Trenerski blog

15.01.2013., utorak

Kontrola lopte

Ok, nakon malo psihologije vraćamo se na blaže teme. Sljedeće poglavlje- Kontrola lopte!

Upravo je kontrola lopte osnova tehničkog učenja u nogometu. To je jedna od prvih stvari koja se uči prilikom upisivanja nogometaša u škole nogometa i jedna od stvari na koju se nadograđuje učenje drugih znanja kroz sve razvojne faze nogometne naobrazbe. Od najranijih početaka bavljenja nogometom cilj je kod igrača razviti savršenu kontrolu lopte sa obje noge. Radi toga učenje ovog tehničkog elementa zapravo nikad ne prestaje, već se u određenim periodima uči više, odnosno manje.
Tu moram citirati Miroslava Ćiru Blaževića iz nedavnog video isječka, u kojem na treningu svojim igračima govori: "Upoznaj se s tom loptom. Postani intiman, krajnje intiman s njom..." Iako je on to rekao na svoj specifičan način, u pravu je. Zbližite se s loptom i ona će vam postati najbolji prijatelj. Naravno, Ćiro je to rekao na treningu seniorske ekipe, što samo još više potvrđuje važnost ovog elementa.
Igrači sa savršenom kontrolom lopte u svakom trenutku igre mogu steći prednost nad suparnikom. Messi, Ronaldo, Iniesta ili Xavi to najbolje dokazuju. Upravo sam nabrojao igrače, koji se za veći dio svog uspjeha mogu zahvaliti genetici i Bogomdanom talentu, ali koji ne bi bili to što jesu da nisu proveli na tisuće sati trenirajući sami sa loptom.

U sljedećem videu nalaze se nekoliko osnovnih vježbi vođenja lopte i driblinga koje radim na treningu sa svojim igračima. Kod svih vježbi cilj je igrače naučiti što pravilnijoj izvedbi i što prije im usaditi pozitivne navike. Jedna od njih je pogled, koji ne smije biti cijelo vrijeme na lopti, nego mora biti i podignut. Ali to je valjda jedna od onih stvari koje trener mora ponavljati godinama... Osim kontrole lopte igrač mora u svakom trenutku znati gdje se nalaze ostali igrači na terenu. Zato je vježbe kontrole lopte najbolje raditi sa više igrača istovremeno unutar označenog prostora (npr. 15x15m). Na taj način igrač obavezno mora držati pogled gore da ne bi došlo do sudara sa ostalima unutar prostora. Radi boljeg prikaza vježbi na videu igrači su vježbe izvodili jedan po jedan.

Oznake: SPORT, nogometni trening, kontrola lopte, tehnička, nk trešnjevka, Zagreb, Hrvatska


03.01.2013., četvrtak

Trener i dijete sportaš

Kada radiš trenerski posao.. zapravo bilo koji posao, ali naročito trenerski, očekuj puno kritika. S vremena na vrijeme nađe se pokoji dobronamjernik koji te jednostavno želi uputiti. Želi ti pomoći tako da ti ukaže na tvoje mane, na tvoje greške i, naravno, da ti kaže kakav bi trebao biti(?!). Svatko tko je bio vrhunski igrač, osvajao sve moguće i nemoguće turnire, utjerivao strah u kosti svim braničima, ali u pionirima NK Prigorja iz nečega, zna sve o nogometu! I nema sumnje da nije u pravu..

Nedavno sam čuo stvarno odličnu kritiku na svoj račun- Preblag si prema djeci (igračima). -Kako preblag?! -Ne dereš se na djecu. Ja više volim kad se netko na mog malog zadere, onda on tek krene.. -Pa jel mene djeca ne slušaju?? -Pa slušaju.. -Jel na treninzima nedisciplina?? -Pa ne.. - :-/



Uglavnom.. Kineziološki fakultet u Zagrebu ima svoju Bibliju. Ona se zove "Teorija i metodika treninga" i napisao ju je prof. Dragan Milanović. Nema studenta koji je ikada bio na fakultetu, a da nije muku mučio sa ovim predmetom. Alfa i omega svega bitnoga u sportu. I danas se naježim kad pogledam sve one tablice i definicije koje sam mjesecima učio da bih prošao ispit. U prvoj poslanici Teorije i metodike treninga, zvanoj "Teorija treninga" stoji da ukoliko se promatra i analizira trenera djece i mladih sportaša, mogu se uočiti 3 tipa.

