Treking liga

Nema mi druge, nego početi od Prenja. Tamo sam se rodila, provela djetinstvo i to je mjesto gdje se nikad neću vratiti i zato ostaje vječno sanjanje o povratku. Na desktopu mi stoji slika brda iznad moje kuće u Idbru, tako da svako jutro kad dođem na posao, upalim kompjuter i evo mog sela. Stari dolazi na kavu jednom mjesečno, pogled mu se zaustavi na kompjuteru: „Ma, jel to Breza“. Ne mogu staviti upitnik, a bome ni točku, jer je rečenica nešto između. Zna da je Breza, a izgovori to samo da bi se u mojoj sobi razlegla ta riječ i ispunila svaki atom i sobe i mene i njega.

Sad se više ne sjećam koja je moja prva utrka u trekingu bila. Možda Velebit, od Oštarija do Senja. E, pa sad bi kao i svaki treker mogla o svakoj utrci oplest po jedan tom. Pa neću ni počinjat. Ovaj put
Uglavnom, sigurna sam da nije bilo Šimuna, njegovog trekinga, treking lige, tko zna kad i da li bi se toliko puta u meni izmiješala moja prošlost i sadašnjost, dva neopisiva lijepa trenutka i taj osjećaj kao da se svaki čas teleportiram 1970-1980-2005-2010. Moj vremeplov, u kojem postoje samo brda, kamenje, sunce, kiša, mirisi, boje, sve je izmiješano. U jednom trenutku si ovdje, u drugom na nekoj drugoj planini i samo te na trenutke prizemljuje: a gdje je ta j….a kontrola?

I tako ja, ploveći u svom vremeplovu, dođem do cilja. I uvijek sam mirna, osjećam se kao u dnevnom boravku pod dekicom. I tu ne završava moja priča, tu počinje jedan drugi dio. Uzbuđenje, jer čekam Kikija (Kristijan Šivak) kad će ući u cilj, sa svojim pogledom ko da se nagutao najjačeg tripa. E sad, zašto me to tako veseli. Kiki je dijete grada. Davnih godina, kad smo se upoznali, njegov najveći izlet u prirodu bio je otrčati po Leusteku i ni slučajno ne skretati. 2004-te Marko (Marko Rajković) ga je pozvao na utrku Velebitom, bili su obvezni dvočlani timovi. Ja sam ih čekala na pola puta (na Oštarijama), piljeći cijelu noć u jedno brdo od kud bi se trebali pojaviti. Stigli su u debelo jutro, oko 9 (krenuli dan prije u 11 iz Paklenice). Marko strgan (ne može se opisati, to znaju samo oni koji ga poznaju kako se on razbije). Tu je Markova trka završila, a Kiki pun ludila, čeka planinsku koja starta za dva sata, pa će s njima. Karta nula bodova, a bome i znanje o putu kud treba. Marko i ja oko podne na kupanje u Karlobag, pa u Senj čekati Kikija. Svi dolaze, svi su ga vidjeli kako protrčava tamo-vamo po Velebitu. Došao je za 46 sati. Iduće godine je pobijedio, 28 sati, i do sad to nitko nije išao bolje.

Zaljubio se u planinu. A planina je dio mene. I eto, zato mi je nešto najljepše što se može dogoditi, njegova pobjeda.

A Marko. Marko je uvijek tu negdje. Sanjam ga na Rabu, noć prije utrke. Vratio se i sreli smo se na Cvjetnom. Ujutro mi Kiki kaže, Marko je noćas poslao poruku. Navečer smo ga zvali. Nemam mu što reći, ali valjda želja da ga zovem govori sve…

