travel freak
Travel Freak

To travel is to live.
Hans Christian Andersen

The World is a book, and those who do not travel read only a page.
St. Augustine

Twenty years from now you will be more disappointed by the things that you didn't do than by the ones you did do. So sail away from the safe harbor. Catch the trade winds in your sails. Explore. Dream. Discover.
Mark Twain

Travel is more than the seeing of sights; it is a change that goes on, deep and permanent, in the ideas of living.
Miriam Beard

Don't tell me how educated you are, tell me how much you have traveled.
Mohammed

The journey is my home.
Muriel Rukeyser

I haven't been everywhere, but it's on my list.
Susan Sontag

26.02.2010. petak

green insland, queensland, australija

Trajektu od Cairnsa do Green Islanda treba samo oko 40 minuta. Jedna stvar mi je odmah upala u oci: ovdje je sve puno Japanaca! Ili Kineza, tko ih moze medusobno razlikovati. Zapravo nam je jedan Australac dao savjet kako ih razlikovati. Ako su pristojni i tihi, onda su to Japanci. Ako se deru i ponasaju kao seljaci, onda su to Kinezi. Ako njemu mozemo vjerovati na brodu su vecinom bili Japanci. Za vrijeme plovidbe sam imala sam puno vise osjecaj da se nalazim negdje u Aziji, nego u Australiji. Valjda su im sad skolski praznici, sto li, kad ih ima toliko. Zbog tolikih mnogobrojnih japanskih i opcenito azijskih turista, dosta osoblja na brodu i u cijelom Cairnsu su Azijci. Valjda da pomognu s jezikom. Jer koliko god Japanci sad imaju dobar standard i puno putuju, govoriti engleski im jos uvijek ne ide od ruke. Mladi Japanci koji nemaju puno novaca, a zele putovati, mogu zato kao od sale naci sezonski posao u Australiji.

Green Island je mali otocic sa samo jednim hotelom i par ducancica i restorana za dnevne posjetitelje. Otocic je lijep, okruzen je pjescanim plazama, a u sredini je mala dzungla puna bujnog tropskog raslinja. Kad smo stigli, prvo smo otisli na kratku plovidbu brodom sa staklenim dnom. Nismo puno ocekivali od toga, ali smo se na kraju ugodno iznenadili. Dno broda je ravno i duboko pod morem, zbog cega ipak puno toga mozes vidjeti: puno koralja i svakojakih riba, takoder i povecih. Pogotovo par velikih crnih riba me isprepadalo i bila sam sretna da sam ih vidjela s broda, a ne za vrijeme ronjenja.

Vec na trajektu se ispostavilo da se ovdje ne trebam bojati morskih pasa, nego meduza. Sad je naime njihova sezona. Ima ih vise vrsta, a najopasnije su male irukandji koje cak mogu biti smrtonosne. Cak ako i ne umres nece ti biti ugodno: skapavat ces od bolova, povecat ce ti se krvni tlak i kucanje srca i spopast ce te osjecaj depresije, tuge i cemera. Irukandji su jako male, ne vece od palca, a uz to i prozirne, tako da je sansa da ih uocis u moru vrla mala. Za zastitu protiv svih vrsta meduza na otoku su iznajmljivali ronilacka odijela. U prvi mah ih nismo htjeli iznajmiti jer smo vidjeli da vecina ljudi ide u more bez njih, a i cinilo nam se super iritantno svako malo ih navlaciti. Tako smo se i mi prvo okupali bez odijela, ali mi se stalno pricinjavalo da vidim meduze. Osim toga smo s broda sa staklenim dnom stvarno i vidjeli jednu meduzu. To nije bila irukandji jer je bila puno veca. Ali s obzirom da svaka meduza moze biti opasna, na kraju smo ipak odlucili navuci ronilacko odijelo. To odijelo je od likre, potpuno pripijeno, a pokriva ti i glavu i ruke. Na stopala stavis peraje, na lice masku za ronjenje i spreman si. U cijeloj toj opremi sam se osjecala kao neki vanzemaljac! Ali kad ides u more, bar se osjecaj zasticen i to je najvaznije.

Ronjenje je bilo zanimljivo. U pocetku smo se malo bojali, ali smo se na kraju skoro pa potpuno opustili. Vidjeli smo puno koralja i raznih riba razlicitih velicina, ali srecom ne bas prevelikih. Mislim da su najvece bile oko 20-30 cm duge. Tu velicinu mogu jos i podnijeti. Bart u pocetku nista nije vidio, ja sam ga stalno morala usmjeravati u pravcu riba i ostalih zanimljivih stvari. Kasnije se popravio i cak je uspio vidjeti i kornjacu! Ja sam ga slijedila i vidjela sam kako kornjaca stoji na dnu mora, da bi iznenada pocela plivati sve vise prema povrsini. Na kraju joj je glavica cak strsila iznad mora! To je izgledalo slatko, ali istovremeno i pomalo zatrasujuce. Zamisli da plivas u moru i iznenada se nadjes oci u oci s nekom kornjacom. Meni je ipak draze ako se one drze dna i ne dolaze na povrsinu!

Sve u svemu je ronjenje na Green Island bilo dobro za prvi dodir s australskim morem. Bilo je svega za vidjeti, ali ne previse tako da se pomalo mozes naviknuti na podvodne bestije. More je nazalost bilo malo mutno, vjerojatno zbog kise koja je dosta padala u zadnje vrijeme. Na nekim drugim mjestima bi ronjenje naravno bilo jos puno bolje, negdje dalje od kopna gdje dolazi manje ljudi. Ali ovo je bilo dovoljno dobro za prvi put. Imali smo i srece s vremenom. Nakon cijelodnevne kise u Cairnsu, u Green Islandu je cijeli dan bilo suncano. Zato nije ni cudo da smo se s otoka vratili crveni kao rak. Jos me i sad sve pece. Navecer smo uspjesan izlet proslavili s dobrim obrokom i par casa australskog vina.

Napravili smo dosta slika, iako je bilo tesko jer se ribe stalno micu, a i ti se sam mices. Ako nisi naviknut na podvodnu fotografiju nije ti bas lako uopce ista slikati, a kamoli napraviti dobru fotku. Slike imam na CD-ROMU, ali nazalost ih ne mogu staviti na blog jer je to u ovom internet cafeu nemoguce. Valjda ce za to biti prilike neki slijedeci put.


01:10 Komentari (4) - Isprintaj - #


23.02.2010. utorak

cairns, queensland, australija

Vec smo vise od dva tjedna u Australiji, ali se evo tek sad po prvi put javljam putem bloga. Stjecajem okolnosti nisam nikako bila na Internetu. U nekim mjestima uopce nije bilo internet cafea, u nekima su internet cafei imali ograniceno radno vrijeme, a u nekima je internet bio basnoslovno skup. Neke dane sam cisto bila preumorna za blogiranje, pogotovo na pocetku putovanja kad nas je mucio uzasan jetlag zahvaljujuci ogromnoj vremenskoj razlici izmedju Evrope i Australije (9-10 sati).

