travel freak
Travel Freak

To travel is to live.
Hans Christian Andersen

The World is a book, and those who do not travel read only a page.
St. Augustine

Twenty years from now you will be more disappointed by the things that you didn't do than by the ones you did do. So sail away from the safe harbor. Catch the trade winds in your sails. Explore. Dream. Discover.
Mark Twain

Travel is more than the seeing of sights; it is a change that goes on, deep and permanent, in the ideas of living.
Miriam Beard

Don't tell me how educated you are, tell me how much you have traveled.
Mohammed

The journey is my home.
Muriel Rukeyser

I haven't been everywhere, but it's on my list.
Susan Sontag

28.06.2007. četvrtak

istocna java, indonezija

S obzirom na reputaciju Indonezije kao zemlje u kojoj se avioni ruse i nestaju, brodovi tonu i koju svako malo pogadaju potresi, poplave i tsunamiji, a da ni ne govorim o teroristickim napadima, netko ce mozda pomisliti da je i mene zatekla jedna od ovih katastrofa. Ali nije. Evo me, ziva i zdrava u Indoneziji. Jedina katastrofa koja me pogada je da, bar u mjestima u kojima sam do sada bila, nije bas lako naci Internet cafe koji je:
1. relativno blizu hotela
2. u kojemu kompjuteri normalno funkcioniraju
3. u kojemu Internet nije spor kao puz
4. u kojemu mozes otvoriti www.blog.hr
Zato se nemojte cuditi da se bas i ne javljam.

Nakon sto sam prvo par dana provela u Kuala Lumpuru, a zatim u super urednom i organiziranom Singapuru (o tome nekom drugom prilikom), dolazak u Jakartu, glavni grad otoka Jave, a istovremeno i Indonezije, bio je mali kulturni sok. Buka, nered, prljavstina, zakrcene ulice, ljudi koji po cijele dane vise na ulici, mase skutera… Cinilo mi se kao da sam se vratila u Vijetnam! Ipak, u nekim stvarima Indonezija je potpuno drukcija od Vijetnama. Ovdje ljudi neprestano bulje u nas, vicu za nama, dobacuju nam sve i svasta (pretpostavljam cesto puta negativne stvari), cak nas potajno i slikavaju. Jednostavno osjecas da te desetci ociju neprestano prate bez obzira sto radis i gdje ides. Ne mogu vam opisati koliko je to ponekad naporno. Osjecas se kao da nemas nikakve privatnosti ni slobode da radis ono sto zelis. Zasto svi bulje u nas? Sto je to toliko posebno na nama? Zasto bi NAS netko pod milim bogom zelio slikati?!? Zar je toliko posebno biti bijelac? Ponekad se ne mogu nositi s ovom situacijom i redovito se iznerviram. Ako mi jos netko pridje i pita hocu li se slikati s njim, izbestimat cu ga na mrtvo ime. Stvarno mi je drago da sam, dok sam jos sama putovala, bila u Vijetnamu. Vijetnam je toliko pristupacniji i opusteniji, pogotovo za zenske osobe koje putuju same. Mislim da bi mi bilo puno teze da sam sama putovala Indonezijom.

Kao sto su me svi vec unaprijed upozorili, u Jakarti se nema nista za vidjeti. Vlastitim sam se ocima mogla uvjeriti da je to ziva istina. Bart i ja smo htjeli vidjeti ostatke nizozemske kolonijalne vladavine, ali od nje nije ostalo skoro pa nista. Od tadasnjeg glavnog grada Batavije danas se moze vidjeti jos samo par starih zgrada u raspadajucem stanju, pokoji mini muzej i to je to. Cini se kao da su Indonezijci htjeli izbrisati svaki trag visestoljetne kolonijalne okupacije. To mi je potpuno razumljivo, ali ipak je steta da je ovaj dio grada danas vise-manje prljavi slam i da nije preporucljivo u njemu se zateci u vecernjim satima. Ista sudbina je zadesila i nekoc vjerojatno jako slikovitu luku. Ima tu par jedrenjaka jarkih boja, ali sta ce ti to kad te na sve strane okruzuju hrpe smeca? U Indoneziji ljudi jednostavno bacaju smece na ulicu. Ili u prirodu. Ili gdje im padne napamet.