MIC PO MIC, EVO NAS I DO RABA…

Kiša cijelu noć padala ko iz kabla. Ujutro Kiki se dere: odi na terasu gledati izlazak sunca. I fakat, sunce izlazi, nebo plavo…
Spremanje, odlazak na Rajsku plažu i start. Zujanje po otoku, po malim brdašcima, po pješčanim uvalama, dan sunčan, more bistro, nigdje nikog osim hordice trekera koji bauljaju tamo-vamo tražeći svoje kontrole.
Dolazim u cilj. Umoru ni traga. Janko pita: koliko si popušila (cigareta, ne vremena na gubljenju ) Moj treking-partner Paj donosi čašu crnog, pljugica…
Čekanje… nastavak znate…

Prelijepa Nada je odnijela pobjedu u Ultri.
Dramatično se najavljivalo da će to biti odlučujuća bitka za prvo mjesto u ligi. A što da vam kažem. Kikiju sam prije dva mjeseca rekla da je on pobjednik (tako da ovi što su se kladili mogli su mene pitati ko dobiva ). Još jednom BRAVO i tisuću puta bravo :*

Nas Sljemenaša ima lijepa brojka, tako da nas je i na Rabu bila prilično (15). Čestitam svima u svim kategorijama i na svim osvojenim mjestima.

Neću sad nabrajati ime po ime ovih mojih prekaljenih ultraša, osim Čerkeza kojem je ovo bila prva. I u svakom slučaju zgodne plavuše: Janezica ultra 4. mjesto, Ingrid planinarska 1. mjesto, Ivka planinarska 3. mjesto.
Za kraj moram prokomenirati Vukodlaka (Igor Dorotić). Od kad ga znam svaki put uđe u cilj i nije baš zadovoljan, te moglo je ovo, te moglo je ono, da nije ovo… Ovaj put nije stigao ni do prve kontrole (strgao koljeno) i nikad ga nisam vidjela da je bio tako dobre volje. Još je i plesao!?!?
Pardonček. Nije kraj. Misli mi odlutale ili kako reče jedan naš: put me zanio (trekeri bi si mogli uzeti ovo kao poštapalicu ), te Prenj, te Rab, te Kiki, te….

Sad pogledam naslov Treking liga 2010: Čestitke svim organizatorima: pašmancima, labinjoncima, durmitorcima, velikom mišiću… svim učesnicima, kojih je ove godine bilo preko 850.
Eto, ja sam sad tu pet godina, ove godine od osam utrka bila sam na sedam. Svaka je bajka za sebe, svaki organizator se potrudio da napravi što zanimljiviju stazu i meni osobno je svaka kad bi završila bila taj trenutak najljepša.

Vi koji ove pročitate, a niste bili, nemojte se ubiti od tuge. Sjetite se što bi Scarlett rekla: After all… tomorrow is another day.

Malo treninga prek zime i na proljeće počinje nova igra po šumama i gorama, rijekama i morima, pijesku i kamenju, kiši i suncu… u dobrom društvu…

Žana

Znam da će me mrziti zbog ovoga, ali... Melodija je Guantanamera, idemo svi:

A-LEN PA-LIS-KA!
Jedan je A-LEN PA-LIS-KA!
ALEN PALISKAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!
Jedan je A-LEN PA-LIS-KA!

Bit će na ovom blogu valjda neki tekstić o ovogodišnjoj treking ligi, na Rabu sam od silnih ispravaka netočnih navoda zaboravio zahvaliti organizatorima Labina, Pašmana, Cresa i Durmitora, a pogotovo Alenu za posao koji radi oko Treking lige. Nije tako davno bilo kad smo ukupni poredak čekali do petog kola, a rezultate pojedinih utrka tjednima, no sada, upravo zbog Alena, poredak imamo doslovno nekoliko sati nakon što rezultati pojedinih utrka postanu službeni, tako da Liga, osim u broju natjecatelja, i u tom pogledu proživljava renesansu...

Meni je apsolutno jasno da će se Alen pokušati izvlačiti od neplaćanja, ali

NEMOJ DA ČUJEM DA JE ITKO OD ORGANIZATORA SLJEDEĆE GODINE ALENU NAPLATIO STARTNINU!!!

