Dolazak u Bagograd protekao je u opuštenoj atmosferi no nekako protkan iščekivanjem. To je bila prva prava točka puta. Trebalo se vidjeti da li se krenulo dobrim smjerom, je li nepoznati lopov ostavio koji trag? Prije rastanka, Milena ih je informirala o gradu, smještaju, glavnim okupljalištima, bitnim ljudima. Isplatilo se povesti je sa sobom.
Preporučeni smještaj nije bio prva liga: skućeno, prašnjavo, karakteristični mirisi, ali su se naši junaci tješili da je barem bolji od prošle noći provedene na otvorenom. Ionako nisu imali vremena za odmor, trebalo je pronjuškati gradom. Dogovorili su se da Vladimir obiđe ulice, njegova pojava dati će mu zaštitu, a Maja i Bero će obići krčme, centre društvenog života.
Niti uz Berino veliko zalaganje da se stopi s lokalnim pučanstvom, drmanjem po lozama i pivi, tandem nije imao sreće u prve dvije. Bero se potajno nadao da će ih sreća poslužiti tek u sedmoj ili osmoj, no u krčmi „K crnom orlu“ već su s ulaza vidjeli bradatog diva kako u rukama vrti vrhunski obrađeni dijamant. Nije bilo sumnje, pripadao je kraljevskoj riznici. Sjeli su za stol, ovlaš naručili večeru i lagano snimali situaciju. Mjesto nije naslućivalo na nevolje, na neki način krčma je odisala prijateljskom atmosferom. Bradati je očigledno bio faca u gradu: solo je ispijao pivo bez straha za vrijedan kristal. Mamio je zavidne poglede ostalih, štoviše činilo se da ga namjerno pokazuje kao svojevrstan trofej.
Maja se ustala i prišla bradatom gorostasu:
- Što takav čovjek radi sam ovdje?
- Da raščistimo odmah, ako misliš da ću ti platiti za seks, ništa od toga.
- Ne, nisam prostitutka.
- Ah, mislio sam, sjedila si tamo s onim, pa direktan pristup…
- Doći će doba kada neće biti čudno ako cura prva pristupi momku, ali pustimo to.
- Onda te vjerojatno zanima ovaj kristalčić.
- O njemu bi se dalo razgovarati. Na prvi pogled izgleda lijepo.
- Imaš li novaca za njega?
- Za dobre stvari se dobro plaća, ali treba vidjeti kakav je.
Maju nije zanimala kupnja, no znala je da će se na ovaj način div raspričati. Klimnuo je glavom i rekao:
- Ovdje nije najbolja atmosfera za sklapanje poslova. Trebali bi otići na mirnije mjesto. Bolje da se premjestimo u skladište gdje ćemo biti zaštićeni od pogleda.
Maja se složila i pozvala Beru koji im se odmah pridružio. U usporedbi s gorostasom bio je točno za glavu niži.
- Što će nam ovaj kepec? Mogu mu jedino staviti kriglu na glavu da mi bude pri ruci.
- Jebo te kepec! Iščupati ću ti jaja pa će ti visina glasa odgovarati stasu.
- Hej! Došli smo poslovati, a ne svađati se! – prekine ih Maja.
Još jednom su izmijenili mrke poglede te svi zajedno otišli u skladište. Div se zvao Bartol, bio je vođa lokalne bande i neslužbeni šef grada.
Skladište je bio pretrpano bačvama i vrećama. Srećom bilo je nekoliko petrolejki koje su davale dobro svijetlo. Bartol je izvadio dijamant i stavio ga na preokrenutu bačvu.
- Pred vama je prvoklasni dijamant, divno obrađen, bez i jedne mane…
- To vidim. – prekine ga Maja – liči na one iz kraljevske zbirke, a ako je, cijena bi mu bila visoka.
- Naravno da je iz kraljevske zbirke! Ovakav se ne vidi svaki dan.
- Trebaš nas uvjeriti u to. – reče Bero.
- Opet se javlja onaj kepec. Razgovaram s damom. Stoji ovdje mirno i šuti!
- Odgristi ću ti grkljan stoko jedna!
- Ako uspiješ doći do njega. Ha, ha.
