Trenerski blog
03.01.2013., četvrtak
Trener i dijete sportaš
|
Kada radiš trenerski posao.. zapravo bilo koji posao, ali naročito trenerski, očekuj puno kritika. S vremena na vrijeme nađe se pokoji dobronamjernik koji te jednostavno želi uputiti. Želi ti pomoći tako da ti ukaže na tvoje mane, na tvoje greške i, naravno, da ti kaže kakav bi trebao biti(?!). Svatko tko je bio vrhunski igrač, osvajao sve moguće i nemoguće turnire, utjerivao strah u kosti svim braničima, ali u pionirima NK Prigorja iz nečega, zna sve o nogometu! I nema sumnje da nije u pravu.. Nedavno sam čuo stvarno odličnu kritiku na svoj račun- Preblag si prema djeci (igračima). -Kako preblag?! -Ne dereš se na djecu. Ja više volim kad se netko na mog malog zadere, onda on tek krene.. -Pa jel mene djeca ne slušaju?? -Pa slušaju.. -Jel na treninzima nedisciplina?? -Pa ne.. - :-/  Uglavnom.. Kineziološki fakultet u Zagrebu ima svoju Bibliju. Ona se zove "Teorija i metodika treninga" i napisao ju je prof. Dragan Milanović. Nema studenta koji je ikada bio na fakultetu, a da nije muku mučio sa ovim predmetom. Alfa i omega svega bitnoga u sportu. I danas se naježim kad pogledam sve one tablice i definicije koje sam mjesecima učio da bih prošao ispit. U prvoj poslanici Teorije i metodike treninga, zvanoj "Teorija treninga" stoji da ukoliko se promatra i analizira trenera djece i mladih sportaša, mogu se uočiti 3 tipa. 1. TIP: Trener zahtijeva, naređuje, kažnjava, govori često: moraš, smiješ, ne smiješ. On uči djecu dobrom ponašanju, vjeruje da je dobar trener samo ako je strog i kritičan i ako puno zahtijeva. Oni koje takav trener poučava odnose se prema njemu i trenažnim zadacima ili kao adaptirana djeca (i kritičan i strog trener s njima voli raditi) ili kao buntovna djeca (i ovakav trener ne zna što će s njima, diže od njih ruke, otpisuje ih,...) 2. TIP: Trener se brine za uspjeh onih koje poučava, zaštićuje ih onda kada je to potrebno, često govori: bravo, odlično..., smješka se, zna zagrliti, podržati, a oni koje on poučava ponašaju se tijekom treninga kao slobodna djeca. Trener poznaje njihove strahove i težnje, odlazi u školu i intervenira ukoliko je potrebno. Nekima od sportaša je kao drugi otac... 3. TIP: Trener koji promatra, mjeri, analizira prikupljene informacije i predviđa temeljem onoga što je uočio i temeljem onoga što zna. On je svjestan potrebe da usvaja nova znanja i koristeći se svojim znanjima i uvidom u trenažnu situaciju naređuje i zahtijeva kada je potrebno, podržava i štiti kada prepozna da je to efikasnije. Ovaj trener koristi svoju intuiciju i znanja i dobro zna što će s buntovnom djecom, oslobađa potencijale preadaptirane djece, dobro usmjerava i maksimalno koristi potencijale slobodne djece. Na ovaj način opisana su tri osnovna tipa trenera mladih sportaša. Prvi trener ponaša se kao strogi i kritični trener, drugi kao blagi i njegujući, a treći kao realna autonomna osoba koja razmišlja, provjerava i pretpostavlja. Trećeg trenera dijete najčešće dugoročno doživljava kao najboljeg trenera. On je onaj vješti stručnjak koji koristi svoje znanje i intuiciju za individualizirani pristup djetetu sportašu. Taj trener može zadovoljiti ne samo djetetove potrebe za kretanjem, sigurnošću, ljubavlju i pripadanjem, nego i djetetovu potrebu da ga drugi poštuju i da se samoaktualizira. I prvoopisani i drugoopisani trener čine djecu sportaše na neki način ovisnima o sebi i stvaraju svojevrsnu simbiozu, odnosno stvaraju tako snažne veze da njihovo raskidanje predstavlja za mlade ljude frustraciju, a sama prijetnja odlaska takvih trenera, osobito onoga blagoga, kod mladih sportaša može izazvati pravi separacijski strah. Rezultat rada ovakvih trenera su mladi sportaši koji teško odrastaju, oni počinju vjerovati da su uspješni samo uz takva trenera, da bez njega (s obzirom da nemaju razvijeno samopoštovanje i da se nisu samoaktualizirali) ne mogu dosegnuti i zadržati željenu razinu sportskih rezultata. Oni postaju ovisni ne samo o konkretnoj osobi, nego i o načinima na koje ih je takav trener motivirao i mobilizirao (pohvala, pokuda, kazna i sl.) jer