Idemo svi:

A-LEN PA-LIS-KA...

Ovdije možete objaviti obavijesti o "tražim prijevoz", "nudim prijevoz", "imam viška mjesta u autu", "želim podijeliti putne troškove za Rab treking". Nekolicina ljudi traži prijevoz, stoga, da ušparate na prijevozu za Rab, slobodno ostavite svoje prohtjeve i želje ovdije na blogu. Vidimo se na Rabu!

Eto šta rade marketinške sposobnosti Šimuna the Entertainera: prošle godine manje od sto ljudi na Medotreku, a ove preko 200. Osim u trekingu dosad neisprobanog koncepta obaveznih i neobaveznih kontrola uz redoslijed po volji (ukupno 35! kontrola koje je osmislio Cimi, a postavili ih on, Božena i čiča Klića), mnoge je privukla i noć (iako je neke koji ne poznaju Medvednicu sigurno i odbila) plus Šimunov šlag na tortu s plašiteljima (“Kostimi tipa Miki Maus ne dolaze u obzir-bit će suspendirani!!!”) i pozivnicom “Bit će to možda i najluđa utrka ikad!” – New York Times. Uvijek se pitam kako mu te gluposti padnu na pamet... Usto mu je trek na Mljetu bio totalno zabavan, a staza na Velebitu odlična! A ne smije se zaboraviti i još jedan faktor: u svojoj osmoj godini (ako kao prvi računamo Velebitski treking iz 2003.) i šestoj godini lige, treking kod nas doživljava pravi Bu!(m) – nakon Raba, vrijedni Paliska objavit će konačne brojke, a kad se u obzir uzmu Risnjak, Učka i Mosor, koji privlače brojnu populaciju ljubitelja planina, brojka onih koji su ove godine pohodili barem jednu treking utrku u Hrvatskoj, približit će se tisućici, što uopće nije čudno jer odavno zaključismo da je treking koncept najbolja sportska zabava za sve: one koji se žele razbiti na ultri, one koji se žele ozbiljno natjecati, a ipak nisu toliki mazohisti kao “always ultra girls and boys”, što im pruža planinarska kategorija, koja je u rangu maratona ili teža, ali u, za razliku od ceste, puno privlačnijem ambijentu te za one koji se žele prošetati, bilo u toj istoj, bilo u onoj novoj, trećoj i najmanje zahtjevnoj kategoriji gdje mogu započeti budući treking ovisnici i ovisnice. Ali ni to nije sve – ako nazovete u sljedećih 45 minuta ili pošaljete pismo na adresu Takovska 10 (još jedna nevjerojatna Šimunova pizdarija razumljiva samo matorcima poput mene i onima još starijima), na kraju sezone moći ćete daunloudati kompletni glasnik Treking lige, prvi takav u Hrvata, opet zahvaljujući alfi, gromu i omegi trek statistike, labinjonskom Alba(trosu) Alenu. Što sam zapravo htio reći? Ključ trekinške renesanse je raznovrsnost naših trekinga: dan, noć, razni koncepti, zahtjevna ili manje zahtjevna orijentacija, gradska orijentacija, različita podneblja od kontinentske Hrvatske do krajnjeg juga Dalmacije (Slavonci, probudite se i kula stražara!), prekrasna Istra te neponovljive hrvatske planine i otoci uz veliki trud organizatora čije su utrke svake godine sve zabavnije i zato vam hvala na tome!
“Hvala vam, Šimune i Moreniću,
Hvala vam, Marine i Adise,
Hvala vam, Jole i Jankoviću,
Hvala vam, Štrumfgodo i Elvire, (iako niste u ligi, a ovo je ipak “službeni” blog Lige),
Hvala i svima koji sudjeluju u organizaciji, a ne stanu u pjesmu,
Hvala vam za sve ove dane sreće!”
Elem, bješe to peti i najuspjeliji Medotrek. Izgleda da je zauvijek napušten konjski koncept “udri gore-dolje” iz prva tri izdanja (iako je prijeđena visinska razlika za ultraše tu negdje), čak je i doba dana promijenjeno, barem za sada, premda je šteta što i ovaj puta nije prevladavao dan jer je bio prekokrasan pa bi ljudima pružio uživanje u jesenskim bojama Medvednice, kao i veću šansu slabijim poznavateljima sljemenskih staza, no i noć je, uz svoje uobičajene čari, bila topla i vedra.
Žensku ultru je rasturila Nada – ovogodišnja konstanta pa izgleda da je pitanje pobjednice lige riješeno.
Sablja i Pećot nisu propustili “odraditi” svoj peti Sljemenski treking, što mi je ovaj potonji cijelu noć nabijao na nos, a posebno mi je drago zbog prvog treking postolja Sablje, organizatora mnogih sljemenskih utrka, avantura i liga (poradi čega misli da je Boga uhvatio za bradu), što je najveća nagrada čovjeku koji je među petero, a možda i troje ljudi s najviše ultra i takvom ljubitelju Medvednice (Sljeme u srcu!).
Vidimo se na Rabu!