- Smirite se! Bero mi je partner i pokaži malo poštovanja! Odakle ti ovaj dragulj?
- Donio mi ga je poslovni partner blizak kraljevskim krugovima. Ako želiš, trampit ću ga za ovog tvog patuljastog „partnera“. U kući imam rupa koje ne mogu doseći.
Bero je vidljivo kipio:
- Upozoravam te, tu za pojasom imam nešto dovoljno dugačko i oštro!
- Što? Karu? Pa ćeš me jebati do smrti?
- Ne, nego mač!
Bero je jednim potezom izvukao mač iz korica i zamahnuo. Bartol je nekoliko trenutaka stajao nepomično, a onda mu je pala glava.
- Čuj stari, sada smo iste visine.
- Ti nisi normalan! – drekne Maja – Bartol nam je bio jedini trag, a ti ga ubiješ prije nego smo izvukli informacije! Tvoje trave su ti očigledno pomutile razum!
- Smiri se. Ionako ne bi doznali ništa korisno. Napuhani idiot. Pomozi mi da sklonim njegovo tijelo.
- Da nas grad ne linčuje odmah nego za dva dana.
- Točno toliko nam je potrebno da se izgubimo iz ove vukojebine. Ali prije…
Bero je uzeo Bartolovu glavu i spremio je u torbu. Maja ga je u čudu pogledala.
- Koji će ti k njegova glava? Što se bacaš u vudu magiju?
- Šaman dušo, šaman. Nikakav vudu. A nikad se ne zna čemu glava može poslužiti. Ako ništa drugo, kao trofej.
- Nemam snage svađati se.
Tijelo su bacili u kut i zatrpali vrećama. Maja je uzela dijamant i izašli su iz skladišta. Krčmar je primijetio da im se broj smanjio.
- A di je Bartol?
- Nešto mu se desilo pa je pobjegao glavom bez obzira. – reče Maja.
- Neki čudak, - doda Bero – ovdje se pravio glavonja, a unutra se ponašao kao muha bez glave.
U jutro se družina lagano spremila i krenula. Bero je nastavio gunđati od sinoć, no ostali ga po običaju, nisu shvaćali ozbiljno. Stavili su ga da upravlja kočijom kako bi mogli predahnuti od njega. Cesta je vodila kroz polja, voćnjake i tu i tamo neko seoce. Nagovještavao se miran dan.
Negdje oko 10, vidjeli su djevojče tužnog lica kako sjedi pored ceste na velikoj torbi. U oči je upadao razderani rukav na desnom ramenu
- Bero, zaustavi kočiju da vidimo što se dešava! – graknu ono dvoje u kočiji.
- Sada ćemo se zaustavljati zbog svake osobe na cesti. – nije prestao zanovijetati Bero.
- Daj stani, čovječe! Vidiš da curi treba pomoć.- Vladimir je bio odlučan.
Kočija je stala i Maja je zapitala djevojku u čemu je problem. Cura se zvala Milena, krenula je na put u Bagograd kako bi prodala bižuteriju koju izrađuje njena obitelj, ali neka kočija je naletjela na nju, odbacila u stranu i sada ima uganut gležanj.
- …ne znam kako da stignem do Bagograda, ne mogu hodati. – zajeca Milena.
- Ako želiš, možemo te prebaciti, - predloži Maja – mi idemo u tom smjeru
Ta rečenica je vratila osmjeh na djevojčino lice. Milena je bila prava ruralna djevojka sa svim značenjima te riječi. Nekako se uspjela uspentrati u kočiju.
Maja je primila uganuti gležanj da vidi je li nešto slomljeno
- Stvarno te taj mamlaz dobro udario.
- Je, odbacio me je nekoliko metara u jarak. Natučeno mi je rame i ne mogu hodati. Ne znam što bi da me niste primili.
- U torbi imamo ljekovitih masti, mogu ti staviti na udarena mjesta. Sigurno će ti pomoći.
- Stvarno se trudite previše…
- Samo se opusti. Vlado će preći na drugu stranu, a ti se nasloni. Nemaš se čega brinuti.
Stavila je nogu sebi u krilo te počela masirati bolno mjesto.