1. TIP: Trener zahtijeva, naređuje, kažnjava, govori često: moraš, smiješ, ne smiješ. On uči djecu dobrom ponašanju, vjeruje da je dobar trener samo ako je strog i kritičan i ako puno zahtijeva. Oni koje takav trener poučava odnose se prema njemu i trenažnim zadacima ili kao adaptirana djeca (i kritičan i strog trener s njima voli raditi) ili kao buntovna djeca (i ovakav trener ne zna što će s njima, diže od njih ruke, otpisuje ih,...)

2. TIP: Trener se brine za uspjeh onih koje poučava, zaštićuje ih onda kada je to potrebno, često govori: bravo, odlično..., smješka se, zna zagrliti, podržati, a oni koje on poučava ponašaju se tijekom treninga kao slobodna djeca. Trener poznaje njihove strahove i težnje, odlazi u školu i intervenira ukoliko je potrebno. Nekima od sportaša je kao drugi otac...

3. TIP: Trener koji promatra, mjeri, analizira prikupljene informacije i predviđa temeljem onoga što je uočio i temeljem onoga što zna. On je svjestan potrebe da usvaja nova znanja i koristeći se svojim znanjima i uvidom u trenažnu situaciju naređuje i zahtijeva kada je potrebno, podržava i štiti kada prepozna da je to efikasnije. Ovaj trener koristi svoju intuiciju i znanja i dobro zna što će s buntovnom djecom, oslobađa potencijale preadaptirane djece, dobro usmjerava i maksimalno koristi potencijale slobodne djece.


Na ovaj način opisana su tri osnovna tipa trenera mladih sportaša. Prvi trener ponaša se kao strogi i kritični trener, drugi kao blagi i njegujući, a treći kao realna autonomna osoba koja razmišlja, provjerava i pretpostavlja. Trećeg trenera dijete najčešće dugoročno doživljava kao najboljeg trenera. On je onaj vješti stručnjak koji koristi svoje znanje i intuiciju za individualizirani pristup djetetu sportašu. Taj trener može zadovoljiti ne samo djetetove potrebe za kretanjem, sigurnošću, ljubavlju i pripadanjem, nego i djetetovu potrebu da ga drugi poštuju i da se samoaktualizira.

I prvoopisani i drugoopisani trener čine djecu sportaše na neki način ovisnima o sebi i stvaraju svojevrsnu simbiozu, odnosno stvaraju tako snažne veze da njihovo raskidanje predstavlja za mlade ljude frustraciju, a sama prijetnja odlaska takvih trenera, osobito onoga blagoga, kod mladih sportaša može izazvati pravi separacijski strah. Rezultat rada ovakvih trenera su mladi sportaši koji teško odrastaju, oni počinju vjerovati da su uspješni samo uz takva trenera, da bez njega (s obzirom da nemaju razvijeno samopoštovanje i da se nisu samoaktualizirali) ne mogu dosegnuti i zadržati željenu razinu sportskih rezultata. Oni postaju ovisni ne samo o konkretnoj osobi, nego i o načinima na koje ih je takav trener motivirao i mobilizirao (pohvala, pokuda, kazna i sl.) jer tijekom svoje interakcije s takvom osobom nisu razvili vlastite kriterije i strategije procjene, nego su postali ovisni o vanjskom potkrepljenju. Odnosno, oni su prihvatili stav da su nešto učinili dobro ili loše samo ako im trener to kaže. Uz takve trenere sportaši ostaju djeca svojih očeva. Kad takvi treneri odlaze iz kluba, prividna kohezija, uspostavljena međusobnom ovisnišću trenera i sportaša, naglo se narušava. Zbog narušavanja kohezije i drugih posljedica njegova odlaska, stječe se dojam da je taj trener nezamjenjiv i da je za njegove učenike gubitak nenadoknadiv.

Međutim, ako je tako izuzetan trener razvijao u svojih učenika ne samo primarno sportska znanja, vještine i sposobnosti, nego i druge sposobnosti i osobine sportaša koje rezultiraju odrastanjem, osobnom autonomijom - zašto su djeca (koja to već dugo nisu) ostala djeca i to vrlo usamljena? Kojem je to imaginarnom cilju ovaj trener težio??

Oznake: SPORT, nogometni trening, treneri, psihologija, dijete sportaš


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se