<body> Sezona u paklu <body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="//connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>
Design by: L.designs

  • On/Off

  • < srpanj, 2008 >
    P U S Č P S N
      1 2 3 4 5 6
    7 8 9 10 11 12 13
    14 15 16 17 18 19 20
    21 22 23 24 25 26 27
    28 29 30 31      

    Lipanj 2010 (2)
    Srpanj 2008 (1)
    Lipanj 2008 (2)
    Ožujak 2008 (2)
    Veljača 2008 (6)

    Dnevnik.hr
    Gol.hr
    Zadovoljna.hr
    OYO.hr
    NovaTV.hr
    DomaTV.hr
    Mojamini.tv

    lost soul(s)


    ˝Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti...
    Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time... ˝


    Image Hosted by ImageShack.us


    ˝Ozbiljnost, mladiću moj, jest stvar vremena; ona nastaje, toliko ću ti otkriti, zato što se vrijeme precijenjuje. I ja sam nekada precjenjivao vrijednost vremena, zato sam htio doživjeti sto godina. U vječnosti, međutim, kako vidiš vrijeme ne postoji; vječnost je tek jedan trenutak, taman dovoljno dug za šalu.˝
    Hermann Hesse

    ˝Ta tko će odlučiti o tome što je strašnije vidjeti: osušena srce ili prazne lubanje?˝
    Honore de Balzac

    ˝Zašto ljudi moraju biti ovako osamljeni? Što je smisao svega ovoga? Na svijetu postoje milijuni ljudi, a svi oni žude i traže od drugih da ih zadovolje, a opet se izoliraju. Zašto? Je li Zemlja stvorena samo da pothranjuje ljudsku samoću?˝
    Haruki Murakami, ˝Moj slatki Sputnik˝


    Novi početak
    subota, 12.07.2008.

    Otvaram bilježnicu. Tražim olovku. Uzimam ju u ruke. Njene oči me prate. Dolazim do kreveta. Sjedam na nj. Podižem glavu i gledam ju prodorno. Uzvraća mi.

    ˝Ovaj put nećeš pobijediti.˝, govorim joj tiho.

    Samo mi se nasmješila. Stoji u kutu moje sobe. Stoji tamo poslijednjih mjeseci. Osobito pakostan pogled dobiva svaki put kad uzmem olovku u ruke. Crpi snagu iz mene i ja na kraju trgam i ono malo što sam napisala. Svaki put joj se pokušavam suprotstaviti. Duže vrijeme to nisam uspijevala pa sam zaključila da bi najbolje bilo na neko vrijeme prestati, sakupiti snagu za poslijednji obračun. Samo ona i ja.

    Dodirujem lagano bilježnicu. Ovaj put je prazna. obožavam taj miris. Čista, svježa, tek tiskana bilježnica. Dok ja razgledavam bilježnicu osmjeh na njenom licu postaje sve veći.

    ˝Nećeš uspijeti. Nikad ne uspiješ. Divim se tvojoj upornosti.˝, govori mi.

    ˝Zar te nikada nisu učili da nikad i zauvijek ne govoriš jer to nećeš moći ostvariti? I da ništa nije gotovo dok ne umre nada.˝, odgovorila sam joj ne podižući pogled.

    Otvaram bilježnicu. Duboko udišem. Bacam pogled na nju.

    ˝Nećeš uspjeti.˝ Još jedan njen uzaludan pokušaj.

    Zatvaram oči. Srce mi kuca sve brže. Počinjem ubrzano disati. ˝Prazno. Nije moguće.˝, počinje mi odzvanjati u glavi. Hvata me panika. Srce mi se pokušava probiti van kroz prsa. Ne smijem joj pokazati da se bojim. Nisam spremna za još jedan neuspjeh. Uzimam par trenutaka. Čine se kao vječnost. Uspijevam odlučno suspregnuti strah i paniku.
    Čujem kako mi nešto govori. Ne mogu razabrati riječi. Ne želim. Potpuno se koncentriram.

    Još jedanput duboko udišem i otvaram oči. Više se ne smije. Gledam ju u oči bez straha. Izgleda iznenađeno. Više ne vidim onu pakost. Samo strah koji polako buja u njoj. Stoji potpuno izbezumljena. Na meni je red da se smijem. Bacam pogled na papir. Još uvijek je prazan. Ne zadugo. Počinjem pisati. Osjećam kako ju svaki moj potez olovkom boli. Dok param olovkom papir na licu joj se pojavljuje bolna grimasa. Pišem gotovo bez daha. Vrijeme prolazi, a njen utjecaj postaje sve slabiji. Moja odlučnost raste. Osmjeh je potpuno nestao s njenog lica. Konačno dolazim do kraja.

    ˝Zbogom.˝, govorim joj gledajući ju poslijednji put. ˝Ovaj put ja pobjeđujem.˝

    Slatki okus pobijede nalazi mi se na usnama. Moje lice poprima potpuno drugačiji izraz. Uzvraća mi poslijednjim znacima mržnje, ali joj oči sve više odaju strah. Na putu je da u potpunosti nestane. Stavljam točku.

    Ona više ne vlada mnome. Kut moje sobe sada zjapi prazan. Dižem se, uzimam majicu sa stola i odlazim. Slobodna sam.

    Image Hosted by ImageShack.us



    | 7 | Komentari | Print | #


    << Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>