06

ponedjeljak

prosinac

2010

Pismo strancu .

"Otvorila sam novi .doc s namjerom da ti natipkam svijet. I da ti natipkam sebe. I da ti natipkam tebe i zašto i da ti kažem sve što znam. Da ti pošaljem sve što sja i sve što grije i sve što miriši i godi i što je stvarno, a neopipljivo.

Ja sam zapravo vrlo obična osoba. Djevojčica. Koja se voli igrati bojama, mirisima, riječima, okusima i zvukovima. Volim miris bubamare, ali više od njega volim dati nekome da pomiriši. Pišem svoje glupaste rečenice kao da dijete kistom umočenim u sve tempere svijeta trči ulicom ostavljajući trag na zidovima kuća, krijući u podsvjesti, a nekada ne krijući, nadu da će neki slučajni prolaznik u njima vidjeti umjetničko djelo; ono što mu treba..

Neizmjerno vjerujem u panta rei, u karmu. Neizmjerno vjerujem u to da se sve događa s razlogom, ali još više od neizmjerno ja neizmjerno VJERUJEM. Ja vjerujem u život i energiju. Vjerujem u tebe i u sebe i u ljude. Taj stav mi često bude prepreka i često za tu dobro znanu prepreku zapnem. Često i svjesno, ali ne jer volim, nego jer se nadam da će ljudi na tome shvatiti.. možda se spotaknem opet. I opet. Ali ako doživiš sve moje što sja i sve što grije i sve što miriši i godi i što je stvarno, a neopipljivo i postane ti stvarno, iako neopipljivo – isplatilo se.
Meni nije problem pasti. Pobrišem koljena i nastavim.

Nosim sa sobom teret iskrenosti jer ona je najteža, ali taj je teret zapravo paradoks „teretu“. Ovaj me teret oslobađa tereta sidra na nogama koji druge ljude spriječava da polete. Smatram se drugačijom jer ne želim biti knjiga da me pročitaš. Voljela bih biti tvoj prazan papir. Tvoj dnevnik. Tvoja olovka, prst, kist, instrument. Jer mislim da ti je potreban. Sada. Jer imaš puno toga za reći i ispričati, obojati, naslikati, išarati, precrtati, pogriješiti i ispraviti, stvoriti zapakirati. Pred zidom, isprazniti džepove da možeš preskočiti i nastaviti.
Trebaš ga preskočiti i nastaviti.

Ja sam tip osobe koji u ženskom wcu gimnazije zagrli nepoznatu djevojku jer plače i obrišem joj suze. Plačem s njom jer joj to treba. Ne tražim da mi kaže, ali sam otvorena da čujem. Ne pokušavam poboljšati. Samo sam tamo.
Tip osobe koji skine ruksak pred konzumom podruma supermarketa na trgu slobode i ispusti sve stvari iz ruku da pomogne djedici prenijeti 4 vreće uza stepenice.

Najvrijednije stvari koje sam učinila kao osoba bile su za druge. Volontiram godinama i to je moj mali svijet. Nekome nije ništa posebno, ali vjerujem da oni ne znaju što je posebno. Naivna djevojčica koja bi zadnju novčanicu iz novčanika dala uličnom sviraču, ciganki s djetetom u rukama, kupila hranu psu lutalici na trgu, pozvala u kuću nepoznatu osobu, bila najbolji prijatelj nekome koga znam pola sata, podijelila obrok, poslušala, dala savjet, pomogla.

Možda je granica između sudbine i slučajnosti stvarno vrlo tanka.

Oprosti na teretu, ovo nije bila tvoja bajka. Ali nekad i ja moram isprazniti džepove. Shvatim svaki put da to nije ljudima. Da sadržaj moga džepa treba ostati na podu nepoznate ulice koju ću jednom zaboraviti. Ili na trantinčici. Da ipak, nekome, nekada, u nekom mom paralelnom snoviđenju ovoga svijeta, ima neku vrijednost. Neznam….

Trtljam?

Oprosti i zbog toga. Ali ja nikad ne ću povjerovati da nema smisla. To bi bilo predosadno. I zato uvijek iznova bacam kockicu..


Alea iacta est."



Pisano s vrlo posebnom namjerom, neuspjelom, nažalost. No to je već sasvim neka druga priča....

Oznake: proza, ljudi, odnosi, priče, pismo, Osobno, iskrenost, snaga

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se