Sinoc smo avionom stigli iz Alice Springsa u centru Australije u Cairns na istocnoj obali. Ovdje je temperatura par stupnjeva niza: 30-31 umjesto 38-39 stupnjava. To je naravno puno ugodnije, ali je ovdje puno vise vlage u zraku, plus zadnjih dana stalno pada kisa. I jutros je palo puno pljuskova, ali popodne bi vrijeme trebalo biti malo bolje.
Cairns je grad na moru, ali nema plazu. Umjesto plaze ovdje se proteze nekakvo muljevito mocvarno podrucje i zato su pored mora sagradili veliku lagunu koja se u biti sastoji od pet bazena u kojima mozes plivati. To naravno nije pravo more, ali cemo se popodne nakon rucka tu ipak malo okupati. Umorni smo od zadnjih dana putovanja i velikih vrucina i danas se zelimo malo odmoriti.

Cairns se nalazi u drzavi Queensland, jednom od najvecih turistickih odredista u Australiji. Najvaznii razlog za to je Great Barrier Reef ilitiga Veliki koraljni greben koji se pruza gotovo cijelom duzinom obale Queenslanda. Podvodni svijet bi ovdje trebao biti fascinantan. Mi smo za sutra kupili karte za jednodnevni izlet na Green Island koji se nalazi samo 45 minuta plovidbe od Cairnsa. Tamo cu po prvi put isprobati australsko more i okusati se u ronjenju (ne pravom ronjenju nego snorklanju). Po pricama bi se tamo vec u blizini plaze trebale vidjeti svakojake ribe i drugi morski organizmi.

Moram priznati da mi nije svejedno po prvi put zaplivati u australskom moru. U ova dva tjedna otkad smo u Australiji culi smo vec za dva napada morskih pasa. Prvi je bio u blizini Sydneya. Napadnuti momak je prezivio, ali ne znam nikakve druge detalje. Na vijestima su vise paznje posvetili cinjenici da se nije radilo o velikoj bijeloj psini nego o nekoj drugoj vrsti morskog psa. Kao da ti je jako vazno o kojoj se vrsti morskog psa radi kad te jedan od njih zagrize! Drugi napad je bio na otocima Whitsundays par stotina kilometara juznije od Cairnsa. Tamo je jednu nizozemsku turistkinju ugrizao morski pas dok je ronila. I ona je prezivila, ali ni o ovom napadu ne znam gotovo pa nista. U novinama su tome posvetili jedan vrlo kratak clanak, kao da se radi o necemu potpuno uobicajenom i svakidasnjem. Da se tako nesto dogodilo u Evropi, to bi bila udarna tema dana!

I tako cu ja sutra po prvi put plivati u moru koje je ocito puno morskih psina. Bojat cu se, ali mislim da bi Green Island trebao biti u redu. Nalazi se unutar Great Barrier Reefa, ali je dosta blizu obale, pa se nadam se nece biti nekih prevelikih bestija. Za sada se ne usudim ici na Outer Reef (vanjski greben) koji je puno udaljeniji od kopna iako je tamo vjerojatno puno ljepse jer dolazi manje posjetitelja pa je koralj manje ostecen. Unatoc tome meni je pomisao da plivam negdje na otvorenom moru u ovom trenutku nepodnosljiva. Moguce da cu za par dana promijeniti misljenje o tome.

Eto toliko za ovo prvo kratko javljanje. Nadam se javiti se sutra s pricama o mom prvom dodiru s australskim morskim zivotinjama i jos vaznije sa slikama. Kupit cu mali podvodni fotoaparat pa da mogu i dok ronim nesto slikati. Drzite mi fige da na postanem slijedeca zrtva shark attacka!


03:00 Komentari (3) - Isprintaj - #


16.02.2009. ponedjeljak

jos uvijek u maroku

Ponovo sam u nekom Internet cafeu s glupom tipkovnicom i sporim internetom, ali najgore od svega je da na ovom prethistorijskom kompjuteru ne mogu uploadirati slike s aparata. To me toliko nervira da uopce vise nemam volje za blogiranje. Pa sto ce kome putopis bez slika?? Moja je deviza da jedna slika vise vrijedi od tisucu rijeci. Ne znam kakva ce situacija biti u drugim dijelovima Maroka, ali mislim da je sansa vrlo mala da ce Internet cafei biti puno bolji od ovoga ovdje. U ovom trenutku se nalazim u Fesu, jednom od najpopularnijih i najposjecenijih gradova u Maroku, pa cak ni ovdje nemaju normalni internet. Mislim da cu odsad praviti biljeske i sve izblogirati kad se vratim doma, jer ovo jednostavno nema smisla.

Imam jos jednu poruku za one koji su mi mozda poslali mail ili ocekuju da im ja posaljem mail. Otkad sam u Maroku jos mi niti jedan jedini put nije uspjelo ulogirati se na mail: niti ga mogu citati niti ga mogu slati. Nevjerojatno. Ovo mi se jos nikad u zivotu nije dogodilo, a bila sam u svakojakim zabitima u razlicitim dijelovima svijeta. Maroko je po tom pitanju cini se posebna prica (a i po nekim drugim pitanjima).

Eto, javit cu se tu i tamo ovim putem tako da svi znaju da sam ziva i zdrava, ali prave putopise iz Maroka ocekujte kad se vratim doma. U Maroku sam do 1. ozujka.


17:45 Komentari (7) - Isprintaj - #


12.02.2009. četvrtak

tanger, maroko

Evo vam se nakon dugo vremena ponovo javljam s jedne egzoticne lokacije: iz Maroka. U ovom se trenutku nalazim u jednom internet cafeu u kojem je internet nezamislivo spor, a raspored slova na tipkovnici toliko iritantan da mi trebaju minute da istipkam jednu recenicu. Ugodaj upotpunjava marokanska muzika u pozadini (alalalala.....!) i cure s maramama koje chataju preko webcama. U Tangeru smo, gradu na sjeveru Maroka, u koji se za 35 minuta moze stici trajektom iz Spanjolske. Ovdje se spajaju Evropa i Afrika i ako je lijepo vrijeme moze se vidjeti i Gibraltar.

Mi smo stigli avionom iz Amsterdama, a presjeli smo u Madridu. Prvi dio puta je prosao bez problema. Nazalost smo u Madridu imali sat vremena zakasnjenja jer je avion imao tehnicke probleme. Na kraju smo s tim istim avionom krenuli u Tanger i ja sam se dobro isprepadala. Pa kako mogu tako brzo rijesiti tehnicke probleme?!? Osluskivala sam svaki zvuk ne bi li otkrila nesto neuobicajeno. Srecom je let trajao samo sat vremena pa se nisam uspjela potpuno izluditi. Na aerodromu me je docekalo novo iznenadjenje: nismo mogli dignuti pare s bankomata, a nismo imali ni kinte. Pokusali smo traziti pomoc, ali su nas svi gledali kao telci. Nitko ne zna beknuti engleski, a nas francuski se svodi na bonjour i bonsoir. Pa kamo li su otisle sve te godine ucenja francuskog u osnovnoj i srednjoj skoli?? Onima koji govore francuski je lako u Maroku: svi ga pricaju, a i vecina toga je osim na arapskom i na francuskom (npr. jelovnici).