U Jakarti smo ostali samo jedno jutro, a zatim smo se pokupili i vlakom otisli u Bandung, grad koji je vjerojatno jos manje zanimljiv. Ovdje su ljudi jos vise buljili u nas, ulice su bile jos mracnije (cini se da cijela Indonezija ima problem nefunkcionirajuce ulicne rasvjete) i opcenito se tamo nisam bas ugodno osjecala. Ali ipak se isplatilo otici u Bandung i to zbog njegove okolice. Vec je voznja vlakom bila zanimljiva jer smo se tu po prvi put susreli s indonezijskim krajolikom. Nepregledna polja rize, palme, planine, vulkani, ljudi neometano rade u poljima, kao sto su to vjerojatno radili i prije 50 godina. Iz Bandunga smo otisli na ekskurziju (samo Bart, ja, vodic i vozac) koja je bila stvarno ok, osim sto nas je vodic izludio sa svojim poprilicno nerazumljivim engleskim. Vidjeli smo vulkansko jezero, tople izvore, plantaze caja, rizina polja…. Koje li razlike izmedu indonezijskih gradova i njenog krajolika! Neusporedivo. Gradovi, barem ovi u kojima smo do sada bili, uopce nisu vrijedni posjete, ali je zato priroda spektakularna.

Slijedece odrediste nam je bio Pangandaran, kupaliste s crnom vulkanskom plazom. Nadala sam se lijepo okupati, ali to mi bas nije uspjelo. Valovi su ogromni i samo je na jednom dijelu plaze dozvoljeno plivanje. Upravo taj dio plaze je potpuno zakrcen brodovima tako da uopce nemas mjesta za staviti rucnik. A ionako se bojis ostaviti stvari na plazi jer te okruzuje lokalno pucanstvo koje toliko bulji u tebe da ocekujes da ce ti ukrasti svaku sitnicu cim se pomaknes. Srecom smo u hotelu imali bazen pa smo se tamo mogli malo osvjeziti. Ljudi koji vole surfanje mogu to ovdje dobro prakticirati, a daju se i satovi surfanja za pocetnike. Nije to za mene, ali tko voli, nek izvoli. Bart tvrdi da ce na Baliju probati surfati, ali ja mu ne vjerujem.

Najveca atrakcija u Pangandaranu je Green Canyon. Otisli smo tamo na ekskurziju skupa s jos jednom curom iz Nizozemske. Usput, 99,99% turista ovdje su Nizozemci. To je stvarno nepodnosljivo. Sto svi rade ovdje? Valjda zele vidjeti kojim su to krajevima u proslosti vladali. Srecom da Bart i ja mozemo pricati na hrvatskom kad zelimo sto posto biti sigurni da nas nitko nece razumijeti. Green Canyon je bio ok, ali ne toliko spektakularan. Sve u svemu se vozis nekih pola sata brodom, a zatim te natjeraju da se okupas u hladnoj vodi. Bilo je super ugodno stajati tu u bikiniju i pentrati se po stijenama dok te 4 Indonezijca gledaju i smiju ti se. Ali neka, dobro je to. Sto vise putujes, to se vise oslobadas srama i postajes opusteniji.

Vodic nam je dosta toga ispricao o tsunamiju koji je prosle godine zadesio Pangandaran. Nije bio velik kao tsunami 2004-e, ali ipak je 550 ljudi poginulo i vecina gradica je bila unistena. Nas vodic je to jutro sjedio u kaficu i pio kavu. Sve se cinilo normalno i nije primjetio nista neobicno. Iznenada je zacuo zvuk koji mu se ucinio kao zvuk helihoptera. Ustao je da pogleda odakle taj zvuk dolazi, a tada je vidio da se veliki val priblizava. Ljudi su poceli vristati, plakati, zazivati majku i oca i trcati uzbrdo. Vodic je to toliko humoristicno pricao da smo se morali smijati, ali zapravo moze biti sretan da je jos ziv. Prvi val je bio visok 3 metra, a drugi 9. Cudno je bilo pricati s nekim tko je nesto ovakvo dozivio.

