Konačno sam trekerica!
Prva sam i neću se praviti da ne osjećam sreću zbog toga, niti minorizirati trenutno ukupni poredak u našoj Svetoj treking ligi već ću glasno i s velikim zadovoljstvom opisati svoj put za prvih 1000 osvojenih bodova!
Najprije, želim kazati da se, nakon tri godine trekanja, tek sada proglašavam trekericom! Zašto? Nikad do ovoga puta nisam s toliko vjere u sebe i kartu koju držim, koračala stazom! Nikad zapravo i nisam koračala s vjerom u sebe, već isključivo s vjerom u onog s kim bih se spontano udružila. I priznajem, ta poznanstva sa staza, ti razgovori, nemjerljivi su trenuci svakog mi treka. Ali, nisi trekerica/treker, a ponajmanje nisi ultrašica/ultraš, ako barem jednom nisi stazu odradila/odradio sama/sam. Evo, postavljam standard: barem jedanput!
Hoće li ovo što ću dalje opisati umanjiti moj ushit vrijednosti samostalne orijentacije, prosudite sami!
Dakle, ovo je drugo ljeto kako se održao Durmitor trajking. Ovoga puta staza je izmijenjena u početnom dijelu, dok je ostatak bio poznat prošlogodišnjim natjecateljima (ne i meni jer sam prošle godine odradila planinarsku stazu). Osobno, taj mi se početni dio činio najzanimljivijim, što zbog prvotne napetosti, što zbog mogućnosti da se tu uhvati koja kraća, brža ili bolja stazica, što zbog horizonata koji se pružaju od prve kontrole, pa sve do spusta s Crvene grede. I tu je ujedno moja prednost jer sam taj dio staze upoznala tjedan prije utrke planinareći durmitorskim masivom i diveći se golim vrhovima s kojih puca pogled prema kanjonu rijeke Tare, sve do Albanije. Te gole vrhove opet doživljavam kao svoju prednost jer ne osjećam sputanost zbog šumetine i opasnih životinja, a i ti mi horizonti zaokružuju vizualni dojam kuda. Zaokružena slika zračne perspektive daje osjećaj svih putokaza, pa je kartu dovoljnu usmjeravati prema vrhovima koje vidim. Do Crvene grede nastupam sama, a nešto prije vrha, taman kod vidikovca, sustižem Vukodlaka, Gorana, Branu, Paju i Tomislava. Nastavljamo zajedno do Planinice. Spust do Škrčkog jezera odrađujem oprezno, s noge na nogu, a trojac - Vukodlak, Goran i Brane - manirom iskusnih trekera i alfa-mužjaka napuštaju grupu i nastavljaju brže. Pri dnu spusta počinje kiša i čini se da će ovaj trek biti popraćen nevremenom. Nemam šuškavac, ali koga to briga kad sam u tom trenutku vodeća, a pogled prema Planinici odaje da dvije suparnice nisu još započele sa spustom. Nastavljam opušteno i pojačavam prema usponu Škrčko ždrijelo te napuštam Tomu i Paju. Put od doma na Škrčkom jezeru do sedla ispod Bobotovog kuka prolazim posve sama, zabavljena trčkaranjem i spoznajom kako je savladavanje staze u samoći poseban osjećaj vlastitog uspjeha. Baš stoga, posebno sam motivirana da sustignem trojac ispred sebe. Nakon kraćenja posljednjih zavoja pred trećom kontrolom, vidim ih. Tu me okrjepljuju Božena i Pinky (na kontroli prije Vesna i Bandi) te nastavljam dionicom koju znam iz istih onih planinarskih tura. Trojac hvatam pogledom i vidim ih kako eksperimentiraju sa strmim usponom koji nije dio staze, ali predvodi ih Vukodlak: čovjek koji se zna penjati. Svejedno, vičem kako to nije put, ali iako su oni meni vidljivi, daleko su od mene i jeke mojeg glasića. Dajem se u potjeru za njima. Imam dojam da je čovjek daleko brži na poznatoj mu dionici, zna kad je kraj uspona pa ga lakše podnosi. A ovaj je bio najstrmiji uspon, prema najvišem vrhu durmitorskog masiva – Bobotovom kuku. Na samom sedlu podno vrha (na vrh se nije penjalo) sustižem odbjegle, a Vukodlak me pozdravlja: “Vedrana, odličan come back!“ Slijedi najgori spust po siparu sitnog profila, izmiješanim s teškim pomičnim kamenjem. Sve bi to bilo podnošljivo da nije s prvim korakom spusta započela kiša, zbog koje je trebalo puno opreza pa mi je bilo drago što nisam sama. Čisto radi usporedbe: mogu oni, mogu i ja! Najiskusniji preuzima vodstvo i krećemo prema Ledenoj pećini, četvrtoj kontroli. Tempo nam nije neki (ne zbog onemoćalosti, već zbog blagodati grupe u kojoj postoji opasnost da se svi prepuste laganom tempu) i upozoravam na limit kod Ledene pećine – 17 sati. Uspjelo nam je – oko 16.45 ubilježeni smo i odmah krećemo prema Alpskom bivku, petoj kontroli. Zastajkujemo na Katun lokvicama, prihvaćamo ljubaznost čobanina koji je na onoj visini i osami željan kojeg ćakula, sjedamo, jeduckamo, pijemo, slikajemo se. Slijedi završni uspon. Pogađate, odradili smo ga svaki u svojim mislima, izdišući umor koji osjećamo, ali i zadovoljni jer smo nadomak cilju. Od upisivača na petoj kontroli saznajemo poredak i nastavljamo do cilja. Dan je i izvjesno je da nam lampe neće trebati. Osjećam se snažnom, još sam u igri i želim utrku završiti kako dolikuje svakoj pravoj ultra duši, namećem trčkaranje, a dečki prihvaćaju. Sustiže nas upisivač koji nema razloga više čekati druge ultraše i momci hitaju kraticom za njim. Iako sam i ja bila pozvana tim putem, odlučujem se za markiranu stazu u želji da i završni dio odradim samostalno, prebirući mislima o osobnom zadovoljstvu i kako bi rekao moj prijatelj, u „osobnom trijumfu“. Utrčavam u cilj dvije minute iza trojca i osjećam ispunjenje završene utrke, utrke koja mi je donijela sliku na stranici dragih mi prijatelja iz Albe.
Tako Durmitor 2010. ostaje u sjećanju po mnogočemu: samostalnom nastupu (uspon na Crvenu gredu, dom na Škrčkom jezeru-Bobotovo sedlo), samostalnoj orijentaciji na nikad viđenoj stazi (pl. dom Škrčko jezero – druga kontrola, potpuna svijest gdje sam na stazi koju prolazim u grupi), divnim horizontima, jezerima na oko 2000 m nadmorske visine, utabanim stazicama na proplancima, kiši koja rashlađuje, ali i remeti brzinu, neizostavnom dobrom društvu i ozračju treking scene.
A nekima će se još dugo znojiti ruke od sjećanja kakve sve neobilježene putove i čudne spustove nude pojedini vidikovci durmitorskih vrhova, ali to je priča za tuđe pero i neku drugu zgodu…