Ali da se vratim na bankomat. Nakon teskih peripetija Bart je uspio podignuti pare sa starom bankovnom karticom koju je srecom jos uvijek imao u novcaniku. Nasa se banka naime nedavno spojila s jednom drugom bankom i zbog toga smo dobili nove kartice. Te nove kartice funkcioniraju normalno u Nizozemskoj, ali u Maroku (bar zasad) ne. Ja sam svoju staru karticu bacila, a Bart na svu srecu nije. Fala ti boze jer stvarno ne znam sto bi inace bili napravili. U svakom smo slucaju sad dobro naucili da gdje god idemo trebamo ponijeti bar 100 eura u kesu jer nikad ne znas sto se moze dogoditi. Najbolje se uci na vlastitim greskama.

I tako smo se konacno mogli uputiti u grad. Tanger je prvi arapski grad koji smo posjetili. Ovdje u Maroku se grad obicno sastoji od starog arapskog dijela (medina) i novog dijela izgradjenog za vrijeme francuskih kolonijalnih vremena (ville nouvelle ilitiga novi grad). Jucer popodne i danas smo proveli setajuci se kroz oba dijela grada, promatrajuci ljude i pijuci svjezi caj od mente. Ovdje se zivot odvija na ulici i meni je fascinantno promatrati sve te ljude. Ali o tome nekom drugom prilikom. U meduvremenu me je ova tipkovnica toliko iscrpila da vise ne znam za sebe, a internet je prespor za stavljanje slika. Valjda ce slijedeci put biti bolje.


21:02 Komentari (6) - Isprintaj - #


22.09.2008. ponedjeljak

zivot je pakao

Imam jednu kolegicu koja se zove Roza, ima 46 godina i iz Irana je. Odrasla je u jednom drukcijem Iranu od onog kojeg mi danas poznajemo. Nakon islamske revolucije 1979. u Iranu se mnogo toga promijenilo. Iznenada su zene izgubile vecinu prava: moraju nositi maramu, pokriti sve dijelove tijela, ne smiju same izlaziti na ulicu, itd. Za Rozu koja je odrasla u jednoj slobodumnoj obitelji bilo je ovo vise nego sto je mogla podnijeti i ona se odlucila prikljuciti organizaciji za borbu za prava zena. Ovo joj je donijelo malo toga dobroga. Na kraju je zavrsila 9 mjeseci u zatvoru gdje joj se tko zna sto sve dogodilo. Ne moze o tome bas pricati, ali znam da je i silovana i premlacivana. Nakon sto je izasla iz zatvora, znala je da je vise nikad nece pustiti na miru. Bojeci se da ce je ponovo baciti u zatvor ili, sto je za nju bilo jos gore, da ce mozda nekoga od njene obitelji baciti u zatvor, Roza je odlucila pobjeci iz Irana.

Nakon lutanja po raznim zemljama zavrsila je u Nizozemskoj. Provela je nekoliko godina u centru za azilante, a to je daleko od raja na zemljď. Godinama si u neizvjesnosti i nemas pojma hoces li dobiti dozvolu boravka ili ce te deportirati. S obzirom da nemas papire, ne mozes nista, niti uciti nizozemski, niti raditi, niti nista, zivis u jednoj sobi. Nakon dugih pet godina Roza je konacno dobila dozvolu boravka i tada se cinilo da ce joj zivot konacno krenuti u dobrom smjeru. Dobila je stan u gradu Groningenu na sjeveru zemlje, pocela uciti nizozemski i zaposlila se kao sobarica (ispod njenog nivoa, ali bar je konacno pocela zaradjivati vlastite novce). Preko poznanika upoznala je jednog tipa iz Irana u kojeg se zaljubila. Nakon nekog vremena su se ozenili i dobili i dijete. Roza je konacno nakon mnogo godina ponovo bila sretna, ali sreca je nazalost bila kratkog vijeka.

Rozin muz je vrlo brzo poceo pokazivati svoj pravi karakter i poceo je psihicki zlostavljati sa svojom patoloskom ljubomorom. Neprestano ju je optuzivao da je preljubnica i kurva, a ona je sve to trpjela do trenutka kad ju je poceo i tuci. To je bila kap koja je prelila casu. Pobjegla je sa sinom koji je jos bio beba u skloniste za zene. Vise se nikad nije vratila u svoj stan u Groningenu i zatrazila je razvod. Dobila je stan u jednom drugom gradu, ali godinu kasnije bivsi muz joj se ponovo pojavio na vratima. Ponovo je pobjegla, ponovo je neko vrijeme provela u sklonistu za zene i ponovo se preselila u drugi grad. Tu zivi jos i dasad, u gradicu Vlaardingenu pored Rotterdama. Dobila je subsidirani posao u nasoj firmi (firme dobiju odredeni iznos od opcine da uzmu u sluzbu ljude koji tesko mogu naci posao). Roza zeli naci normalan posao, ali to joj ne uspijeva. Zbog svih osobnih problema vec godinama nije radila, a osim toga jos uvijek ne govori dobro nizozemski iako ovdje zivi vec duze od 10 godina. Zbog toga se kod nas osjeca kao u zatvoru: ne zeli ovaj posao, ali nema drugog izbora.

Roza nije bila u Iranu vec skoro 15 godina. Vecinu clanova obitelji sve te godine nije vidjela niti su oni ikad vidjeli njenog sina. Majka joj je umrla bez da se s njom mogla oprostiti. Nedavno joj je i otac bio tesko bolestan i ona stalno strahuje da ce i on umrijeti bez da ga vidi. Roza zeli ici u Iran, ali se ne usudi. Boji se da ce je ponovo uhvatiti, a jos vise se boji da ce joj uzeti sina s obzirom da majke nemaju nikakva prava u Iranu. Roza i u Nizozemskoj zivi u neprestanom strahu da ce je bivsi muz naci i uzeti joj dijete. On sluzbeno vise ne zivi u Nizozemskoj niti je ikad pokazao interes za svoje vlastito dijete, ali to za nju nije nikakva utjeha. Uvjerena je da bi joj on uzeo maloga samo da joj napakosti. Nema obitelji u Nizozemskoj, a nema ni prijatelje. Ne zeli se druziti s nikim jer sto vise ljudi zna, veca je sansa da bi je bivsi muz mogao pronaci.
Nije uopce cudno da je Roza nakon svega sto joj se izdogadalo postala psihicki labilna i depresivna. Pricala nam je da ponekad bez razloga sat-dva place. Na poslu se ne mozemo pouzdati u nju jer je rastresena i ne moze se skoncentrirati. Ponekad se naljuti pa se pocne derati na klijente preko telefona, a ponekad i na kolege. U zadnje vrijeme pocinje pokazivati znakove prave paranoje. Tvrdi neke stvari koje nemaju nikakve veze sa stvarnoscu nego se odvijaju samo u njenoj glavi. Uvjerena je da su se svi urotili protiv nje, da je svi diskriminiraju i iskoristavaju, da je svima cilj da njoj zagorcaju zivot. Vidi stvari kojih nema. Jedan dan mi se povjerava i prica mi svakojake detalje o svom privatnom zivotu, a drugi dan me optuzuje da sam joj tko zna sto napravila. Tesko se nositi s tim. Imam dosta klijenata s psihickim problemima, ali ovo mi je prvi put u zivotu da izbliza promatram kako netko sve dublje tone u neki svoj svijet i ne moze se iz njega izvuci. Mi joj svi pokusavamo pomoci, ali ona ne zeli niciji savjet niti zeli ikoga slusati. Od proslog tjedna je bolesna doma. Koliko sam cula konacno je odlucila potraziti profesionalnu pomoc, a pocela je i piti antidepresive. Hoce li joj to pomoci? Ne znam.