tijekom svoje interakcije s takvom osobom nisu razvili vlastite kriterije i strategije procjene, nego su postali ovisni o vanjskom potkrepljenju. Odnosno, oni su prihvatili stav da su nešto učinili dobro ili loše samo ako im trener to kaže. Uz takve trenere sportaši ostaju djeca svojih očeva. Kad takvi treneri odlaze iz kluba, prividna kohezija, uspostavljena međusobnom ovisnišću trenera i sportaša, naglo se narušava. Zbog narušavanja kohezije i drugih posljedica njegova odlaska, stječe se dojam da je taj trener nezamjenjiv i da je za njegove učenike gubitak nenadoknadiv. Međutim, ako je tako izuzetan trener razvijao u svojih učenika ne samo primarno sportska znanja, vještine i sposobnosti, nego i druge sposobnosti i osobine sportaša koje rezultiraju odrastanjem, osobnom autonomijom - zašto su djeca (koja to već dugo nisu) ostala djeca i to vrlo usamljena? Kojem je to imaginarnom cilju ovaj trener težio?? Oznake: SPORT, nogometni trening, treneri, psihologija, dijete sportaš |
19.12.2012., srijeda
Ponašanje roditelja prema djetetu sportašu
|
Ovo je tekst napisan od strane jednog mog kolege nogometnog trenera (koji je htio ostati anoniman:-)) i nepoznatog psihologa (a možda i psihologinje). Htio sam ga objaviti i na oglasnoj ploči u klubu, ali ne bih htio da bude krivo shvaćen. Piše na kraju, a ja ću napomenuti i odmah na početku- TEKST JE NAPISAN SARKASTIČNO i nemojte ga shvatiti doslovno! Ako prepoznate sebe u njemu... E, to nije dobro. Ako prepoznate nekoga drugoga... Ni to nije dobro. Uglavnom, ovo vrijedi pročitati, možda se malo nasmijati, ali i zamisliti... KAKO BI SE RODITELJ TREBAO ODNOSITI PREMA DJETETU SPORTAŠU? Prvi korak je, naravno, da dijete čim ranije uputite u sport. Možda sa 3 ili 4 godine. Ma ustvari, zašto bi i čekali toliko dugo? Rastežite ga još u kolijevci da bude fleksibilan od malena. Najbolje bi bilo dati mu loptu, reket ili bilo koji drugi rekvizit ovisno, naravno, o vašem izboru, čim se rodi mjesto dude. Nikada nisu dovoljno mladi da im usadite težnju za velikim postignućima u životu. Zatim, trebali bi biti sigurni da ih pritišćete dovoljno nemilosrdno, neumoljivo i neprestano. Jer djeca danas jednostavno ne razumiju što je sve potrebno da bi se postigao uspjeh. Prema tome, vaša je zadaća kao roditelju pomoći im da shvate kako put do uspjeha ne vodi kroz igru i zabavu. Morate im dati do znanja kako je potrebno raditi naporno, vježbati. Morate to shvatiti jako ozbiljno pa prema tome počnite s tim čim ranije. Zajedno sa svim tim, već na početku preuzmite kontrolu i pobrinite se da shvate koji su im prioriteti (zanemarimo sada činjenicu da to uopće nisu njihovi prioriteti nego vaši). U tome pomaže ako ih tretirate malo strože. To je bitno u izgradnji karaktera i njihove unutrašnje snage kroz duži period u njihovom životu. Morate imati na umu da na vrhu nema mjesta za slabosti. Prema tome nemojte dopuštati svojoj djeci nikakve takve osjećaje a pogotovo nemojte dati da troše vrijeme na bezvezne i besmislene dječje igre. To je potrošnja vremena koje je vama od ključne važnosti. Zapamtite, potrebno je puno discipline da bi se postalo prvakom. Nema veze ako dijete u cijelom tom procesu zamrzi sport. Tu se radi o ozbiljnom poslu i takvo nešto vam ne smije stati na put niti vas zanimati. Vrlo važno, morate se svakako pobrinuti da, kao brižan i odgovoran roditelj, nadgledate svaki aspekt njegovog treninga. Morate obavezno nadgledati trenera, pratiti djetetov razvoj i ,naravno, ukazati treneru kada krene krivim putem. Pa ne možete valjda ostaviti nešto toliko veliko i važno nekom tamo treneru?! Uostalom postavite jasne kriterije stručnosti trenera koji vam trenira i odgaja dijete; 1. Dijete mi je kapetan i igra – trener je odličan; 2. Dijete igra a nije kapetan i ne izvodi slobodne udarce - trener je dobar; 3. Dijete mi ulazi kao zamjena – trener je loš, itd. Ostalo je manje bitno ili je nebitno. Uostalom ako dijete ne igra onoliko koliko vi smatrate da zaslužuje vjerojatno je za to razlog neznanje trenera ili korumpiranost. Zamislite kako je nestručan taj trener koji u vašem djetetu ne vidi