- Ovo je prvi puta da mi liječenje ne predstavlja muku. Znate u mojem selu vrijedi izreka 'na ljutu ranu, ljutu travu'.
- Naša medicina je naprednija, čovjek koji vozi kočiju je najveći poznavatelj biljaka u kraljevstvu. On je pripremio mast… Probaj pomaknuti zglob.
- Nevjerojatno! Ne osjećam nikakvu bol…
- Sada da sredimo rame.
- Ne treba te se truditi, rame nije jako udareno.
- Nije nikakva muka. Skini košulju da vidim kakva je situacija.
- Ali, kako da skinem ovdje košulju?
- Ne mora ti biti neugodno, mi smo članovi Kraljevskog prirodoslovnog društva. I ako ti je sada mrvicu neugodno, sutra ćeš nam biti zahvalna.
- Pa, dobro…
Maja je stavila kreme na rame.
- Vidiš, krema je masna. Da si ostavila košulju sva bi se zaflekala.
- Hvala puno.
- Još se trebam uvjeriti da li su ti grudi pretrpjele udarac.
- Grudi????
- Da, često stradaju u padovima što nije odmah vidljivo. Za mladu djevojku bi bilo pogubno da grudi ostanu povrijeđene. Treba se provjeriti da li su vitalne funkcije u redu, a za svaki slučaj ću staviti kremu.
- Ako tako kažete…
Maja je lagano kružila Mileninim grudima.
- Vidiš, kod grudi je bitno da se bradavice mogu ukrutiti, bez toga gube svoju funkciju.
- Joooj, preplavljuju me nepoznati osjećaji…
- Stvarno? Znači da nisi bila sa dečkom?
- Ne, nisam. Čuvam se za pravog.
- Onda ti mogu otkriti još neke tajne tvoga tijela. Recimo, ako prstić staviš ovdje i pogodiš pravu točku…
Stavila je prst u Milenine gaćice i počela trljati.
- Nisam znala za ovakve osjećaje. Sve ovo mi je nešto novo. Kako da vam zahvalim.
- Kad već inzistiraš… Nađi tu točku kod mene. Ali nemoj se služiti rukama!
- Nego?
- Koristi se samo jezikom.
Petnaestak minuta kasnije, uključio se Vladimir.
- Ovo me je jako napalilo. Milena, imaš li što protiv?
- Ali, ja sam nevina! Čuvam se za prvu bračnu noć!
- Onda ću ti ga ugurati u guzu. Tvoja nevinost neće doći u pitanje.
- Stvarno?
- Stvarno.
- Onda dobro.
---
Kočija se zaustavila.
- Društvo, konji su umorni, trebamo napraviti pauzu. - reče Bero.
- I mi smo se iscrpili od puta. – prozbori Vladimir izlazeći iz kočije – Barem smo uspjeli srediti Milenin gležanj.
Bero je vidljivo bio bolje volje nego prije. I ostali su bili doro raspoloženi. Dodao je:
- Nekako se kočija čudno ponašala, neobjašnjivo se tresla bez ikakva razloga.
- Vjerojatno je nova pa se treba razraditi. Vidjeti ćeš da će se sutra bolje ponašati.
Društvance si je napravilo ručak i sloga je ponovo zavladala. Smijeh i šale zamijenile su sinoćnju nervozu, nikome se nije odlazilo, ali trebalo je stići do Bagograda prije noći. Bero se htio iskupiti za loše raspoloženje pa se ponudio da vozi i ostatak puta.
Krenuli su dalje ne razmišljajući o svojem zadatku. Nešto će se već izroditi. Maja je upitala svoju suputnicu:
- Kako noga?
- Hvala vam puno, neusporedivo bolje. I stići ću do Bagograda prije nego sam planirala.
- Za sat i po smo tamo.
- Nego, htjela sam vas nešto pitati…
- Slobodno.
