš sređivati papire. Trebalo bi dati priznanje za osobe koje su sastavljale ugovor. Doduše, nigdje se ne spominje što ako čovjek padne u komu? Da li on sam treba predati papire ili to može napraviti najbliža rodbina, odnosno nasljednik?
Naravno da su bile naglašene osigurane svote: za smrt uslijed bolesti se dobija X.000 kn (X tisuća kuna), najneisplativije. A za trajni invaliditet X0.000 kn (deset X tisuća). Deset puta više za invaliditet od smrti! Čitajući ugovor nametala su mi se sama pitanja: ako čovjek umire i dva sata prije smrti mu otkažu vitalni organi (100postotni invaliditet), je li nastupio osigurani slučaj i osiguranik, odnosno rodbina dobiva maksimalni iznos invaliditet + smrt. Ako ne, koliki treba biti period između invaliditeta i smrti? Sat, dan, tjedan?
Gledajući sva ta osiguranja, kroz glavu mi je prolazilo koliko vrijedim živ, a koliko mrtav. Živ dobivam plaću što je pristojna vrijednost slijedećih 30-tak godina. U ovo vrijednost bi se trebali oduzeti fiksni troškovi života kao što su obleka, hrana, pivo... Vrijednost mene kao mrtvog uvelike ovisi o tome kako umrem: uslijed bolesti ne vrijedim nešto previše, ali uslijed nesretnog slučaja već je neka svota. Tu se treba pridodati još neka osiguranja koja imam i vrijednost trećeg mirovinskog stupa. Sva ta svota se može staviti u neki dionički fond i dobivati 10% godišnje. Skupilo bi se. Srećom trenutno više vrijedim živ, ipak me muči taj treći stup koji svake godine sve više vrijedi.
Uh, nadam se da mi žena neće pročitati ovaj post.
---
Ovaj post vjerojatno zvuči malo nastrano, ali se upravo tako osjećam okružen svim silnim osiguranjima, Jehovinim svjedocima koji ih prodaju i svijetu gdje se vrijednosti okreću prema materijalnom.
U prenoćištu su se našli s Vladimirom.
- Ste imali sreće? – priupita.
- Sreće jesmo, ali ovaj idiot je napravio sranje – reče Maja – Jesi li ti nešto doznao.
- U gradu se priča o ukradenom blagu, o pečatnjaku ništa. Također postoji takozvana „Gradska straža“, samozvani čuvari grada. Zamijenili su konje i kočiju za nekoliko dijamanata. Oni se danas sastaju u ponoć i bilo bi dobro nekako se ugurati među njih. Nihovi sastanci se svode na pijančevanje, ali sigurno bi se dobile korisne informacije.
- I što još znaš o toj „Gradskoj straži“?
- Skupina koja terorizira grad. Predvodi ih stanoviti Bartol, probati ću pronjuškati gradom i pronaći ga.
- Ah, Bartol – uzdahne Maja – imam osjećaj da ga nećeš pronaći niti da će večeras prisustvovati sastanku.
- Ste ga našli? – upita Vladimir –I zašto misliš da neće biti na sastanku?
- Ženska intuicija.
- Ali moja muška intuicija mi govori da će biti tamo. – s ponosom se uključi Bero.
Izvadio je Bartolovu glavu iz torbe, nabio je na mač i stavio iznad svoje. Na kraju se ogrnuo Vladimirovim kaputom.
- I što kažete?
- Ideš mi na živce. – reče Maja –I što misliš tako otići među onu bagru?
- Naravno, samo mi daj dijamant.
- Evo ti ga. Odi i nadam se da će te ubiti. Dala bi ti oproštajni poljubac, ali ne znam u koju glavu.
- - - - - - - - - - - -
Bero je, s nataknutom glavom, ušao na sastanak Gradske straže.
- Što ti se dogodilo čovječe? – zapitali se ljudi iz gomile – Izgledaš nekako blijedo i ukočeno.
- Ovaj dijamant, drugovi moji, je uklet! Vidite što je napravio do mene.
- Pa, Dimitrije je čovjek od povjerenja! Godinama poslujemo s njime. – počne neki visok i mršav tip razgovor s Berom. Bero je pretpostavio da je to osoba s posebnim statusom u Gradskoj straži.
- Dimitrije, znači Dimitrije – u brk si je rekao Bero. Ime lopova sada je poznato. A onda se glasno obratio prisutnima – Bio je od povjerenja, ali više nije.Trebamo ga pronaći i osvetiti se. Prvo trebamo saznati gdje je IIii otišao.
- Ali, znaš da je krenuo u Pogograd. Zajedno smo pili kada je rekao da ide tamo sklopiti neki veliki posao.