Kako pomoci nekome u ovoj situaciji? Stvarno nemam pojma. Ali ono sto znam je da ako upoznas nekoga poput Roze iznenada svoj vlastiti zivot vidis iz neke druge perspektive i skuzis da su svi tvoji 'ogromni' problemi zapravo glupe tricarije.

P.S. Za one koji zele znati vise o Iranu i islamskoj revoluciji pogledajte crtic Persepolis.


16:00 Komentari (32) - Isprintaj - #


28.08.2008. četvrtak

jeste li znali da mahune mogu biti opasne?

Prosli utorak navecer odem ja do supermarketa. Bart i ja smo prelijeni da obavimo spizu odjednom za cijeli tjedan pa se skoro svaki dan nakon posla jedan od nas zaleti u ducan i na brzinu kupi par stvari za veceru. Tako i prosli utorak. Svaki put kad sam u supermarketu cilj mi je tamo ne provesti duze od maksimalno 5 do 10 minuta. I tako ja hodam brzim korakom kad se iznenada na nesto poskliznem. Uvijek me fascinira kako se kad se nesto takvo dogodi cini kad da se sve odvija u slow-motionu. Pitas se: "'Hocu li uspjeti ostati na nogama? Da? Ne? Cini se da necu... Ima li puno ljudi u blizini? Ajme meni, kako cu se osramotiti..." U biti sve skupa traje tek nekoliko sekundi i prije nego se snadjes lezis koliko si dug i sirok na podu. Tako i ja. Brze bolje se dignem i osvrnem se oko sebe. Za divno cudo se ljudi koji su bili svjedoci ovog mog poda uopce ne smiju. Jedan covjek dodje do mene i pita me kako sam. Takodjer i jedna mlada zaposlenica supermarketa. Ja odgovorim da je sve u redu i nastavim dalje s kupovinom kao da se nista nije dogodilo. Jos jednom se osvrnem da pogledam na sto sam se poskliznula i vidim par mahuna na podu. Mlada zaposlenica odmah hvata metlu u ruke i brzim pokretima uklanja uzrocnike moga pada.

U prvi mah ne osjecam nista posebno. Desno stopalo me pomalo boli, ali nije to nista. Nazovem Barta i ispricam mu, kidajuci se od smijeha, sto se dogodilo. Ne znam zasto, ali uvijek se moram smijati svojim vlastitim padovima. Naravno ne odmah za vrijeme pada, tada sam previse zaokupirana glumom kao da se nista nije dogodilo. Ali cim se maknem s 'crime scene' pocnem se samoj sebi smijati. Tako i ovaj put. Istu vecer smo Bart i ja otisli plivati na bazen. Poceli smo s plivanjem otkako smo se vratili iz Hrvatske. Kad vec nemamo more u blizini, mozemo bar ici na bazen. U utorak navecer smo plivali oko sat vremena. Kad sam izasla iz bazena primjetila sam da me desno stopalo pocinje sve vise boljeti i da uopce ne mogu normalno hodati. Sepajuci sam se otisla presvuci. Bol je postajala sve jaca i usprkos tome sto nam je kuca samo 5 minuta hodanja udaljena od bazena nisam mogla ici pjeske. Bart je otisao po auto i pokupio me. Nakon toga je nazvao hitnu pomoc i ispricao da sam se poskliznula na mahunu. To je izazvalo veliki dojam kod zaposlenika hitne pomoci. Cim sam sepajuci usla u doktorsku ordinaciju jedan od doktora je sa smijeskom na licu komentirao: "Ti si znaci ona koja je pala preko mahune." Bartove kolege su takodjer pucale od smijeha kad su cule sto se dogodilo. Neka. Moja mala nesreca je bar drugima izvor veselja.

Srecom nista nije slomljeno. Radi se o uganucu. Ne mogu bas hodati, pa sam dobila stake. Ne znam jeste li ikada hodali sa stakama, ali vjerujte mi uzasno je. Cak i puz se krece brze od mene. To me toliko nervira da radije hodam sepajuci bez staka. Skale su pravi problem, ali nazalost ih moram nekoliko puta dnevno prijeci s obzirom da nam je dnevni boravak u prizemlju, a spavaca soba na katu. Vec dva dana nisam isla na posao, ali u ponedjeljak cu morati ici, bilo kako bilo. Nadam se da ce mi do tada biti barem malo bolje. I tako, visim doma i pucam od dosade. Ne mogu bas puno toga raditi. Hvala bogu na televiziji i kompjuteru! Bartu je danas rodjendan i planirali smo ici na veceru, ali nista od toga. A bar smo pozvali njegove starce da dodju do nas. U subotu imamo jednu drugu rodjendansku zabavu, ali mislim da ni od toga nista. Pitam se kako je to punih pet dana ne maknuti se iz kuce. Cini mi se ocajno. Ono sto je jos ocajnije je da je doktor rekao da ce vjerojatno proci oko 4 tjedna prije nego mi se stopalo potpuno oporavi. 4 TJEDNA??? Proklete mahune!

Ja inace ne padam cesto, ali kad padnem to u vecini slucajeva bude nesto posebno. Jedan od mojih padova je legendaran. Isla sam tada u prvi ili drugi razred druge gimnazije u Splitu. Pored druge gimnazije se nalazi jos nekoliko drugih skola. Ispred jedne od tih skola (mislim da je to tada bila tehnicka skola) je jedna od sahti za kanalizaciju neko vrijeme bila bez poklopca. Mislim da je to trajalo mjesecima. Svaki dan sam vise puta prolazila tuda i svaki put sam uspjesno izbjegavala rupu. Sve do jednog kobnog petka. Skola je za taj dan bila gotova i zaputila sam s par skolskih prijateljica prema kuci. Osim nas bilo je tu jos masu skolaraca iz nase i svih ostalih skola. I tako ja hodam i pricam s prijateljicama, kad mi iznenada usred recenice prije nego sto sam uopce i skuzila sto se dogadja desna noga upadne u rupu. I to sve do kuka! Bolila me je noga, ali u tom trenutku me nije bilo briga za to. Mozete vi zamisliti koja je to bila scena? Jedna noga nestala u rupi, druga se koprca po asfaltu, pokusavam se izvuci iz rupe.... A svi oko mene umiru od smijeha, skupljaju se oko mene, na prozorima tehnicke skole nakuplja se sve vise ekipe, svi upiru prstom u mene i valjaju se od smijeha. Crna zemljo otvori se... Sto bi bila dala da mi je tada bilo propasti u zemlju. Danima se govorilo o tome. Oni koji su sve sami vidjeli su se neprestano smijali, oni koji nisu bili svjedoci su culi price od drugih, pa su se i oni smijali.