Nakon Cresa i hrpe objavljenih tekstova o Cresu, polako nam se bliži peti i sigurno najluđi Medotrek do sada - čini mi se da uopće nije bitno kako će izgledati staza jer ionako je biramo sami, ono što je bitno jest da će biti MRAK, a ako mu se pridruži MAGLA, bit će JE-BE-NO!!!
Iako je jednoć Elvira nagovarao i nagovorio da ukine Učka Night Trek, oduševljen jedinstvenom i neponovljivom Mrak Kombinacijom, a još više nevjerojatnom brojnošću mrakoljubaca, Šimun je odlučio Medotrek premjestiti u mračno doba dana. Najbolja reklama za ovu utrku su odlične ovogodišnje staze na Mljetu i Velebitu, a ovo bi mogao biti vrhunac sezone, bez obzira na jadikovke okorjelih trekera (koji žele povratak "normalnih" treking utrka) ter vapaje tipa Mukkijevog "Treking trekerima, orijentacija orijentacistima!". A mrak mračnjacima?
Prije početka podsjetnik da samo Pećot i Sablja imaju sve Medotrek Ultre...

Konačno sam trekerica!

Prva sam i neću se praviti da ne osjećam sreću zbog toga, niti minorizirati trenutno ukupni poredak u našoj Svetoj treking ligi već ću glasno i s velikim zadovoljstvom opisati svoj put za prvih 1000 osvojenih bodova!
Najprije, želim kazati da se, nakon tri godine trekanja, tek sada proglašavam trekericom! Zašto? Nikad do ovoga puta nisam s toliko vjere u sebe i kartu koju držim, koračala stazom! Nikad zapravo i nisam koračala s vjerom u sebe, već isključivo s vjerom u onog s kim bih se spontano udružila. I priznajem, ta poznanstva sa staza, ti razgovori, nemjerljivi su trenuci svakog mi treka. Ali, nisi trekerica/treker, a ponajmanje nisi ultrašica/ultraš, ako barem jednom nisi stazu odradila/odradio sama/sam. Evo, postavljam standard: barem jedanput!
Hoće li ovo što ću dalje opisati umanjiti moj ushit vrijednosti samostalne orijentacije, prosudite sami!
Dakle, ovo je drugo ljeto kako se održao Durmitor trajking. Ovoga puta staza je izmijenjena u početnom dijelu, dok je ostatak bio poznat prošlogodišnjim natjecateljima (ne i meni jer sam prošle godine odradila planinarsku stazu). Osobno, taj mi se početni dio činio najzanimljivijim, što zbog prvotne napetosti, što zbog mogućnosti da se tu uhvati koja kraća, brža ili bolja stazica, što zbog horizonata koji se pružaju od prve kontrole, pa sve do spusta s Crvene grede. I tu je ujedno moja prednost jer sam taj dio staze upoznala tjedan prije utrke planinareći durmitorskim masivom i diveći se golim vrhovima s kojih puca pogled prema kanjonu rijeke Tare, sve do Albanije. Te gole vrhove opet doživljavam kao svoju prednost jer ne osjećam sputanost zbog šumetine i opasnih životinja, a i ti mi horizonti zaokružuju vizualni dojam kuda. Zaokružena slika zračne perspektive daje osjećaj svih putokaza, pa je kartu dovoljnu usmjeravati prema vrhovima koje vidim. Do Crvene grede nastupam sama, a nešto prije vrha, taman kod vidikovca, sustižem Vukodlaka, Gorana, Branu, Paju i Tomislava. Nastavljamo zajedno do Planinice. Spust do Škrčkog jezera odrađujem oprezno, s noge na nogu, a trojac - Vukodlak, Goran i Brane - manirom iskusnih trekera i alfa-mužjaka napuštaju grupu i nastavljaju brže. Pri dnu spusta počinje kiša i čini se da će ovaj trek biti popraćen nevremenom. Nemam šuškavac, ali koga to briga kad sam u tom trenutku vodeća, a pogled prema Planinici odaje da dvije suparnice nisu još započele sa spustom. Nastavljam opušteno i pojačavam prema usponu Škrčko ždrijelo te napuštam