Nekome ce se mozda uciniti da je ovaj moj prvi post iz Indonezije ponesto negativan, ali nemojte misliti da se zato dobro ne zabavljam. Na svakom putovanju vidis lijepe i manje lijepe stvari, a uostalom jednu zemlju mozes dobro upoznati tek kad iskusis i njene lijepe i ruzne strane. Priznajem da ce mi trebati neko vrijeme za naviknuti se na Indoneziju, pogotovo nakon sto sam bila u Tajlandu i Maleziji koji su u mnogocemu bili puno civiliziraniji. Najteze od svega mi je neprestano buljenje lokalnog stanovnistva, ali se nadam da ce se to bar donekle smanjiti kad dodemo u malo turistickije krajeve. Takoder se nadam da cu sutra uspjeti staviti par slika na blog usprkos poprilicno sporom Internetu.


16:13 Komentari (6) - Isprintaj - #


16.06.2007. subota

samo par redaka

Zadnjih dana nisam imala bas previse vremena za bloganje, a nazalost ga nemam ni danas. Pogotovo ne za stavljanje slika. U meduvremenu sam posjetila jos dva mjesta u Maleziji. Prvo smo isle u Taman Negaru, dzunglu za koju tvrde da je najstarija na svijetu, starija cak i od Amazone. Tu sam isla u setnju po dzungli i na nocni safari. Vidjeli smo neke zivotinje, vecinom male, ali bolje ista nego nista. Posebno je nocni safari bio zabavan. Nakon toga smo par dana provele u povijesnom gradicu Melaki gdje je bilo puno zgrada iz kolonijalnih vremena kad su ovim krajevima naizmjenicno vladali Nizozemci, Portugalci i Britanci. Melaka je definitivno najljepsi gradic koji sam ovdje vidjela. Prvi azijski grad s trgom! To me odmah odusevilo. Trg se usput receno zove Dutch Square. Stavit cu vam par slika kad se vratim doma.

U meduvremenu smo stigle u Kuala Lumpur i vec sam nesto od grada vidjela. Sinoc smo se sastale s Natashom, Malezijkom koju sam upoznala u Vijetnamu. Autom nas je odvela u Putrajayu, novi, planski izgradeni grad gdje su smjestene sve vladine zgrade, ministarstva itd. Bilo je tamo stvarno impresivnih gradevina, a najbolja od svih je bila dzamija. Danas smo posjetile Batu Caves, spilje nekih 13 km izvan grada, a istovremeno i svetiste za hinduse s brojnim kipovima hindu bozanstava.

Dok ja ovo pisem, Bart se vec nalazi u avionu na putu za Kuala Lumpur. Stize sutra ujutro u 6 h po malezijskom vremena (u Hrvatskoj je tada ponoc). Jedva cekam ponovo ga vidjeti! Provest cemo jos dva dana zajedno u KL (tako svi zovu Kuala Lumpur), a zatim krecemo dalje za Singapur i Indoneziju. Bit ce nam super, to vec unaprijed znam.

Eto toliko za danas. Subota je navecer i grad je pun ljudi. Idemo malo gledati sto se vani dogada. Steta da pada kisa, valjda ce uskoro prestati. Svima puno pozdrava i obecavam se slijedeci put ponovo javiti sa slikama!