prvaka nego ga vidi u nekom drugom djetetu. Kako ne možete promjeniti klub, jer u vašem gradu egzistira više od 200 nogometnih škola, a vi bi baš htjeli biti u školi koja zapošljava loše trenere uzmite situaciju u svoje ruke. Verbalno kritizirajte trenera prije, za vrijeme i poslije treninga ili utakmice. Tu vam alkohol pomaže da se opustite. Ako ni to ne pomogne nazovite predsjednika kluba, koji ionako nema pametnijeg posla, i pokušajte ga uvjeriti da trener i nije najsretnije rješenje za prosperitet kluba. Fizički obračun sačuvajte za kraj. Ni to nije loš izbor. Neka vaše dijete gleda kako se borite za njegova prava. Biti će vam zahvalno. Uostalom, kome na svijetu može biti stalo do vašeg djeteta više nego vama?? I tko na ovom svijetu bolje od vas samih zna što je najbolje za vaše dijete?? Da, imate pravo, nitko. Da li ste razmišljali da upišete neki tečaj za trenera u trajanju od 7 dana tako da i vi dobijete dovoljno znanja o sportskoj znanosti koja se kod nas zove kineziologija? I tako vi stalno tjerate i ispravljate svoje dijete, pazeći na svaki njegov korak u sportu. Trudite se usaditi mu sve vrijednosti sportaša… Pa nema veze ako se to dijete nakon nekog vremena osjeća kao objekt. Pokušajte mu osigurati dodatne treninge. Trening prije škole, vježbanje za odmorom, te trening poslije škole. Npr. angažirajte stručnjaka za tehniku da popravi igru slabijom nogom ili atletskog stručnjaka što će vam ubrzati dijete do neslućenih granica. Ako imate mogućnost najbolje bi bilo oko mladog sportaša oformiti tim ljudi koji će imati samo jedan zadatak - sportski uspjeh. Koga briga za njegove osjećaje, želje, mišljenje? Pa što ako se osjeća nevidljivo i usamljeno? Proći će ga to, vi imate veću misiju u planu, dugoročne ciljeve, i na pravom ste putu. Molim vas, nemojmo sad zaboraviti najkritičniji posao vas kao roditelja: na vama je da zahtijevate izvrsnost i da postavite pred svoje dijete velika očekivanja. Pa tko će mu, ako ne vi, objasniti da se u vrhunskom sportu ništa manje od toga ne tolerira? Prema tome, budite spremni ponuditi mu mnogo kritika i dati mu do znanja da se pogreške neće tolerirati. Ako želi izbjeći vašu ljutnju neće raditi pogreške. Kod kritika budite slikoviti da vas dijete bolje razumije. Tu je dobro koristiti neke od fraza : ''igraš ko' pi...ca'', ''nemaš u sebi kapi krvi'' , ''bojiš se svoje sjene''. Jednostavno... Pohvale? Pazite se toga! Previše pohvala i tapšanja od vaših će sportaša napraviti slabiće. Kako bi pravilno izgradili prvaka u vašem sportašu morate ga naučiti da bude izrazito kompetitivan. Morate ga natjerati da shvati da je jedino pobjeda važna i da se jedino to u sportu računa. Nakon toga, ukažite mu i na to da je i pobjeda slaba ako nije savršena. Ne dajte im da troše energiju slaveći pobjede koje nisu savršeno izvedene, u svakom aspektu. I na kraju, nemojte uopće sumnjati da to što radite nije dobro. Nemojte se previše preispitivati. Pa dijete od 12 - 13 godina zna najbolje što želi biti i raditi u životu. Jednako kao djevojčica koja sa 5 godina želi biti princeza kad odraste. On oduvijek želi biti sportaš i ne treba ga s vremena na vrijeme pitati za alternativu koja ne postoji. Nije problem žrtvovati jedno nebitno kratko životno razdoblje kao što je djetinjstvo da bi poslije uživao u sportskoj slavi . Ako se pažljivo i dosljedno držite ovih uputa možda ste na pravom putu da vaše dijete postane vrhunski sportaš, a vi ćete biti taj koji će na kraju biti zaslužan za njegov uspjeh. Valjda ste u svemu ovome uspjeli pronaći i neke male nuspojave. Nadam se iskreno da jeste, jer vaše će dijete nakon ovakvog tretmana vjerojatno biti idealan kandidat za intenzivnu i dugotrajnu psihoterapiju. Da ne govorimo o tome da će vaša djeca vrlo vjerojatno zamrziti sport koji treniraju. Ok, možda mislite da to nema veze ukoliko kasnije stvarno postigne vrhunski uspjeh. Da ne govorimo o tome da će dijete vjerojatno na kraju zamrziti i vas i svu vašu pomoć koju ste mu godinama tako nesebično pružali. Nezahvalno, jel da?  Oznake: SPORT, nogometni trening, treneri, psihologija, roditelj, dijete sportaš |