- Uh, izgleda da mi je ovaj dijamant pošemerio pamet…
- I glas!
- Da, ovo prokletstvo mi je promijenio facu i glas i počeo sam zaboravljati
- I kaput, - dobaci netko iz gomile – zakleo bi se da nikad prije nisi imao ovakav kaput.
- Ovaj, izgleda da se prokletstvo počelo širiti na stvari… No dobro. Osjećam da mi nije preostalo mnogo vremena pa da se primimo posla. Podsjetite me o čemu smo još razgovarali pa da napravimo plan.
- Dimitrije je rekao da ide u Pogograd, - nastavio je visoki – spominjao je neki nakit i veliki posao nakon kojeg će u penziju. Dali smo mu konje i kočiju za ovo prokletstvo i otišao je. A plan je vrlo jednostavan: presresti ćemo ga i ubiti.
Beri se nije svidjela ideja o ubojstvu jer bi se potraga za pečatnjakom vjerojatno zakomplicirala. Izgubio bi jedini trag kojeg je imao.
- Ne, ubojstvo nije dobra ideja!
- Daj, prokletstvo te je totalno omekšalo. Prepusti to nama.
- Nije me omekšalo nego taj gad zaslužuje primjereniju kaznu.
- No dobro, uhvatit ćemo ga, mučiti jedno tjedan dana i ubit. Umrijeti će u mukama.
- Mislim da imam bolju ideju. – diplomatski će Bero – Uzmite ovaj dijamant i stavite ga u čeličnu kutiju da ne širi dalje prokletstvo. Nađite gada i natjerajte ga da ga proguta. Neka prođe kroz iste moje muke! Jedino budite pažljivi, čim ga Dimitrije proguta, pobjegnite da vas ne zarazi!
Rulja je glasnim vikanjem i udaranjem kriglama o stol odobravala Bartolovu odnosno Berinu ideju. Iako je Bero imao potpunu kontrolu nad ovima, neki unutarnji glas mu je rekao da je vrijeme da nestane.
- Kako me vjerojatno više nećete vidjeti, - počeo je svoj oproštajni govor – želio bi vam reći da sam uživao u svakoj pljački, svakom silovanju i svakoj paleži s vama. Uz to smo se predivno brinuli za ovaj grad. Bez nas bi ovdje vladala anarhija, napravili smo dobar posao. Ali svemu dođe kraj i s tugom u srcu odlazim. Pozdravljam vas i znajte da će moj duh uvijek biti s vama.
Govor je dirnuo pripadnike Gradske staže. Bilo je neobično gledati ove ljude masnih brada kako brišu suze dok je Bero izlazio.
Putovanje kroz vrijeme i velike istraživačke kompanije
Još malo paradoksa iz fizike. Nastavlja se na onaj post o penzinerima. Štoviše napisao sam ih u slično virjeme.
------------------------------------
Vratimo se ponovo na paradoks blizanaca. Treba vidjeti što je u njemu paradoksalno i kako se objašnjava. Rekli smo, ako mjerimo sa Zemlje, blizanac u raketi biti mlađi jer je on putovao s obzirom na naše gledište. Ali s njegovog gledišta, mi smo ti koji su putovali. Prema tome, po njemu smo mi ti koji bi trebali biti mlađi. Fizičari sada kažu da je raketa ubrzavala i usporavala (akceleracija), a ne mi i njegovo gledište nije točno. Šteta, baš smo bili tako blizu paralelnih Svemira :).
No dobro, putovanje u budućnost je moguća i opisana u prethodnom nastavku. Za putovanje u prošlost, barem za sada, nije nađen princip. Nije ni opovrgnut. A tema ovog nastavka je kako da nama vrijeme teče sporije nego na Zemlji. Financijska isplativost ovakvog projekta je nevjerojatna. Zamislite koji novac bi istraživačke kompanije dale da imaju više vremena za istraživanje od konkurenata. Recimo, PLIVA (+Pfizer) je svoj najveći patent Sumamed, patentirala samo nekoliko dana prije konkurencije, a dobit se mjerila u milijardama!
Sve što nam treba za ovo putovanje je svemirski brod, opskrbljen istraživačkim laboratorijem zbog financijske isplativosti. Svemirski brod treba pozicionirati u neku točku mirovanja s obzirom na putanju Zemlje i to je sve! S naše točke gledišta Zemlja će se gibati i što je važnije, ubrzavati i usporavati. Sada smo mi ti koji su relevantni za pojam vremena. Prespora vam je brzina Zemlje? Nema problema, naš brod ćemo postaviti u fiksnu točku s obzirom na gibanje Sunčeva sistema, ili cijele naše galaksije. Samo recite koliko vam treba vremena.