- Nekako sam u strahu da mi se bol ne vrati pa ako biste mogli…
Dok su Majini kompanjoni, Bero i Vladimir, pakirali neophodne stvari za put, Maja se pozabavila razgovorom s ljudima s banketa. Dobila je šture informacije o lopovu. Ušuljao se u dvorac, lažno se predstavio, onesposobio slugu i obavio posao. Izgledom je bio viši, tamni, uredan. Bio je izuzetno šarmantan. Nije bilo puno, ali barem nešto za početak. Kako će se dalje odvijati istraga nitko nije znao.
Spremanje i ispitivanje uzelo je dobar dio dana. Društvance je odlučilo kočijom otići na proplanak ispod grada gdje se račvaju ceste i u miru odlučiti kako dalje.
Na proplanku su zapalili finu vatricu, hranu su ponijeli iz dvorca. Mogli su se opustiti zadnji puta prije početka avanture. Neobavezni razgovor se lagano okretao prema zadatku. Maja je počela elaborirati prikupljene informacije:
- Imamo posla s inteligentnim i promišljenim lopovom. Poslugu, a i ostale šarmirao je rječitošću. Slugi za vino se predstavio kao Šime, trgovački putnik iz Dalmacije. Vjerojatno bi njih dvojica postali prijatelji da ga ovaj nije klepio po glavi i bacio u ostavu. Kasnije je stavio umjetne brčiće i nabacio francuski naglasak. Ljudi na dvoru padaju na naglaske. Poznaje mentalitet i slugu i plemića. U globalu je kod svih ostavio pozitivan dojam. Sreća po nas što neće olako predati pečat dalje, imati ćemo nešto vremena da ga ulovimo.
Nakon uvodnih riječi obratila se svom velikom prijatelju:
- Trebamo se odlučiti kojim ćemo putem dalje. Izaberemo li krivi izgubiti ćemo dane, ako ne i tjedne. Vladimire, ti si stručnjak za putove. Kojim bi ti putem krenuo?
- Naš prijatelj je nakon krađe htio što prije i što dalje pobjeći od dvorca. Sjeverni put vodi u planine i nije brz. Južni i zapadni vode odmah u šumu gdje se čovjek s dragocjenostima ne bi uputio po noći zbog opasnosti od zasjeda. Ostaje nam put prema istoku: brz i siguran. Prve šume i opasnosti su na dva dana jahanja.
- Super, prvo smo sat vremena putovali do ovdje umjesto da prespavamo u dvorcu. – uključio se Bero – Zašto nismo mogli ostati kod kralja jednu noć da iskoristimo blagodati njegova gostoprimstva. Kao da će nas ovaj sat puta spasiti! Mogli smo ostati ispitati tragove u kraljevom vinskom podrumu. Olako smo odbacili tu mogućnost. A sada krećemo na istok. U sjevernim šumama u ovo doba godine cvatu lišajevi odličnih halucinogenih svojstava, a mi idemo na istok kroz polja kukuruza i šećerne repice...
- Daj si uzmi svoj smotuljak i popuši ga! Ostavi nas na miru!, reče Maja.
- I hoću, da znaš da hoću tebi za inat!
Bero je uskoro zapalio svoj pripravak i mislima se vratio u dvor: pio je najbolje vino ispružen na svilenom divanu okružen s tri prekrasne crnke golih pupaka. Ni u halucinaciji nije znao što bi s njima pričao. One su se smijuljile, dlanovima mu prelazile po kosi i ramenima i točile vino iz zlatnog vrča. Jedna se lagano udaljila nekoliko koraka počevši egzotičan ples visoko podižući nogu. Četvrta, diva plavih uvojaka ležala je iza njega hraneći ga bobicama grožđa. Nije se zamarao od kuda se stvorila.
Paradoksi blizanaca, crvotočine, Warpovi i druge raznorazne ideje pokazuju našu želju da savladamo okvir našeg vremena i konačno počnemo putovati kroz vrijeme.
Paradoks blizanaca govori da ako jednog od dva blizanaca stavimo u raketu, pošaljemo ga veeelikom brzinom negdje sa Zemlje, vrati se i biti će mlađi od svog brata. Ista stvar je dokazana stavljanjem jednog od dva supertočna i usklađena atomska sata u avion koji je letio brzinom većom od zvuka te nakon leta je pokazivao manje vrijeme od svoga "blizanačkog" sata.