13:54 Komentari (6) - Isprintaj - #


12.06.2007. utorak

pulau perhentian ili kako sam savladala strah od riba

Ne, nisu me oteli muslimanski teroristi kako je moja mama mislila. Neko vrijeme se nisam javljala jednostavno zato jer mi se nije pruzila prilika ici na Internet. Istina, u meduvremenu sam otisla u Kota Bharu, mjesto gdje vecinom zive muslimani. Tamo mi se nista lose nije dogodilo, osim sto su muskarci par puta za nama nesto vikali i malo psikali. Da li su to radili zato sto su bili muslimani ili zato sto su bili muskarci, ne znam. Kota Bharu nije bas neki spektakularni grad, ali se ima par stvari za vidjeti. S lokalnim, super prijateljski nastrojenim vodicem koji je znao dosta rijeci nizozemskog smo otisli pogledati par mjesta na kojima se jos uvijek prakticiraju tradicionalni zanati, a imali smo i priliku vidjeti 'igru sjena' o kojoj sam jos pisala dok sam bila u Tajlandu. Predstava je bila poprilicno psihodelicna s pjevanjem, bubnjanjem i divljim pomicanjem lutaka iza platna. Evo ovako vam izgledaju te lutke:



Nakon jednog dana u Kota Bhari otisle smo na Pulau Perhentian (pulau=otok) koji se zapravo sastoji od dva otoka: Perhentian Kecil i Perhentian Besar, sto u slobodnom prijevodu znaci Mali i Veliki Otok. Mi smo odsjele na Besaru. Otoci su stvarno prekrasni, pravi tropski raj sa samo nekoliko hotela s bungalovima i vlastitim restoranima i bez ikakve druge gradnje. Na otocima nema cesta, ni ducana (osim mozda 1-2 suvenirnice) ni nicega drugoga. Nema ni luke. Do otoka se dolazi gliserom, a onda pred obalom trebas prijeci na maleni brodic (sto ponekad bas ni nije lako kad imas veliki backpack sa sobom) koji te odvede zadnji dio puta. Nedostatak gradnje je vjerojatno i razlog da su uspjeli ocuvati svoju prirodnu ljepotu. Ne znam jesam li ikad vidjela prozirnije more nego ovdje, nevjerojatno svijetloplavo, sitni fini bijeli pijesak, ma cisto savrsenstvo. More je bilo jos puno bolje nego na Ko Samui i malcice hladnije. Jednostavno presavrseno, to je sve sto mogu reci.

Na Perhentianima sam se ponovo susrela s Tamarom i Georgom (Austrijancima) koji su mi rekli da bi trebala ici snorkelirati. Rekli su mi da se na stjenovitom dijelu plaze moze vidjeti puno riba. Nisam znala bi li trebala to napraviti. Prosle godine sam probala snorkelirati i tada sam umrla od straha od riba. Ipak, odlucila sam iznajmiti masku i cijev za disanje, pa kud puklo da puklo. Prednost je bila sto nisam trebala ici na otvoreno more, nego sam mogla snorkelirati odmah s plaze. Cim sam stavila glavu ispod mora imala sam sto i vidjeti. Preda mnom se otvorio citav novi svijet. Koralji u svim oblicima i velicinama i ribe...... puno riba. U pocetku me bilo strah, ali sto sam vise gledala, to me je vise fascinirala sva ta podmorska ljepota da sam zaboravila na strah. Riba je bilo u raznim velicinama i bojama, vidjela sam ljubicaste, zelene, zute, prugaste, sarene, cak sam i vidjela i par Nemo-a (izgledaju potpuno isto kao u crticu!). Najveca riba ovdje je bila duga mislim nekih 30-tak centimetara. Ne znam, sve mi se cinilo toliko nestvarno, kao da zapravo gledam akvarij. Ribe su bile svuda oko mene, a ipak me nije bilo strah. Bilo je jednostavno prelijepo, pa sam se odvazila i slijedeci dan skupa s Tamarom i Georgom i jos jednim malezijskim parom otisla na pravi snorkeltrip. Femke nije isla.