I sad se ja pitam sto je gore: uganuti nogu zbog par mahuna ili se kao 16-godisnjakinja osramotiti ispred cijele skole? Tough call (ilitiga tesko za odluciti).


15:39 Komentari (12) - Isprintaj - #


22.08.2008. petak

about food and cooking

Jedna od mojih najboljih prijateljica ovdje je Renata, skoro 29-godisnja Madjarica iz Slovacke koja vec dugi niz godina zivi u Niskozemskoj. Renata je jos od mladih nogu luda za kuhanjem, a kako sama tvrdi kuhanje je opusta. Kad se navecer umorna vrati s posla, kuhanje joj predstavlja pravi uzitak. Ovo na veliku radost njene bolje polovice nizozemsko-surinamske krvi Marcela koji na veliko uziva u Renatinim kuharskim umijecima. I sama sam se puno puta uvjerila u Renatine sposobnosti: svaki put kad kod njih odemo na veceru ostanemo jednostavno bez rijeci. Cim se na televiziji pojavila najava nove emisije u kojoj se trazi najbolji hobi kuhar Nizozemske Renata se odmah prijavila. Imali su dvije predrunde: prvo su imali test poznavanja namirnica i kreativnosti u kuhinji, a nakon toga su nesto sami morali skuhati. Renata je naravno prosla obje runde i usla u finale s jos 8 drugih kandidata. Njih 9 se ukrcalo na veliki brod za krstarenje gdje su tijekom dva tjedna pod vodstvom jednog poznatog nizozemskog kuhara kuhali i medusobno se borili za sto bolji plasman. Samo jedan moze biti pobjednik, a on ce osim naslova najboljeg hobi kuhara dobiti i niz drugih nagrada. Renata ce uskoro imati svoj televizijski debi, a ja kao dobra prijateljica moram malo raditi reklamu: ako ovo cita netko tko zivi u Nizozemskoj gledajte RTL4 u utorak 2. rujna u 21.30 i navijajte za Renatu!

Ja sama bas i nisam neka kuhinjska princeza. Necu umrijeti od gladi, to ne, ali kreativnost i improvizacija u kuhanju mi bas i nisu neka jaca strana, a da o pripremanju nekih kompliciranijih stvari ni ne govorim. Voljela bih nauciti bolje kuhati, ali ne znam kako to postici. Mislim da ipak trebas imati neki urodjeni talent i osjecaj za kolicinu i kombinaciju razlicitih sastojaka i zacina. Bilo kako bilo, mozda nisam veliki majstor u kuhinju, ali ja stvarno volim hranu. To nije uvijek bilo tako. Kao dijete bas i nisam bila ljubiteljica hrane. Ne sjecam se toga, ali su mi pricali da kad sam bila jako mala punih mjesec dana ama bas nista nisam htjela jesti. Morali su mi zlicu doslovno gurati u usta ne bi li bar nesto pojela. Mlijeko, a pogotovo podgrijano, sam mrzila i sjecam se da bi ga potajno prolila u sudoper kad god bi mi se za to pruzila prilika. Mrzila sam i manistru, i rizu, i gulas, i to pogotovo zbog isjeckanog mesa na kojem bi ponekad bilo malo masnoce. To mi se toliko gadilo da bi prije nego bi meso stavila usta uvijek prvo provjerila ima li na njemu kakve masnoce (moram priznati da to ponekad jos uvijek radim.......). Mrzila sam mesnu juhu, pogotovo kad bi moja pokojna baka u nju stavila punu kesu debelih spageta. Ukratko, sve sam mrzila i nisam bas bila spremna probati nesto novo.

Ne znam tocno kad se situacija promijenila. Malo po malo ja sam se razvila u osobu koja jede gotovo sve, koja jedva ceka isprobati nesto novo i koja uziva u hrani. Nemam pojma kako se to dogodilo, ali ja sam se na kraju razvila u pravu gurmanku. Volim hranu, volim izaci vanka na veceru, volim na putovanju u stranoj zemlji isprobati lokalne specijalitete, isprobati nesto novo sto jos nikad nisam ni vidjela, a kamoli jela. Otkako sam u Nizozemskoj sam naucila puno toga o hrani i probala sam masu novih stvari. Ne zbog toga sto je nizozemska kuhinja jako uzbudljiva, daleko od toga. Klasicno nizozemsko jelo je komad mesa, kuhani krumpiri i kuhano povrce. Srecom u Nizozemskoj zive ljudi svih mogucih nacionalnosti, a posljedica toga je da se ovdje moze naci hrane iz svakog kutka svijeta. Zelis li mozda spanjolsku paellu, surinamski roti, meksicke tortilje ili francusku haute cuisine? Zelis li nesto grcko, japansko, marokansko, talijansko, indijsko, tajlandsko, tursko, kinesko, perzijsko, ili pitaj boga cije? To ces ovdje vjerojatno naci. Svaki put kad ides na veceru, bez obzira imas li nesto za slaviti ili tek tako zelis nesto prezalogajiti, mozes izabrati nesto drukcije. Tako smo Bart i ja prosli tjedan jeli sushi da proslavimo dugi niz godina otkad se poznajemo. A u petak smo s gore spomenutim Marcelom i Renatom bili u Maastrichtu (grad na jugu Nizozemske) i jeli u nekom restoranu s karipsko-juznoamerickom hranom. Bilo je preslasno!

U Hrvatskoj je situcija sto se hrane tice susta suprotnost. Ok, mozda ne mogu govoriti za cijelu Hrvatsku. Ne znam kako je npr. u Zagrebu, ali Split je ziva tragedija. Tu i tamo neki idealist pokusa nesto novo, ali nema sanse da to uspije. Tu jos uvijek previse vlada stav ''hrvatsko je najbolje'' i ''nisam lud da to jedem!''. Ja ne kazem da hrvatsko nije dobro, nego samo da malo promjene ponekad dobro dodje. Vecina hrvatskih restorana ima isti jelovnik: par vrste odrezaka (naravni, becki, sta li), mijesano meso, meso ili riba na gradele, eventualno neka pasta, pizza, i to je to. Od zacina se, barem u Dalmaciji, koriste samo maslinovo ulje, luk i persin. Nije da je to lose, ali sve, pa i ono najbolje, dosadi ako se stalno jede. Barem meni! I zato moram priznati da mi sto se tice hrane malo toga nedostaje kad nisam u Hrvatskoj. Uopce se nicega ni ne mogu sjetiti. Pecene lignje mozda, one se ovdje tesko mogu naci. A kad sam na godisnjem u Splitu nemam pojma u koji bi restoran isla, pa onda nigdje ni ne idem. U srpnju kad sam bila u Hrvatskoj ljudi su se masovno zalili kako ne zele u Europsku Uniju i kako im ne trebaju nikakve izbjeglice. Ali ima EU i nekih svojih pozitivnih strana. Ako nista drugo mozda ce se u buducnosti bar kulinarska ponuda popraviti, a to bas i ne bi bilo lose. Ukratko, jedino sto zelim poruciti je: svijet je velik i pun svakojakih slasnih stvari! Uzivajte u tome! I da ne zaboravim: navijajte za Renatu! sretan

Jeste li ikad probali sushi? Njam, njam!