Posljedice ove, eksperimentalno potvrđene teorije omogućava putovanje u budućnost. Sjednem u raketu, provozim se Svemirom jedno pola sata, sletim na Zemlju, a kad ono tamo prošlo dvije godine! E kad bi imao ovako brzu raketu... Na poslu imam super komada. Savršenstvo, crna kosa, plave oči, četvorka. Na jutarnjoj kavi se super slažemo, smijeh, pošalice, odmah smo našli zajednički jezik. Više niti ne kasnim na posao, da slučajno ne propustim jutarnju kavu. Živjeli bi sretno do kraja života kao u bajci da ne postoji problem: pali se isključivo na mlađe. Neka loša iskustva, traume iz djetinjstva ili što-ti-ja-znam koji Freudovski problemi. Svi moji uleti završavaju riječima da sam prestar, a da mogu malo proputovati Svemirom kad bi se vratio bio bi barem 5 godina mlađi od nje. OK postoji šansa da bi se ona u to vrijeme oženila imala djecu, ali u ljubavi treba sve pokušati.
Hrvatskoj vladi poručujem da ubrzano počne raditi na svemirskom programu. Ne, ne zbog mene, moja nesretna ljubav je moja stvar, nego zbog problema hrvatskih umirovljenika što se ne može riješiti konvencionalnim metodama. Neka se napravi veliki superbrzi svemirski brod pa neka se naši umirovljenici stave u njega. Pošalju se na izlet u Svemir tipa: „S vaše lijeve strane je Mjesec... tu je postavljena prva zastava ljudskom rukom... Pojačate li vaše slušne aparate, čuti ćete bip bip bip što dolaze sa Sputnika, prvog satelita poslanog u orbitu... Pazi! Glave dolje! Golf loptica!...“. Zaslužili su. A onda se brod ubrza, penzići popiju čaj i vrate kući. Njima je to bio jednodnevni izlet, a na Zemlji bi prošlo deset godina. Kod kuće ih čeka desetogodišnja mirovina! Plus što su iznajmili stan pa oročili neku kunu i dobili kamate... Vrijeme je novac, ubrzamo li vrijeme, imati ćemo novaca na pretek. Naši dragi penzioneri će nakon putovanja po Svemiru moći uplatiti bilo koji put na Karibe, Floridu ili bilo gdje drugdje što su oduvijek sanjali. I to u realnom vremenu.
A ja, ja ne tražim puno, samo da im budem vodič za vrijeme njihova putovanja.
U jutro se u sali za sastanke okupio krizni stožer. Nestanak kraljevskog pečata je ozbiljna stvar, ako dođe u krive ruke, posljedice mogu biti velike. Savjetnik za sigurnost, Stipe, je najviše iskazivao nervozu radeći krugove po sobi pućkajući veliku cigaru. Dolazak kralja se očekivao svakog trena. Konačno su se otvorila velika hrastova vrata. Kralj je ušao mrkog pogleda.
- Koliko čujem, jučerašnji banket je imao neželjeni završetak - promrmljao je prije nego što je sjeo za čeono mjesto,
- Znate li što to znači? Banket se neće pamtiti po mom kapitalnom ulovu nego po lopovu i izgubljenom pečatu!
Stipe je htio skrenuti pozornost na druge aspekte krađe:
- Vaša Visosti, lopov može krivotvoriti dokumente i račune. Može kupovati koristeći Vaš pečat. Može nam nanijeti veliku štetu...
- Ako naša blagajna podnosi kraljicu, podnijeti će i tog čovjeka. Ha ha ha.
- Ne razumijete ozbiljnost situacije! Lopov može krivotvoriti Vaš potpis, Vašu riječ!
- Ulovit ćemo ga. Treba ga bez daljnjega kazniti za upadanje i upropaštavanje banketa. A novaca imamo, a ako nestane podići ćemo namete. Ne razumijem zašto se tako pjenite.