Za vrijeme ovog izleta isli smo na tri razlicita mjesta. Prvo mjesto je bilo slicno snorkeliranju na plazi. Koralj je bio jos impresivniji i ribe su bile vece, ali ih je bilo nesto manje nego na plazi. Drugo mjesto je bilo 'Turtle Point'. Uplasila sam se kad sam cula da bi tu mogla vidjeti morske kornjace i potajno sam se nadala da ih zapravo necu vidjeti. Nas vodic je kruzio brodom u potrazi za kornjacama i iznenada je povikao: "Get ready! Jump!" Poanta je ocito bila da on s broda pronade kornjacu i da mi onda skocimo s broda i zaronimo. Vidjela sam veliku crnu tocku u moru i dvoumila se bi li skocila ili ne. Ali ako drugi mogu, mogu onda i ja. Skocila sam, zaronila i vidjela ogromnu kornjacu kako pliva. Prizor je bio toliko spektakularan da sam nakon toga odmah skakala cim bi nam vodic rekao da to ucinimo. Prvih par puta kornjace nismo uspjeli bas dobro vidjeti jer bi odmah pobjegle od nas. Srecom, imali smo priliku jednoj od njih duze vrijeme se diviti. Kornjaca je stajala na dnu mora nesto jeduci, a mi se svi nadvili nad nju, plutajuci i pokusavajuci se ne micati da je ne uplasimo. Uspjela sam je super dobro vidjeti, cijeli oklop, glavu, noge, ma sve. Kasnije je doslo jos ljudi s drugih brodova i tada je kornjaca polako i graciozno otplivala. Bio je to toliko nestvaran prizor da jos uvijek ne mogu povjerovati da sam ga stvarno dozivjela.

Zadnje mjesto je bilo 'Shark Point'. Pitala sam vodica da li to znaci da bi ovdje stvarno mogli vidjeti morske pse. On je rekao: "Ako budete imali srece, vidjet cete morske pse." Nije mi bilo jasno kako netko moze reci da si sretan ako vidis morskog psa dok si u moru. Bila sam uvjerena da nema nikakve sanse vidjeti jednog, inace se vjerojatno nikad ne bi usudila uci u more. Koralj je ovdje bio jos spektakularniji, a i riba je bilo na bacanje. Iznenada sam vidjela kako mi Tamara i Georg nesto ispod mora motavaju. Pogledala sam u tom smjeru i iznenada ugledala dva morska psa. Nisu bili nesto super veliki, oko metra ili malcice duzi, ali to su ipak bili MORSKI PSI! Bila sam u moru skupa s morskim psima i cak se nisam niti uplasila! Kasnije smo ih vidjeli jos vise. Mirno su plivali pri dnu i uopce se nisu obazirali na nas. Tek nakon izleta vodic nam je rekao da je pocetkom mjeseca jednog turista napao morski pas. Ugrizao ga je za ruku. Nakon sto sam i sama morske pse vidjela, mislim da je taj turist vjerojatno ucinio nesto glupo sto je bestiju razjarilo. Uvjerena sam da ti nista nece napraviti ako ih pustis na miru i gledas ih malo s udaljenosti. Pa nisu ovo velike bijele psine.

Nevjerojatno. Prosle godine sam se bojala riba, a sad sam plivala skupa s kornjacama i morskim psima! Zivot je ponekad toliko nepredvidiv. Jos uvijek ne mogu povjerovati da sam se ovo usudila. Ali toliko sam sretna da jesam. Kao prvo, ponosna sam na sebe da sam savladala strah, a kao drugo, podvodni je svijet prekrasan i drago mi je da i ja sad u tome mogu uzivati. Prava je steta da nisam imala podvodni aparat jer bi slike bile savrsene. Sad jos samo trebam pomoci Bartu da se i on oslobodi straha od riba pa mozemo zajedno uzivati!

Na Pulau Perhentianu sam provela 3 najbolja dana u Maleziji. Ako se ikad ponovo vratim u Maleziju, isla bi jedino na otoke. Mozda ne na Perhentiane nego na neke druge na ovoj istocnoj obali. Bas smo danas cule od dvije Nizozemke da su one bile na Pulau Tioman i da je i tamo bilo prekrasno i da su super dobro mogle snorkelirati. Stvarno morate poci tamo ako vam se ikad pruzi prilika.

Buduci da nemam podvodnih slika, evo bar par slika s obale.



Ovdje sam isla po prvi put snorkelirati.



Mislim da cak i na slici mozete vidjeti koliko je more prozirno.