14:13 Komentari (8) - Isprintaj - #


08.08.2008. petak

i'm back + fotoreportaza iz crne gore + neka razmisljanja o bivsoj jugi

Nije me bilo na blogu evo tocno godinu dana. Najvazniji razlog tome je nedostatak slobodnog vremena. Novi posao, novi studij, raznorazne ostale obaveze. Stalno mi se cinilo kao da mi se zivot odvija u petoj brzini. Ipak svako malo sam mislila na blog. Kako sam svoj travelfreak potpuno zapostavila. Kako vise nicije postove ne citam i kako nemam pojma sto se sa svima vama dogada. Pocela sam primjecivati da mi blogiranje stvarno nedostaje. I zato mislim da trebam nauciti malo bolje organizirati svoje slobodno vrijeme. Trebao bi mi tecaj time management ili nesto slicno. Bilo kako bilo planiram travel freak probuditi iz mrtvih.

Za ovaj prvi post ne ocekujte izvjestaj s neke egzoticne lokacije. Ne, ove godine odlucila sam vratiti se svojim korijenima i otici na godisnji u Hrvatsku. I tako sam u srpnju otputovala na tri tjedna u lijepu nasu. Ali ne bi ja bila ja kad bi cijela tri tjedna provela u Splitu kod mojih. To mi je ipak malcice predosadno. Barem neko malo putovanjce je pozeljno, po mogucnosti u neku drugu zemlju. Kao sto uvijek kazem ja sam teski freak, uvijek zelim produziti listu zemalja koje sam posjetila. I tako smo se odlucili otici pet dana u Crnu Goru. To je ipak jedna nova zemlja u kojoj jos nikad nisam bila, cak ni u vrijeme Juge. Blizu je, a posto smo bili s autom bilo je lako obici vise razlicith mjesta. Vidjeli smo puno lijepih stvari.


Prvo smo posjetili Kotor. Pogled na grad, crkvu Gospe od Zdravlja i Boku Kotorsku.




Kotor je preslatki mali gradic i pod zastitom je UNESCO-a. Ovo je jedan od mnogobrojnih malih trgica.




Budva u predvecerje. Nocili smo u Budvi. Stari Grad je prekrasan. Ono sto je manje prekrasno je da je Budva postala centar crnogorskog masovnog turizma. Izvan Starog Grada je izgradeno masu hotela i apartmana i sve je krcato. Guzva je ogromna, svuda se siri miris pecenih cevapa i pljeskavica i cuje se ovdje jako popularan turbo folk.




Tipicna ulica u Cetinju, staroj prijestolnici Crne Gore. Otisli mi sjesti u jedan kafic i to prvenstveno da bi mogli otici na WC. Kad ono ne moze se koristiti WC jer nema vode. Pravi Balkan zubo




Nacionalni park Lovcen. Ovdje se nalazi i mauzolej Petra Petrovica Njegosa, najveceg crnogorskog junaka, princa i pjesnika.




Evo ovo je mauzeloj. Njegos s velikim orlom. Sve od mramora, a plafon od zlata. Na troskovima se ocito nije stedjelo.




Manastir Ostrog, izgraden u stijenama visoko u planini. Ovdje sam se po prvi put u zivotu susrela s pravoslavnim svecenicima s dugim haljama i bradama.




Sveti Stefan u predvecerje. Tamo je bilo prekrasno! More je savrseno cisto, a na plazi raznobojni kamencici. Parkiranje je skupo (12 eura za cijeli dan, skuplje nego u Nizozemskoj!) zbog cega nema guzve i sve je na malo visem nivou nego u Budvi. Ukratko, ovdje nije po cijeli dan dernek kao u Budvi sretan Prava je steta da se sam gradic u ovom trenutku ne moze posjetiti. Koliko sam cula prije je cijeli gradic bio kao neki luksuzni turisticki resort, ali sada je nazalost napusten. To mi je stvarno preocajno. Nadam se da ce se Crnogorci malo opametiti i napraviti nesto od jadnog Svetog Stefana.




Usprkos svemu lijepome sto smo vidjeli, dozivjeli smo u Crnoj Gori i par negativnih iskustava. Iako ja obicno prihvacam sve ljude bez obzira odakle su i koje su nacionalnosti (ukljucujuci i pripadnike bivsih jugoslavenskih narodnosti) u Crnoj Gori sam dozivjela par trenutaka kad su se moji nacionalisticki osjecaji probudili (hrvatska krv ipak nije voda...). Kad smo stigli u Budvu slucajno smo se parkirali na neko privatno parkiraliste i cim smo izasli iz auta poceo se neki stari derati na nas: "Sta ste se ovde parkirali? Kako ce mi se sad gosti parkirati? Ajte ca, vratite se tamo odakle ste i dosli!!" Ja sam mu na to samo uzvratila da je to mogao reci i normalnim tonom, na sto se stari jos vise raspalio. Eto, to je bila prva stvar koju smo dozivjeli u Crnoj Gori, sto mi naravno nije dalo bas neki veliki osjecaj dobrodoslice. Mnogi natpisi na cirilicu: "Kosovo je Srbija" i srpska cetiri C mi takoder nisu ulijevali osjecaj povjerenja. Isto tako se cesto cinilo da bi ljudi cudno reagirali kad bi culi kako ja pricam. Vec i prije nego sto smo krenuli setra mi je ispricala kako je jedna njena prijateljica prosle godine bila dolje i kako su svi za njom vikali da je ustasa. U takvim uvjetima se ni ne bi usudio reci da si Hrvat iz straha da ne dobijes saku u zube.

Ja sam svjesna da ti je puno toga samo u glavi. Par malih incidenta su dovoljni se se pocnes paranoidno ponasati i stvasta zamisljati. Vjerojatno bi se Srbi koji posjete Hrvatsku osjecali isto kao ja u Crnoj Gori i vidjeli bi svakojake ustaske natpise koje mi Hrvati niti primjecujemo niti nas zanimaju. Svi smo mi na neki nacin istraumatizirani i izmanipulirani. Sve je to tragicno, ali ima jos i previse ljudi u bivsoj Jugi koji jos nisu spremni prihvatiti jedni druge. Odmah prvi dan na poslu nakon godisnjeg sam susrela jednu zenu koja me je pitala odakle sam. Ispostavilo se da je ona iz Sarajeva. Malo smo popricali na nasem jeziku i zena mi je rekla da me je vec prije tu vidjela, ali da se nije usudila pitati me odakle sam jer ima negativna iskustva s ljudima iz bivse Juge. Bilo joj je drago da sam ja pozitivno reagirala, ali da u vecini slucajeva ljudi reagiraju jako negativno, bez ozbira odakle su tocno. To me bas ni ne cudi, vecina ljudi iz bivse Juge koji sad zive u Nizozemskoj su ratne izbjeglice koji se tko zna sto dozivjeli i kojima su mozda cijele obitelji ubijene. Ako ti se nesto takvo dogodilo tesko je onda prema svima se prijateljski odnositi. Ja srecom nisam nista strasno dozivjela u ratu, ali su mi se neke price i slike s televizije urezale u pamcenje. Dan-dva nakon sto smo se iz Crne Gore vratili u Split, uhvatili su Karadzica. Bilo mi je drago da smo u tom trenutku bili natrag u Hrvatskoj jer ne znam kako bi Crnogorci i Srbi na to reagirali niti kako bi je reagirala na njihovu reakciju. Ne znam bi li meni u ovom trenutku bilo pametno ici u npr. Srbiju. Mozda je jos prerano za takvo sto. Tko zna, mozda cemo se za 10-20 godina moci ponasati normalno jedni prema drugima. A mozda i necemo. Nadam se da ce bar nove generacije odrastati bez predrasuda, iako je i to malo vjerojatno.