Tomu i Paju. Put od doma na Škrčkom jezeru do sedla ispod Bobotovog kuka prolazim posve sama, zabavljena trčkaranjem i spoznajom kako je savladavanje staze u samoći poseban osjećaj vlastitog uspjeha. Baš stoga, posebno sam motivirana da sustignem trojac ispred sebe. Nakon kraćenja posljednjih zavoja pred trećom kontrolom, vidim ih. Tu me okrjepljuju Božena i Pinky (na kontroli prije Vesna i Bandi) te nastavljam dionicom koju znam iz istih onih planinarskih tura. Trojac hvatam pogledom i vidim ih kako eksperimentiraju sa strmim usponom koji nije dio staze, ali predvodi ih Vukodlak: čovjek koji se zna penjati. Svejedno, vičem kako to nije put, ali iako su oni meni vidljivi, daleko su od mene i jeke mojeg glasića. Dajem se u potjeru za njima. Imam dojam da je čovjek daleko brži na poznatoj mu dionici, zna kad je kraj uspona pa ga lakše podnosi. A ovaj je bio najstrmiji uspon, prema najvišem vrhu durmitorskog masiva – Bobotovom kuku. Na samom sedlu podno vrha (na vrh se nije penjalo) sustižem odbjegle, a Vukodlak me pozdravlja: “Vedrana, odličan come back!“ Slijedi najgori spust po siparu sitnog profila, izmiješanim s teškim pomičnim kamenjem. Sve bi to bilo podnošljivo da nije s prvim korakom spusta započela kiša, zbog koje je trebalo puno opreza pa mi je bilo drago što nisam sama. Čisto radi usporedbe: mogu oni, mogu i ja! Najiskusniji preuzima vodstvo i krećemo prema Ledenoj pećini, četvrtoj kontroli. Tempo nam nije neki (ne zbog onemoćalosti, već zbog blagodati grupe u kojoj postoji opasnost da se svi prepuste laganom tempu) i upozoravam na limit kod Ledene pećine – 17 sati. Uspjelo nam je – oko 16.45 ubilježeni smo i odmah krećemo prema Alpskom bivku, petoj kontroli. Zastajkujemo na Katun lokvicama, prihvaćamo ljubaznost čobanina koji je na onoj visini i osami željan kojeg ćakula, sjedamo, jeduckamo, pijemo, slikajemo se. Slijedi završni uspon. Pogađate, odradili smo ga svaki u svojim mislima, izdišući umor koji osjećamo, ali i zadovoljni jer smo nadomak cilju. Od upisivača na petoj kontroli saznajemo poredak i nastavljamo do cilja. Dan je i izvjesno je da nam lampe neće trebati. Osjećam se snažnom, još sam u igri i želim utrku završiti kako dolikuje svakoj pravoj ultra duši, namećem trčkaranje, a dečki prihvaćaju. Sustiže nas upisivač koji nema razloga više čekati druge ultraše i momci hitaju kraticom za njim. Iako sam i ja bila pozvana tim putem, odlučujem se za markiranu stazu u želji da i završni dio odradim samostalno, prebirući mislima o osobnom zadovoljstvu i kako bi rekao moj prijatelj, u „osobnom trijumfu“. Utrčavam u cilj dvije minute iza trojca i osjećam ispunjenje završene utrke, utrke koja mi je donijela sliku na stranici dragih mi prijatelja iz Albe.
Tako Durmitor 2010. ostaje u sjećanju po mnogočemu: samostalnom nastupu (uspon na Crvenu gredu, dom na Škrčkom jezeru-Bobotovo sedlo), samostalnoj orijentaciji na nikad viđenoj stazi (pl. dom Škrčko jezero – druga kontrola, potpuna svijest gdje sam na stazi koju prolazim u grupi), divnim horizontima, jezerima na oko 2000 m nadmorske visine, utabanim stazicama na proplancima, kiši koja rashlađuje, ali i remeti brzinu, neizostavnom dobrom društvu i ozračju treking scene.
A nekima će se još dugo znojiti ruke od sjećanja kakve sve neobilježene putove i čudne spustove nude pojedini vidikovci durmitorskih vrhova, ali to je priča za tuđe pero i neku drugu zgodu…