13:54 Komentari (12) - Isprintaj - #


05.06.2007. utorak

georgetown, otok penang

U Georgetown smo stigle u krivom trenutku. Na kraljev rodendan, citaj: nacionalni praznik. Vise-manje je sve bilo zatvoreno, cak i neki restorani, kafici, Internet cafei, pa cak i sve turisticke agencije. Slijedeci dan je bila nedjelja i jos vise toga je bilo zatvoreno. Nezamislivo. Trebat ce mi jos neko vrijeme da se naviknem na Maleziju. U svim ostalim zemljama u kojima sam do sada bila to jos nikad nisam dozivjela. Tamo se sve otvara vec oko 6-7 ujutro i ostaje otvoreno citav bozji dan. Tako da ako ti u 9h navecer padne napamet bukirati neku ekskurziju, to kao od sale mozes napraviti. U Maleziji ne. U Maleziji je dosta toga vikendom zatvoreno, a radnim danom otvoreno samo do 5-6 popodne (pa nismo u Nizozemskoj pod milim bogom!). Osim sto je to za turiste jako neprakticno (ponekad stignes negdje tek kasnije popodne i onda imas pravi problem), to takoder znaci da u gradovima nema zivila. Nema ljudi na ulici, sve pusto, mrtvo. Pogotovo kad Maleziju usporedis s npr. Vijetnamom gdje se zivot od jutra do sutra odvijao na ulici i gdje si se u svako doba dana mogao zabavljati cisto gledajuci ulicne prizore. Da, bas mi se tesko naviknuti na Maleziju.

Srecom je nas hotel u Georgetownu bio smjesten u jednoj relativno zivoj ulici s dosta (otvorenih!) kafica i restorana. U istom je hotelu odsjeo u meduvremenu mi dobro znani austrijski par, pa smo se i s njima nasli par puta. Oni su iznajmili motor i lijepo se vozali po cijelom Penangu. To je stvarno super, imas potpunu slobodu ici tamo gdje zelis i ostati koliko zelis. S javnim prijevozom tu slobodu nemas, a taksiji su preskupi. Nazalost se ni Femke ni ja ne bi nikad usudile voziti motor, tako da smo samo razgledale grad i otisle lokalnim busom do jednog hrama izvan grada. Mislim da je Georgetown zanimljiv grad. Ima se dosta toga za vidjeti: engleskih kolonijalnih gradevina, kineskih i indijskih hramova, dzamija, itd. Ali ipak jos nisam vidjela nijedan azijski grad (osim mozda Hoi An u Vijetnamu) koji bi nazvala lijepim. U svakom gradu ima par lijepih gradevina, ali grad kao cjelina nije nesto posebno. Ulicni prizori su zanimljivi, to da, ali ako gledas cisto na ljepotu grada, onda su gradovi i sela u Latinskoj Americi puno slikovitija. To je bar moje misljenje.

U Georgetownu zive vecinom Kinezi i Chinatown zauzima najveci dio centra grada. Jedno popodne dok smo rucale sjeo je s nama za stol jedan stariji Kinez. Prvo nam je dao savjete gdje trebamo ici i preporucio nam da stopiramo jer je to najlaksi i najjeftiniji nacin prijevoza Malezijom. Je bas, vec nas vidim kako stojimo uz cestu na nesmiljenom suncu s nasim ogromnim ruksacima. Nitko nam ne zeli stati, a mi padamo s nogu. Da stvarno, to bi bilo bas super.

Kad smo mu rekle da je nase slijedece odrediste Kota Bharu, covjek se okomio na muslimane. Kota Bharu je naime smjestena na istocnoj obali Malezije koja je pod kontrolom jedne stroge muslimanske stranke. Muslimani su tamo u velikoj vecini i tamo vrijede druga pravila nego u ostalim dijelovima zemlje. Kinez nam je rekao da se muslimana moramo dobro cuvati jer su oni opasni i sebicni. Kao primjer naveo je Irak gdje se muslimani i dalje neprestano bore, umjesto da se konacno predaju Amerikancima. Ni Indijci nisu puno bolji, obicno su nezaposleni i samo vrebaju kad ce koga opljackati. Zapravo, najbolje nam je da se drzimo kineskih poslovnih ljudi, kao sto je on, jer su oni najpouzdaniji. Izivciran je jer njegov sin u skoli mora uciti malezijski jezik. Zamislite vi to, zivis u Maleziji i moras uciti malezijski jezik.