10:43 Komentari (25) - Isprintaj - #


08.08.2007. srijeda

(dobro)susjedski odnosi

Prije otprilike 2,5 godine doselili smo se u ovaj kvart. Sa susjedima je nekako od pocetka sve poslo po krivom. Bart i ja nismo toliko drustveni da podemo do susjeda s domacim kolacima i osmijehom na licu kao da smo likovi iz Desperate Housewives. I tako se sluzbeno nikad nikome nismo predstavili, a nisu ni oni nama. Svi smo dovoljno pristojni da jedne druge pozdravimo kad se slucajno sretnemo na ulici i to je to. Uopce ni ne znam tko zivi u kojoj kuci, niti kako se tko zove. Jedina imena koja znamo su nasih prvih susjeda: Chris pravi Rotterdamac i njegova zena Nanda surinamskog porijekla. S njima smo od pocetka imali neke male konflikte. Jedna od prvih stvari koje nam je Chris rekao je da pravimo previse buke dok hodamo po skalama. Buduci da zivimo u kucama koje su super dobro izolirane i da se susjede gotovo i ne cuje, znala sam odmah da se ovdje radi o napornim ljudima sklonim kuknjavi.

Slijedeci incident se dogodio dan nakon Bozica. Bart je isao postaviti plafonjeru u WC i za to je trebao busiti otprilike dvije minute. Dok je Bart busio, iznenada je netko zazvonio na vrata. Ja otvorila vrata, kad ono pred vratima stoji Chris i dere se s mrzovoljnim izrazom na licu:"Pa ovo je uzasno! Pa Bozic je! Pa stvarno, kako mozete ovako nesto napraviti?" Kao prvo, busili smo samo dvije minute. Kako se uopce stigao izivcirati i doci do nase kuce u samo dvije minute? Kao drugo, mi oboje radimo svaki dan do 5 i moramo koristiti svaki slobodni dan koji imamo za nesto napraviti po kuci, pa makar bio 26.12. Kao trece i najvaznije, da je on dosao i normalnim tonom rekao da bi u miru zelio uzivati u blagdanima, ja bi se s njim potpuno slozila. S obzirom da se on kao budala poceo derati, ja sam samo rekla da cemo uskoro biti gotovi i zalupila mu vrata u facu. To nase susjedske odnose bas i nije popravilo.

A onda su Nanda i Chris postali ponosni roditelji. Kako ja nisam zlopamtilo, odlucila sam ubaciti cestitku u njihov postanski sanducic. Oni su to znali cijeniti i ubacili su 'thank you card' u nas sanducic. To je donekle popravilo situaciju pa sam nedugo nakon toga cak popricala s Chrisom o tome kako je imati dijete najbolje sto mu se ikad u zivotu dogodilo. Nakon toga se broj incidenata smanjio, ali se kontakt i dalje svodio na povremeni 'dobar dan'. A onda je Bart dok sam ja bila u Aziji odlucio malo po malo poceti pilati brojna stabla zbog kojih je nas vrt izgledao kao prava dzungla. To nije ostalo nezamijeceno od strane susjeda kojima su sva ta stabla oduvijek bila trn u oku. Cak i Nanda, koja se prije toga nikad nije udostojila uputiti nam makar i jednu rijec, se iznenada pokazala kao jako pricljiva i ljubazna osoba i od tada su ona i Bart u nekoliko navrata procakulali jedno s drugim. Kad sam ja ponovo stigla doma, Nanda je doslovno istrcala vanka i postavila mi pusta pitanja kao da smo stare prijateljice: "Kako je bilo na putovanju? Zar se nisi bojala ici sama? Zar se nisi zazeljela kuce? itd, itd" Ja sam ostala potpuno zatecena. Na svu muku sam promrmljala par rijeci, a zatim pobjegla u kucu. I sad ne znam sto napraviti. Trebamo li pokusati produbiti kontakt s njima ili stvari ostaviti onakvima kakve jesu?

Koliko je zapravo vazno imati dobrosusjedske odnose? Pa mislim da to moze biti dosta prakticno. Kad npr. odemo negdje na par tjedana, mogli bi zamoliti susjede da nam tu i tamo zaliju biljke. Takoder bi bilo zgodno da susjedi pozovu policiju u slucaju eventualne provale u nasu kucu, a ne da trljaju ruke i misle: "Haha, neka im, to su i zasluzili, pokvarenjaci jedni!" Zar uostalom nije cudno da godinama negdje zivis, a uopce ne znas imena svojih susjeda? U Nizozemskoj je to potpuno normalno, a mislim i sve vise u Hrvatskoj. Moji roditelji su u kvartu u kojem zive poznavali svakoga, sto se ne moze reci za moju generaciju. U djetinjstvu sam jos i imala kontakte s drugom djece iz ulice, ali kad smo svi krenuli u srednju skolu, prestali smo jedne druge pozdravljati, a kamoli se medusobno druziti. Ljudi se sve vise otuduju, pogotovo u velikim gradovima. Onda nije ni cudo da se na vijestima sve cesce cuje kako je netko umro u vlastitom stanu i tu 6 mjeseci trunuo prije nego je njegov les konacno otkriven. Na neki nacin je razumljivo da ljudi, zahvaljujuci milijunu obaveza koje imaju, jednostavno nemaju vremena za odrzavanje dobrosusjedskih odnosa. Ja moram priznati da se meni ideja takvih odnosa u biti svida, ali je u praksi kao ni vecina drugih ljudi nikad ne prakticiram. Lijena sam, nedrustvena, nemam volje muciti se oko drugih ljudi, ne znam o cemu pricati s ljudima koje ne poznajem, itd.

Evo uzmite ove nase susjede Chrisa i Nandu. Zivimo jedni pored drugih i istih smo godina. Medutim mislim da nam je to jedino zajednicko sto imamo. Chris je tip koji voli paradirati ispred kuce obnazenog gornjeg dijela tijela ne bi li mu se mu se misici i tetovaze sto bolje vidjeli. On glumi macho tipa dok Nanda kuha. Oboje puse i to cesto dok drze maloga u rukama. Vole parkirati auto ispred kuce (i zaklanjati sebi i nama vidik) jer im je tesko hodati 10 metara do parkiralista. Itd, itd. Ima puno toga sto nas kod njih nervira, a ako ste procitali gornji dio teksta znate da su ti osjecaji obostrani. Ipak, mislim da ne bi bilo lose povremeno popiti salicu kave zajedno. Pa ne trebamo postati najbolji prijatelji, ali mislim da je zivot ugodniji ako imas dobar kontakt sa susjedima. Ne kaze se zaludu: ''bolje dobar susjed nego daleki brat''. Ipak, pitam se da li cu po tom pitanju ikad ista poduzeti. Ne usudim ih se pozvati na kavu jer se bojim da cemo kao cetvero debila buljiti u prazno ne znajuci sto reci i nadajuci se da ce netko drugi razbiti neugodnu sutnju. Vjerojatno necu poduzeti nista, nego cu cekati da li ce oni nesto napraviti. A oni ce vjerojatno cekati da li cemo mi nesto poduzeti i na kraju od svega nece biti nista.