Za prijevoz se dogovarajte u komentarima...

Smiješno je bilo kad je netko u cilju rekao: "Čovječe, šta je ovom Šimunu, počeo je raditi dobre utrke?!?" Po tome ispada da su mu utrke koje je do sada organizirao bile loše, no ne bih se s time složio. Kao što je jednog lijepog dana davne 1981. na ponos i diku svojih roditelja postao Titov P (ošten) I (skren) O (dan) N (apredan; epokolebljiv; aočit) I (strajan; stinoljubiv) R (adišan), tako je i dvadesetak godina kasnije, na prijelazu u vrlo novo tisućljeće bio jedan od pionira hrvatskog pustolovstva te apsolutni pionir trekinga u Hrvata. Naime, njegov mamutski Velebitski treking od Starigrada Paklenice do Senja, ta institucija i majka svih trekinga, još je uvijek neprežaljena među trek populacijom i čini mi se da će se, ako utrka i ne bude ponovo organizirana, evocirati svake godine u vidu spontanog okupljanja trekerskog općinstva. Nadalje, Šimunova Terra Incognita iz 2006. godine još uvijek predstavlja moj izlet života i ne vjerujem da će je bilo što nadmašiti, a nakon Rožanskih i Hajdučkih kukova s izdanja iz 2007. godine, svi su se svjetski timovi koji su prošli sve i svašta, od pola do pola, a pače i od pustinje do prašume, složili da na tako lijepom mjestu nikada nisu bili. Ne treba zaboraviti ni njegove Urban utrke na kojima ste se zabavili kao niti na jednoj drugoj utrci, a svakako ni treking na Bjelolasici (tzv. White Weasel Contest) jer teško da će ikada više bilo koja utrka prolaziti kroz strogi rezervat prirode Bijele i Samarske stijene.
A sad, nakon uvoda koji je, u stvari, napisao sam Šimun i naredio mi da ga objavim, bacimo se na ovogodišnji Velebitski treking pod nazivom Poskok 3: nakon trogodišnjeg jahanja po Paklenici i okolici, konačno smo se našli na sjeveru južnog i u srednjem Velebitu. Prvi dio utrke, taj ubitačni uspon od Rizvanuše do velebitskog hrpta ponad Raminog korita, do sada je, iz trekersko-pustolovnog društva, prošlo samo dvanaest ljudi uzbrdo, a manje od deset nizbrdo (oni koji su promašili Ramino korito ili oni koji su odustali na Šugarskoj Dulibi), no sad ga je upoznalo četrdesetak ultraša. Ako se taj uspon nekome zamjerio i ne želi ga više ponoviti - neka, ali prilično sam siguran da će svaki (svaka) od njih ponovo jezditi Raminim koritom jer je trčati tom divljom i netaknutom šumom uistinu (štono bi rekao Ćiro) - privilegij! Sljedeći doživljaj bio je