Kad smo mu rekle da i u Nizozemskoj ima puno muslimana, njemu nije bilo jasno zasto Nizozemci ne izadu na ulice i ne pocnu se s njima boriti i izbace ih iz svoje zemlje. I tako, u svim putnim knjigama citas kako u Maleziji Indijci, Kinezi i Malajci (koji su muslimani) u miru zive zajedno. Pitam se sad koliko je to tocno. Prvi Kinez s kojim smo popricale ogadio nam je sve i svakoga osim svog vlastitog naroda. A rodio se u Maleziji, u Kini vjerojatno nikad nije ni bio. Znam da mi je i Natasha, Malezijka kineskog porijekla koju sam upoznala u Vijetnamu, takoder preporucila ne ici u Kota Bharu. Sad me bas zanima ici tamo, pa da vidimo kakve ce nam to horore pripremiti lokalni muslimani!

U meduvremenu evo nekoliko slika iz Georgetowna.

Tipicna ulica.



Cheong Fatt Tze Mansion: najljepsa stara restaurirana kineska kuca u gradu. Velika je steta da se unutra nista ne smije slikati, jer je stvarno prekrasna.



Kek Lok Si Temple: najveci budisticki hram u Maleziji smjesten na brdu izvan Gergetowna. Hram je super, izgleda kao Disneyland.



Tipicni prizor u budistickom hramu. Bila sam vec u puno hramova, ali u ovome je bilo nevjerojatno zivo. Puno ljudi, svi kupuju mirisne stapice, masu s njima na odredenim mjestima, pale ih i mole se. Samo takva strka, a dim i miris stapica su bili gotovo nepodnosljivi.



Evo za kraj jos jedan lampion. Uvijek vise pred kineskim hramovima, a cesto i pred njihovim kucama i ducanima. Ma obozavam ih!



15:05 Komentari (5) - Isprintaj - #


01.06.2007. petak

cameron highlands, malezija

Nakon kratkog leta od samo 1h15min stigle smo u Kuala Lumpur. Prvo sto mi je upalo u oci bio je jezik. Normalna slova! Konacno jedan azijski jezik za kojeg mislim da bi ga stranci bez previse problema mogli nauciti. Vijetnamci takoder pisu latinicom, ali jezik im se sastoji od jako kratkih rijeci koje sve slice jedna na drugu. Kad govore cini se kao da govore kineski. Nemoguce za nauciti. Tajlandski jezik je jos gori sa svojim nevjerojatno kompliciranim slovima. Ali ovaj se malezijski, koji ne znam tocno kako se zove, cini puno laksim. Ovo mi je tek treci dan ovdje, a vec sam naucila par rijeci. Osim toga sam neke rijeci vec i znala. Kao npr. "pisang goreng": moja omiljena pecena banana koju i u Nizozemskoj redovito jedem!

Kad smo stigle u centar grada nasle smo se okruzene stotinama ljudi. Koja ogromna guzvetina! Ljudi koji na sve strane jure. Stvarno sok nakon sto smo nekoliko tjedana provele u malim gradicima i na plazama. Kuala Lumpur za sada jos nismo razgledale, ostale smo samo jednu noc, ali vratit cemo se ponovo kasnije. Femke iz Kuala Lumpur leti natrag u Bangkok, a ja se tamo nalazim s Bartom. Odatle takoder letimo natrag u Nizozemsku, tako da ce biti jos vise nego dovoljno vremena za razgledati grad.