Srećom se u sali nalazio Melkior, savjetnik za ljepotu življenja. Imao je najveći savjetnički staž od svih prisutnih, a svoj zanat je ispekao kao dugogodišnji savjetnik za financije sve dok nije uspio uvjeriti kralja za neophodnosti trenutne pozicije. Prethodna funkcija mu je dala iskustvo u balansiranju između kraljevih prohtjeva, uvijek nezadovoljnih kmetova i pravih potreba Dvora. Uspio je izvježbati komunikaciju s kraljem. Lagano se ustao, otpio dugi gutljaj u stvaralačkoj pauzi.
- Dopustite. Situacija nije toliko benigna koliko se čini na prvi pogled. Lopov je omeo Vaš banket i treba biti oštro kažnjen u najkraćem mogućem roku. U potpunosti se slažem s Vama. No to nije najgora stvar koja se može dogoditi. – još jedan dugački gutljaj u svrhu stvaranja atmosfere.
- Može se služiti Vašim potpisom i uvrijediti naše prijatelj Talijane. Ili još gore, poslati neumjesno pismo škotskom kralju! Sve s vašim potpisom.
Kralj se lagano zbunio.
- Ne razumijem. Zašto bi netko htio uvrijediti Talijane ili Škote? Uvrijediti Nijemce je dopustivo. Sprdati se sa Francuzima je razumljivo. Pogotovo nakon ovoga jučer. Ali Škote?
- To su bolesni umovi. Samo bolestan čovjek može onako upasti na kraljevski banket, onesposobiti slugu za vino i ukrasti kraljevski pečat!. Mi ne razumijemo što se dešava kod njih u glavi.
- Situacija je ozbiljna. Trebamo promptno reagirati – okrenuo se prema Stipi ozbiljnim pogledom.
- Stipe, razočaran sam vama što ne možete reći bitno. Podižemo razinu sigurnosti na maksimum!
Melkior je nastavio smirenim, ali ozbiljnim glasom.
- Rješavanje novonastale situacije zahtjeva hitnu intervenciju bez puno buke. Publicitet nam ne treba. Treba aktivirati agente Zagorskog dvorišća.
- Da, agente Zagorskog dvorišća – složio se kralj, - i ne bilo koje, trebaju nam samo najbolji. Jedno ime se nameće samo po sebi!
Stipe se uspio malo smiriti, pomogle su mu dvije tri viljemovke za vrijeme Melkiorova govora. Uključio se ponovo u razgovor:
- Već sam povukao određene poteze. Razgovarao sam s glavnim inspektorom Zagorskog dvorišća, stvar je dogovorena.
- Pazite, jedino je Ona dorasla ovakvom zadatku. – kralj je "Ona" izgovorio s posebnim naglaskom.
- Naravno, vaša ljubimica će voditi istragu. Sve je dogovoreno.
- Što čekate? Obavijestite je! Dovedite je! Vrijeme je za akciju!
- Kontaktirao sam je u jutro i spremna je.
Stipe je dva puta važno lupio svojim štapom o pod. Na vratima se pojavila Maja sa svoja dva nezaobilazna prijatelja: malim, ispijenim čovječuljkom vražjeg pogleda i nabijenom ćelavom gromadom. Kralj nije mogao sakriti osmjeh:
- Majo, drago mi je što te vidim. O još se družiš s ove dvije spodobe?
- Kako god da oni izgledali oni su vrhunski stručnjaci za biologiju odnosno zemljopis. Za sve biljke i životinje i za sve znane i neznane puteve.
- Da, da, čuo sam to. Nego, imam posao za tebe. Obaviš li ga uspješno, u što ne sumnjam, bogato ću te nagraditi. Jučer je...
- Znam, Stipe me je upoznao s problemom – nasmiješila se šarmantnim osmijehom.
- A što se tiče nagrade, znate mene, meni je najvažnije sam da mi vi budete sretni. Zadatak znamo, spremni jesmo, krećemo još danas.
- To je prava cura! Ništa ne traži za sebe. A ne kao vi, pijavice jedne.
Savjetnici, kojima je bila upućena kritika su se međusobno pogledali s besčujnim "hm" na ustima.
- Majo, uzmi barem moju najbolju kraljevsku kočiju, konje i neka ti je sa srećom.