zarasli put prema Konjskom, gdje su se u suprotnim smjerovima susretali ultraši i planinari (u subotu je tim putem prošlo više ljudi nego valjda zadnjih trideset godina zajedno), a onda iznenadno otvaranje pogleda prema moru i otocima na livadama iznad sela - neprocjenjivo! Dalje nas je put vodio preko Terezijane i Debele kose do hotela Velebno u Baškim Oštarijama, a onda je uslijedio uspon na Sadikovac (prva KT za planinarsku kategoriju), još jedan prekrasan vrh što se nalazi na manje od sat vremena od velebitske longitudinale Starigrad-Senj. No, to još nije ni izbliza sve - ako je Vidalj postao mitsko mjesto za ultraše s Risnjaka, onda je Konjevača (Kunjevača?) novo mitsko mjesto velebitskih ultraša na koje noge većine žele stupiti opet i ponovo... Zašto? U to se sami morate uvjeriti. Nakon Konjevače, čekao nas je jedini, više-manje i kako za koga, orijentacijski zahtjevniji dio utrke (spust na makadam nemarkiranim putevima i livadama), zatim kalvarija kroz kanjon Konjevačkog potoka (pogotovo za one koji su ga prolazili po mraku) i još malo peglanja po makadamu, forsiranje livada te prelazak rječice Suvaje što baš i nije opravdala svoje ime.
I šta ti više treba za treking? Kog briga za sve ostalo ako je staza ovakva - baš savršena i prava trekerska - puno uspona, zahtjevan teren, nezaboravni vrhovi i šuma, šuma, šuma...
Odlično je što je organizator razumno izbacio KT 2 i 3 jer to bi bilo bespotrebno mučenje i polovici ultraša koji su završili utrku to ne bi pošlo za rukom te bi ostali uskraćeni za taj neopisivi osjećaj koji se malo s čim može mjeriti.
Neki su rekli da je majica najružnija koju su vidjeli, no meni i većini je odlična, a što je najvažnije - i funkcionalna - na sljedećim utrkama očekujte puno kričavo žutih trekera, a nemojte je staviti ako se mislite skrivati dok kratite ostalima nepoznatim putevima.
Svaka čast svim natjecateljima u svim kategorijama, ali definitivno treba spomenuti jednog, a to je Bojan: čovjek zakasni na start i još napravi pola sata prednosti, a bliži mu se pedeseta, što svakako spada u kategoriju vjerovali ili ne, heroji današnjice, globalno sijelo i dogodilo se na današnji dan. U svakom slučaju, povlačim zadnje stihove iz pjesmice koju sam prošle godine napisao za Bojana i Anicu, a glase:
"Sljedeće godine na Velebitu pazi da ne sretneš mečku,
a ja ću te razbit ko beba zvečku!"
Ah, samo pusti snovi...

