Raskoš i ljepota života žive neuništivo u meni...

subota, 14.06.2008.

BAKA BEZ UNUČIĆA

Još i sad živi jedna stara žena na stotom katu,sama kao sjena, uvrh stubišta s tisuću stepenica, u sobi manjoj od krletke ptica, dovoljno ipak da tu kratko drijema jedna tužna baka, što unuka nema. Kraj kreveta nad glavom u okvircu plavom na dometu očiju snenih gle,slike sinova njenih koji su,tko zna kad, otišli u svijet -na rad. Često je u potaji suze lila: "O, djeco moja mila, pa ja po čitave dane zagledam na sve strane, ko da ću svaki čas vidjeti nekoga od vas!" Al sinovi se nisu mogli vratiti, a mati to nije mogla shvatiti. Tugovala je starica; "o moji mališani, dobro biste napravili da ste mi se bar kartom javili, ljepši bi mi bili dani!" (...) Kao sivi oblaci , što se mjere satima, promiću i godine pred bakinim vratima, al baka svejedno sa samoćom druguje, malo je nagluha hod godinama ne čuje. Budna svu noć osluškuje i sama glasno tuguje; "Unuci moju, moje djece dječice, u tami moje tuge, blistave moje sviječice, kad bih bar jednom vaša lica spazila ja bih vas beskrajno pazila i mazila." "Unuci moji, gdje god postojite, dođite svojoj baki, zašto nje se bojite? Čekam vas svaki dan, djeco moja premila, već sam vam odavna krasan dar pripremila!" I lete tako godine duge, a jedna baka prepuna tuge, na stotom katu uvrh stubišta, na ovom svijetu nema ništa osim onog okvira u palvom kraj svog kreveta,negdje nad glavom. A nezna ona da nikog nema i danima se za doček sprema. (...)

- 12:04 - Komentari (59) - Isprintaj - #