Tratinčica
19.09.2009., subota
Nastavljamo obilazak Pampasa...
Nakon gradnje mosta ipak je uništena naljepša pješćana plaža u Osijeku, no mislim da priroda ipak ima posljednju rijeć i pijesak se sad taloži nizvodno i možda slijedeće ljeto ponovo uživamo kao nekad.    Jedino bi netko trebao ovdje napraviti reda :)   |
03.01.2009., subota
Spasimo naš planet...
 Jućer u jutro našao sam pred vratima ćudnovatu kovertu. Papir je bio grub i siv, kao smjesa papira i metala. Nije bilo marke ali moja je adresa bila napisana jasno i ćitko. Znatiželjno ga otvorih. Pismo je bilo napisano rukom i rukopis mi se ućini poznatim, ali još ćudniji bijaše datum i sadržaj. Pogledajte. Godina je 2070. Upravo sam napunio 50 godina a izgledam kao da mi je 85. Imam ozbiljnih problema, jer pijem malo vode. Mislim da mi je ostalo još malo vremena da živim... Danas sam jedna od najstarijih osoba svoje porodice.. Sjećam se kada mi je bilo pet godina. U parkovima je bilo mnogo stabala, kuće su imale lijepe vrtove Mogao sam si priuštiti kupelj i ćitav sat stajati pod tušem. Sve je bilo sasvim drugacije. Sada za pranje rabimo ručnike navlažene rudnim uljima. Moj je otac prao automobil vodom koja je tekla iz cijevi. Djeca ne vjeruju da se voda rabila na taj naćin! Prije su sve žene imale lijepu njegovanu kosu a sada moramo brijati glavu, da bismo lakše održavali ćistocu bez vode. Sjećam se mnogih opomena: “Štedi vodu”  a nitko ih nije poštovao jer ljudi nisu niti pomišljali da bi vode moglo nestati. Sada su sve rijeke, zaljevi, jezera, slapovi i vodne rezerve kontaminirani do mjere da to više nitko ne može promijeniti, ili ih jednostavno više nema. Infekcije probavnih organa, kožne bolesti i infekcije urinarnog trakta sada su glavni uzroci smrti.  Sav kraj oko nas jedna je velika pustinja Industrija je paralizirana, nezaposlenost je dramatićna. Tvornice za pročišćavanje vode su glavni izvor zapošljavanja, ali plaćaju pitkom vodom umjesto plaćama... Napadi za šalicu vode na pustim mjestima su svakodnevni. Hrana je 80% sintetićka. Nekada su govorili da odrasla osoba treba piti 8 čaša vode na dan. Sada ispijamo pola čaše! Odjeću poslije uporabe odbacujemo, što je grozno. Morali smo se vratiti starim izvorima, jer vodovodna mreža ne služi nićemu. Nema vode. Izgled ljudi vrijedan je smilovanja. Izmućena i dehidrirana tijela. Koža je puna oštećenja, jer više nema ozonskog štita. Zbog isušenosti je koža 20-godišnje djevojke slićnija koži 40-godišnjakinje. Vodu nije moguće proizvesti. Nema kisika, jer više nema drveća. Pomanjkanje kisika je znatno smanjilo IQ novih generacija. Znanstvenici proućavaju mogućnosti, ali tih nema. Zbog promjene sperme mnogo ljudi se promijenilo. Rada se mnogo djece s poremećajima u radu organa, s mutacijama i deformacijama … Vladi moramo plaćati zrak koji udišemo...Oni koji ne mogu plaćati sklanjaju se u "područja s ventilacijom” gdje su golema mehanička pluća koja rade na Sunćevu energiju. Zrak nije dobre kvalitete, ali barem dišu. Prosječna starost je 35 godina. U nekim državama uz rijeke je ostalo nekoliko oaza s vegetacijom, ali njih sada čuva vojska.  Voda je postala blago, cjenjenije nego zlato ili dijamanti. Tu više nema stabala, jer gotovo nikada ne pada kiša. Ako kiša pada, uglavnom je kisela. Zbog atomskih pokusa i zagadujuće industrije 20. stoljeća sezone su se dramatičmo promijenile. Ljudi su upozoravali na činjenicu da treba zaštititi okoliš, ali za te opomene nitko nije mario.  Kada me kći zamoli da joj pripovijedam kako je bilo kada sam bio mlad, prićam joj o lijepim šumama. Prićam joj o kiši, cvijeću, kako se bilo lijepo kupati u rijeci, loviti ribe i piti vodu do iznemoglosti.  I o tome kako je ljudima bilo lijepo. Ona me upita: - Oće, zašto je voda nestala? Ne mogu zaobici udar savjesti, jer je oćigledno da su generacije koje su uništile Svijet one, koje se jednostavno nisu brinule o upozorenjima. A ta su bila toliko jasna da za zanemarivanje znakova nema opravdanja.  Sada naša djeca plaćaju visoku cijenu… Kako bih se rado vratio u prošlost i objasnio ljudima kamo vodi njihovo ponašanje! ... dok je bilo dovoljno vremena da spasimo Zemlju!  Uistinu mislim da na Zemlji neće biti moguće dugo živjeti jer je okoliš do te mjere uništen da povratka na normalno stanje više nema.  Nije bitan samo Dan voda ili kakva druga posebna prigoda. Svaka osoba koja proćita moći će razviti svijest da je potrebno nešto ućiniti za Svijet ... I za budučnost naše djece. BRIGA ZA PLANET ZEMLJU NIJE ŠALA, JER SE RADI O OZBILJNIM PROBLEMIMA. Ovo je napisano 2070. Važnost pisma je nenadmašiva. Mnogo ljudi moralo bi ga pročitati. Objavljeno u reviji "Crónica de los Tiempos" od travnja 2002.  |
31.05.2008., subota
 Početkom Svibnja imala sam veliku ćast biti prisutna na prvoj samostalnoj izložbi Zdenka Krulića... Dok promatramo njegove crteže postepeno prestajemo biti iskljičivo gledaoci, spoznajemo da je crtež duhovno stanje i postajemo sudionici njegova svijeta... U biografiji Zdenka Krulića doznajemo da je još u osnovnoj školi bila zapažena njegova likovna darovitost...  No Zdenko Krulić nije ostao na crtežu... Prešao je i na kiparski rad... Prvo je crtao stabla a potom i fizički prodro u njih...  Godinama, desetljećima ovaj je rođeni crtać doticao svojim osjetilom list, granu. stablo, vodu i oblak ... Crtać crtajući mijenja tok vremena.Usporio ga je svojom olovkom. Da li je zato odabrao prirodu? Daleko je bliže istini pomisao da je priroda odabrala njega. Uložila je ogroman trud da stvori ovakog crtaća posredstvom kojeg će moći progovoriti o sebi. Morala mu je podariti moć krajnje istančanog opažanja. Potom ga prožeti postojanošću i dubokim mirom...zatim mu dati snage da se odvoji od svijeta a potom i smjelosti da nam se vrati... ..napisao je kritičar Bogdan Mesinger....  Nama je preostalo da gledamo i uživamo a kasnije i da se družimo sa umjetnikom velikog srca...  Zahvaljujem svima koji su nam omogućili ovakav krasan doživljaj a ponajviše hvala umjetniku što je podijelio svoja zapažanja i svoje osjećaje sa nama... |