I tako, nakon sto smo noc provele u jednom ocajnom, a skupom hotelu, otisle smo u Cameron Highlands. Podrucje smjesteno u brdima s brojnim plantazama caja i farmama jagoda vise podsjeca na Englesku ili Skotsku nego na Aziju. To se odnosi i na klimu. Prohladno je, pogotovo navecer kad sam trebala nositi i dugi rukav i djemper. Koja promjena nakon sve vrucine koju sam pretrpila zadnjih tjedana! Ali neka, dobro je za promjenu malo se ohladiti i nositi patike umjesto japanki. Smjestile smo se u malom gradicu Tanah Rata koji je najvece srediste Camerona. U biti ima samo jednu ulicu s restoranima i ducanima, puno hotela i to je to. Vrijeme ovdje smo vecinom provodile pijuci caj i jeduci scones (za one koji ne znaju: tipicni engleski kolacici koji se obicno jedu s maslom i marmeladom ili vrhnjem). Kazem vam, ova dva dana smo se nasle u nekom drugom svijetu, dalekom od Azije. Jedino sto bi nas ponekad podsjetilo da se zapravo nalazimo u Maleziji bilo je pjevanje iz dzamija. U Maleziji ima jako puno muslimana. Zene s pokrivenom glavom standardan su prizor na ulici. Ali ima ovdje i dovoljno Kineza, Indijaca i ostalih. Prava mjesavina svega i svacega.

U Cameronu sam slucajno naletjela na austrijski par koji sam upoznala jos u Vijetnamu. Navecer sam s njima otisla popiti par piva u jedini pub u gradu. Femke nije htjela ici jer ju je, tako je bar rekla, boljela glava. Ona ionako ne pije alkohol. Lijepo smo se napricali uz zvukove muzike iz 80-tih okruzeni iskljucivo muskarcima. Zene se u tu kasnu uru (10-11 h navecer) vise nisu pojavljivale na ulici. Sto se toga tice velika je razlika izmedu Malezije i Tajlanda ili Vijetnama. Sve je to pitanje religije.

Brda u Cameron Highlands su lijepa, ali ono sto je jos puno slikovitije i zanimljivije su plantaze caja. Ovo mi je bio prvi put da ih vidim i stvarno izgledaju prekrasno. Jutros smo isle na eskurziju prilikom koje smo se mogle diviti ovim plantazama, baciti pogled u tvornicu caja, a i same ga kusati. Bili smo i na vrhu najvise planine u okolici, hodali malo kroz dzunglu, a odvukli su nas i na farmu leptira i jagoda.

Nepregledne plantaze caja pruzaju se kroz cijeli Cameron Highlands.







Na farmi leptira nije bilo bas puno leptira. Ali ipak sam ih nekoliko uspjela slikati. Evo jednog primjerka.



Zato je tropskih biljaka bilo u izobilju.





13:14 Komentari (10) - Isprintaj - #


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< lipanj, 2007 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

opis bloga
Blog o svemu sto se dogada u mom zivotu, a pogotovo o putovanjima.



tko sam ja?
Ja sam Nina, u srpnju sam napunila 31 godinu i stjecajem okolnosti zivim u Nizozemskoj. Zivim zajedno s mojim zivotnim suputnikom koji se zove Bart i pretpostavljam da svatko, zahvaljujuci njegovom imenu, moze pogoditi da se radi o jednom Nizozemcu. Zivimo u Rotterdamu u kuci koju vec godinama preuredujemo, s polovicnim uspjehom.

Radim kao reintegracijski konzulent. S obzirom da takvo sto ne postoji u Hrvatskoj, objasnit cu o cemu se radi. Moji klijenti su ljudi koji su zbog svakojakih problema vec godinama nezaposleni. Ja im sredujem volonterske poslove s ciljem da se oni ponovo naviknu na radni ritam, steknu malo radnog iskustva i malo se aktiviraju u potrazi za pravim poslom.
Diplomirala sam na Ekonomskom faksu u Splitu, a sad studiram nesto kao socijalno pravo u Rotterdamu. U rujnu mi pocinje druga godina.

Najveci hobi mi je putovati, a osim toga volim alternativnu mjuzu, ici na koncerte i rock festivale, uciti strane jezike, druziti se s ljudima iz cijelog svijeta, more, knjige, dobre filmove, itd, itd.