I eto, bas me zanima... Kakve vi imate odnose s vasim susjedima i mislite li da su dobrosusjedski odnosi vazni?


16:26 Komentari (19) - Isprintaj - #


02.08.2007. četvrtak

brljotine o putovanju, svakodnevnom zivotu, starenju i onome sto se dogadalo u niskozemskoj dok mene nije bilo

Vec sam 2 i po tjedna doma. Nevjerojatno kako se brzo zivot pretvori u kolotecinu. Ustajanje u 7, na poslu od 8.30 do 5, odlazak u spizu, kuhanje, itd, itd. Sve ono sto puna tri mjeseca nisam trebala raditi. Nedostaje mi sloboda i zivot bez obaveza, ali istovremeno mi se cini kao da nikad nigdje ni nisam bila. Tako se lako naviknuti na svakodnevicu. Steta. Ma mozda zapravo ni nije steta, inace bi zivot bio nepodnosljiv. Prije ovog putovanja sam se pitala kako ce biti putovati tri mjeseca, da li ce mi to biti predugo, da li cu se zazeljeti kuce, da li ce mi dosaditi. Sad znam odgovore na sva ta pitanja. Putovati tri mjeseca je bilo lako, zanimljivo, opustajuce, poucno i obogacujuce. Nije mi dosadilo. Kuca i svakodnevni zivot mi nisu ni najmanje nedostajali. Bez ikakvih problema sam mogla putovati jos mjesecima. Rado bi jednom otputovala na godinu dana, ali tko ce dati financijskih sredstava za to?

Kad vec govorim o financijama... Ljudi me cesto pitaju odakle mi lova za sva ova putovanja, a neki cak misle da smo Bart i ja bogati. E kad bi to bar bila istina, onda bi odmah sutra ponovo otputovala i to na godinu dana :) U Nizozemskoj je jednostavno lakse ustediti koju kunu nego sto je to slucaj u Hrvatskoj. Osim toga mislim da je sve stvar prioriteta. Ja volim putovati i uzivati u lijepim stvarima u zivotu (npr. izaci vanka na veceru, pozvati prijatelje doma na veceru i pice ili otici na koncert ili festival) i na to i trosim najvise novaca. S druge strane mi nije vazno imati bijesno auto, najnoviji tip mobitela svakih par mjeseci ili odjecu s markom. Ali dosta o tome. Moje veliko putovanje je nazalost zavrsilo. Imam jako puno slika, skoro tisucu i po. Bit ce tu posla pregledati sve te slike i izabrati najbolje za dati ih na razvijanje. Stavit cu jos slika i na blog, ima dosta mjesta o kojima do sada nisam nista stigla napisati, a definitivno su vrijedna spomena. Moram priznati da otkad sam stigla doma, nisam pogledala niti jednu jedinu sliku, ali doci ce vrijeme i za to.

U meduvremenu sam proslavila i svoj 30-ti rodendan. Na Baliju. Dobro je bilo biti daleko na ovaj dan. Mislim da bi mi puno teze palo da sam bila doma. Kao sto je to tesko palo momku moje sestre koji je samo jedan dan nakon mene napunio 30. Eto, sad smo tridesetogodisnjaci i vrijeme je za uozbiljiti se. Za srediti par stvari, za studirati, pronaci ozbiljan posao, a za koju godinu mozda se odluciti i na dijete. Na poslu trenutno imamo tri trudnice (ne znam kojoj je trbuh veci), a jedna prijateljica koja ima 31 mi se prije neki dan zalila da joj je momak (koji je tri godine mladji) rekao da slijedecih par godina definitivno ne zeli dijete. I sad je ona u panici da ce biti prestara kad on konacno odluci sto zeli, a ona vec sad osjeca kako joj bioloski sat otkucava. Eh stvarno starim kad uopce moram voditi ovakve razgovore.

Jedan prijatelj vjecni samac je iznenada nasao curu i to preko krscanskog dating site-a. Nevjerojatno. Za koji tjedan cemo je upoznati i svi pucaju od znatizelje. Rado bi joj postavila par pitanja tipa: ''sto mislis o seksu prije braka, homoseksualnim brakovima ili eutanaziji'', ali smo mu obecali da cemo je bar prvi put pustiti na miru. Meni je stvarno nepojmljivo da netko sebe smatra tolikim krscaninom (u ovom slucaju protestantom) da se cak upisuje na takav specijalizirani dating site. U svakom slucaju se nadam da nije neka ekstremistica jer su svi njegovi prijatelji ateisti, osim sto smo ja i jos jedna prijateljica iz Slovacke kao nekakve kvazi katolkinje (odgojene tako, ali vise ne idemo u crkvu).

Inace se cini da nisam puno toga propustila dok me nije bilo. Zapravo je nezamislivo da sam ja u tri mjeseca toliko toga dozivjela i vidjela, dok su drugi svaki dan isli na posao i nista posebno nisu radili. Ipak, propustila sam neke stvari. Npr. koncerte Pearl Jama i Smashing Pumpkinsa. Steta, ali ne mozes istovremeno imati i ovce i novce. Ma u biti ni nije toliko lose biti doma, ima i ovde dobrih stvari.


15:11 Komentari (9) - Isprintaj - #


<< Arhiva >>

< veljača, 2010  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

opis bloga
Blog o svemu sto se dogada u mom zivotu, a pogotovo o putovanjima.



tko sam ja?
Ja sam Nina, u srpnju sam napunila 31 godinu i stjecajem okolnosti zivim u Nizozemskoj. Zivim zajedno s mojim zivotnim suputnikom koji se zove Bart i pretpostavljam da svatko, zahvaljujuci njegovom imenu, moze pogoditi da se radi o jednom Nizozemcu. Zivimo u Rotterdamu u kuci koju vec godinama preuredujemo, s polovicnim uspjehom.

Radim kao reintegracijski konzulent. S obzirom da takvo sto ne postoji u Hrvatskoj, objasnit cu o cemu se radi. Moji klijenti su ljudi koji su zbog svakojakih problema vec godinama nezaposleni. Ja im sredujem volonterske poslove s ciljem da se oni ponovo naviknu na radni ritam, steknu malo radnog iskustva i malo se aktiviraju u potrazi za pravim poslom.
Diplomirala sam na Ekonomskom faksu u Splitu, a sad studiram nesto kao socijalno pravo u Rotterdamu. U rujnu mi pocinje druga godina.

Najveci hobi mi je putovati, a osim toga volim alternativnu mjuzu, ici na koncerte i rock festivale, uciti strane jezike, druziti se s ljudima iz cijelog svijeta, more, knjige, dobre filmove, itd, itd.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se