...Treking lige Joška Božića nakon 3 utrke možete vidjeti na ovom linku (ili klikni na link lijevo ispod retardiranih igrica):

http://www.srk-alba.hr/index.php/accordion-a

Paliska, Bog te blagoslovio :)

Možda je malo deplasirano na ovom blogu hvaliti Šimuna jer i on ima šifru i može ovdje pisati (tko zna, možda ovo piše baš on, tj. ja ), ali zaslužio je. Oni koji su bili, njima je sve jasno - ovo pišem za one koji su propustili, uz poruku - eat your heart out
Staza je bila toliko zanimljiva da niti najokorjeliji trekeraj nije primijetio da nema puno visinske razlike. Već nakon dvjestotinjak metara, asfaltom od hotela Odisej u Pomeni, došli smo na cestu koja vodi uz Malo i Veliko jezero i gdje su se ultra (vrh Montokuc - 258 m n/v) i planinarska kategorija nakratko odvojile i ubrzo ponovo spojile na KT 2 (Soline), odakle nastavlja prekrasna staza južnom obalom ponad mljetskih klifova i uvala, sve do KT 4 (Uvala Grabova), gdje je Šimun imao ideju da svaki natjecatelj skupi jednu vreću smeća koje ovdje dolazi iz Albanije, no udruga koja tu plažu čisti jednom mjesečno uvjerila ga je da je to nepotrebno. Nakon toga kreće drugi značajniji, ali kratki uspon prema unutrašnjosti otoka i KT 5, gdje planinarska kategorija nastavlja natrag prema zapadu, a ultra oko kilometar prema istoku pa kroz Dugo polje i preko sedla ispod vrha Brijezi opet prema moru i KT 6 u mjestu Ropa. Slijedi ponovo nešto manje od dva kilometra asfalta (uz kraćenje zavoja po markiranim stazama i nemarkiranim neputevima) do Blatskog polja (najistočnija točka utrke), kroz koje se dolazi do "jezera" Blatina i vrhunca utrke, do sad nedoživljenog u hrvatskom trekingu - naime, perforator se nalazio tristotinjak metara u jezeru obraslom trskom, na jedinom stablu, u vodi dubine oko metra. Neki su skidali tenisice i čarape, neki ostajali samo u gaćama, a neki forsirali vodu u punoj opremi.
Put od KT 7 (Blatina) do KT 9 (ista kao i KT 5) najmanje je zanimljiv dio utrke - peglaona što po asfaltu, što po makadamu, ali od devetke, gdje se ultra opet spaja s planinarskom i tako sve do cilja, kreće prekrasan Put po vrsima, single track po hrptu na oko 250 m n/v, s tim da je dosta trekera greškom (zbog križanja neoznačenog na karti) posjetilo i Grabovu glavu, vrh na 384 m n/v, što im je i bila najviša točka utrke. Put po vrsima vodi do KT 10, koja je manje od petsto metara udaljena od KT1/12 - već spomenuti vrh Montokuc, no do njega treba napraviti krug, najprije makadamom, a onda Švicarskim putem (ili tako nešto) do iznad Polača, pa stazom prema Velikom jezeru te zadnji uspon na Montokuc i spust direktno na morsku razinu u Soline te preplivavanje dvanaestak metara širokog ulaza u Veliko jezero, da bi se izbjeglo tri kilometra trčanja okolo po asfaltu. I tu su primijenjene razne taktike prelaska: skidanje u kupaće gaće i kostime, držanje ruksaka iznad vode, stavljanje ruksaka u vreće za smeće, neuspješno bacanje ruksaka na drugu obalu, ali i plivanje pod punom spremom, kao i u Blatini. Za kraj, uslijedilo je trčanje po cesti uz južnu obalu Velikog jezera uz posjet vidikovcu (KT 13) iznad otočića Sv. Marije i tako sve do cilja u hotelu Odisej. "Planinari" su prešli 31 kilometar, a ultraši nešto manje od 50...
Atmosfera? Već opjevana trekerska - chilanje... Bijah ovdje 2003. i 2004. godine na (polu)dugom triatlonu, ali to se ozračje s trekerskim jednostavno ne da usporediti...