- Ne možemo se voziti vašom kočijom, moramo sakriti pravi razlog putovanja. Putovati ćemo pod krinkom "Kraljevskog prirodoslovnog društva", tako ćemo imati izgovor zavući se u svaki kutak šume, neće biti čudno čitanje tragova, a i seljaci su blagonakloni prema "čudacima koji se bave naukom". I ako nemate ništa protiv trebati ćemo se spremiti za put.
Trio je uz dubok naklon izašao iz sobe.
- Nikad neću shvatiti neke tvoje postupke. Kako možeš obećati kralju da ćemo raditi iz ljubavi? – pobuni se niži prijatelj.
- Dragi moj Bero, stvarno nikada nećeš shvatiti. Sada će nam kralj jesti iz ruke, a nagradu ćemo si sami isplatiti kraljevim pečatom. Neće nam trebati kralj, ako nađemo njegov pečat.
Nakon višedesetljetnog traženja sebe u vjeri, našao sam odgovor: JA SAM RADIKALNI AGNOSTIK i odlučno tvrdim: ne znam da li Bog postoji!!!
Sukobimo li Kršćanstvo (nama najbliži predstavnik religije), ateizam i znanost (prvenstveno fizika i biologija), ne može se dobiti logična i jedinstvena slika o nastanku Svijeta.
Kršćanstvo propovijeda priču o jednom Bogu, nepogrešivom, „od vijeka do vijeka“, stvoritelja Svijeta. Ako je „Od vijeka od vijeka“, kako su ljudi živjeli prije? Što je s rimskim bogovima? Ili Egiptom protiv kojeg se bori u Bibliji. Nekako skraćena priča početka Biblije ide ovako: Bog stvori Svijet, ode na odmor (valja se dosta naradio), a kad se vratio, raspašoj! Ljudi počeli štovati sve i svašta, samo ne Njega. Dođe On i počne raditi reda. I ne ide mu nešto. Stalno neke Sodome i Gomore, stoka (bilo gladna ili zlatna), tek tu i tamo neki Daniel kojeg se štuje u nebesa. Bog ne može hendlati s ljudima koje je stvorio, već nekoliko tisuća godina svemogući Bog se muči s nama nastalim na Njegovu sliku. Nekako mi je sve ovo mutno.
S druge strane, odbacimo li Kršćanske odgovore možemo vidjeti što znanost nudi:
Postanak svemira – Big Bang, beskonačno mala, beskonačno gusta točka eksplodira iz koje nastanu sva sunca i planeti. Trenutno se svemir širi. Jednog dana će se ili početi skupljati nazad u onu istu točku (nešto kao ponovno rođenje) ili će se desiti „toplinska smrt svemira“ – ništavilo.
(digresija: rođenje-reinkarnacija-rođenje-ništavilo (nirvana), možda je Buda bio u pravu)
Opet se nameće pitanje od kuda se stvorila „točka beskonačne gustoće“
Nastanak života – može li bio tko normalan povjerovati u teoriju slučajnog nastanka života? Kemijski spoj AB2C se našao pored spoja B4D, spojio se u AB3C i počeo svjesno tražiti B4D-ove da ih pojede? Iz AB3C su se, naravno, razvili dinosaurusi.
Darwinova teorija – kod ljudske vrste više ne postoji „prirodan odabir“, a ipak ljudi svakom generacijom postajemo sve viši. Plemićki krevet u Trakošćanu ili kraljevski oklopi u raznim muzejima su nevjerojatno mali. Naša generacija je viša od naših očeva, a ovi klinci od 15 godina su nevjerojatno visoki. Po Darwinu bi mogli zaključiti da visoki ljudi imaju više (brojčano) djece od niskih što je krivo. Teorija o boljoj prehrani mi također ne zvuči dobro, u tom slučaju bi bila ogromna razlika (barem 20-30 cm) u visini unutar jedne zemlje podijeljena po ekonomskim klasama.
Nekako smo morali biti programirani u svojem razvoju, a samo postojanje Boga (svemoćnog) ujedno Ga negira jer tko je stvorio Njega ili onog prvog.
Zato iz svega ovoga mogu jedino ponoviti stav s početka:
ODLUČNO TVRTDIM DA NE ZNAM POSTOJI LI BOG!!!
I svi koji misle drugačije su u krivu.
