Nakon što sam se riješio mamurluka sa posljednjeg blogerskog partija, osjećam se spremnim napisati jedan konkretniji tekst o jednoj od najvećih turističkih atrakcija u Tokiju. Riječ je o Kraljevskoj palači, koja je zaista jedno impozantno zdanje, ali posjetiteljima nije omogućeno da ga dožive samo u jednom manjem segmentu. Naime, palača je zatvorena za posjetitelje, ali posjet palači bih itekako preporučio zato jer i općeniti vizualni doživljaj cijelog mjesta ima svoju snagu, a posebno su zanimljivi i vrtovi u krugu palače.
Palača je inače službeno obitavalište kraljevske porodice još od 1868. godine, od kada je Tokio i službeno japanska prijestolnica. Palača leži na mjestu drevnog dvorca Edo, koji je sagrađen 1457.,
a iz njega je vladao i poznati šogun Tokugawa. Neću previše odlaziti u povijest, iako me upravo ta materija oduvijek zanimala, no navesti ću još da je upravo Tokugawa zaslužan za veliki boom Tokija. Zahvaljujući njegovom osjećaju za arhitelturu i planiranje, Tokio je brzo izrastao iz običnog gradića u kulturno i političko središte Japana.
15 generacija Tokugawa vladalo je Japanom pune 264 godine, sve dok 1868. nisu predali svoju vlast.
Dvorac Edo je nažalost slabo očuvan ponajviše zbog velikog požara 1657. godine, a ostaci ove povijesne građevine dosta su stradali i od američkih bombi u 2. svjetskom ratu.
Malo predzanje iz povijesti je vrlo dobrodošlo kada se zaputite na ovako znamenito mjesto. Kada sam stigao pred posjed Kraljevske palače, koji se inače nalazi u centru Tokia (Yamanote line vozi do stanice Tokyo i tu se silazi), prvo su mi pozornost privukli kanali koji su odvajali znatiželjne posjetitelje od zgrada. Odmah sam se prisjetio srednjevjekovnih dvoraca koji su bili na isti način zaštićeni od neprijatelja.
U kraljevsku se palaču ulazi preko prekrasnog mosta pod nazivom Ninju bashi, no na glavni ulaz kraljevske palače nisam imao prilike ući, jer je to moguće napraviti samo dvaput godišnje (2. siječnja i na carev rođendan). Evo tog mosta, koji ostane ovjekovječen na filmu ili memorijskoj kartici svih posjetitelja:
Sjeverno od mosta nalazi se Kokyo Higashi Gyoen, dio Kraljevske palače koji je otvoren za javnost.
Teško da ikoga može ostaviti ravnodušnim ovaj dio palače, jer je u njemu moguće pronaći nevjerojatan broj zanimljivih artitekturnih detalja. Velika željezna vrata na ulazu izgledaju kao da su izašla iz neke viteške bajke, a orijentalni ukrasi na krovićima i ostalih dijelovima zgrada su zaista predivan prizor. Evo jednog detalja koji se meni osobito svidio:
Kolorit boja koje se mogu vidjeti u tom vrtu je vrlo raznolik, a cijela ta priroda i građevine koje ona uljepšava, imaju neki japanski smisao i neku logičnu nit. Olako ćete izgubiti par sati ako želite doista doživjeti ovo mjesto, a meni se osobno čini jako bezveznim jednostavno prešprintati ovakvim mjestom čisto da bi se pohvalili da ste negdje bili.
Naravno, najbolje vrijeme za posjet ovom vrtu je proljeće, kada sve procvjeta i dobije jedan bajkoviti štih. U to vrijeme ćete u vrtovima pronaći niz slikara i fotografa, a i ostalih umjetnika, u potrazi za inspiracijom, koju će tu nedvojbeno naći. Kroz priču sa jednim japanskim slikarom doznao sam kako kamen, voda, drveće i cvjetovi predstavljaju 4 osnovna detalja japanskog proljeća u umjetničkom izražavanju.
Još jedno mjesto je doista vrijedno spomena - Kitanomaru Koen. Muljevito jezero i nije neki wow za nas koji smo navikli na ljepote jadranskog mora, ali posebno ovog krajolika je u tome što prekrasna stabla trešnje nadsvođuju jezero. Kažu da u predvečerje ovaj kraj izgleda kao preslikan iz bajke, no nije mi se ipak čamilo tu do večernjih sati.
Kao što sam rekao, nisam imao prilike izbliza vidjeti palaču ni kraljevsku obitelj, jer se dotični ukazuju samo dvaput godišnje. No, s obzirom da ću Novu Godinu dočekati u Tokiju, vjerujem da ću 02. sječnja biti pred kraljevskom palačom kako bi vidio taj događaj. Nije da će me baciti u trans to što će mi netko mahnuti, ali biti će zanimljivo doživjeti to i prenijeti utiske na blog.
|
