07

ponedjeljak

siječanj

2013

Perpetuum mobile

Kada primjetim, osvrčući se na prošle dane, mjesece, ili da ih jednostavno zaokružimo na „vrijeme“ pa pustimo percepciji da odradi količinu drama-efekta, da nisam gotovo nikada bila sama, shvatim da vrtim u glavi neki nijemi film koji odbijam gledati i analizirati.

Kolotečina. Izazvana ili nezadovoljstvom ili pretjeranim traženjem antonima navedenog – nije ni bitno. U društvu je prihvaćeno da su ambiciozni ljudi koji se trude i stvaraju, daju i traže iznimno pozitivni, tj. da je ta ljudska osobina zapravo i njihova vrijednost.

Kako to već ide kod ljudi, vrijednost se izgubi kada si pored takve osobe. Onda ju gledaš iz žablje perspektive, ali ne fizički. Onda je takva osoba naporna, pretjerano ambiciozna, hiperaktivna, nametljiva, umara i sve to jer te zapravo čini nesigurnim.

Takve osobe iz najboljih namjera slušaju druge ljude, ostvaruju duboke odnose i pamte stvari koje volimo. Sjete se rođendana, onog lančića što si jednom spomenula da ti je simpatičan, vrste kečapa koji voliš – i vole usrećiti druge ljude, ili tebe kao njima blisku osobu.

Valjda onda iz te nesigurnosti, a možda i iz vlastite lijenosti i tromosti, takve ljude počinjemo gledati sasvim negativno. Pozivam na argument epitete iz trećeg odjeljka: onda je takva osoba naporna, pretjerano ambiciozna, hiperaktivna, nametljiva, umara, a sigurno, sigurno sve te lijepe znakove pažnje radi drugima samo kako bi joj bili zahvalni i radili isto njoj samoj!

Ljudi, uvodom navedenu vrijednost, u interakciji s takvim ljudima ignoriraju.

Istina je zapravo da njima, koji žive brzo, organizirani su, imaju ciljeve, aktivni su u zajednici, imaju puno prijatelja jer sreću puno ljudi, nasmijani su i planiraju, organiziraju, motiviraju, potiču – to sve skupa troši energiju. Pukne im nekada film i bespomoćni su nad tim osjećajem nepravde jer svi od njih očekuju sve, i većinom to i dobivaju, a te se osobe malo kada imaju na koga osloniti. .

Valjda onda iz te nesigurnosti, a možda i iz vlastite lijenosti i tromosti, takve ljude počinjemo gledati sasvim negativno. Onda umjesto da ih jednako volimo nazad i trudimo se dati njima osjećaj da su nam bitni, da vrijede i da ih cijenimo, da ih shvaćamo kao ljude i da nas znaju usrećiti, birajući lakši put nazovemo ih napornim, pretjerano ambicioznim, hiperaktivnim, nametljivim i umarajućim osobama koje lijepe stvari čine kako bi bile činjene njima.

Manje duboke umove lakše je zadovoljiti. Ako vas ne zadovoljava manje dubok um – njegujte onda duboki um osobe koju imate kraj sebe; cijenite ga i neka vam bude bitan. Kako je, što radi i zašto. Zahtjevni ljudi iziskuju od nas trud i to nas plaši, ali isto tako od njih dobijemo jednaku količinu truda u kojem uživamo.
Licemjerno?

Koliko dobiješ toliko daš trebala bi biti okosnica ravnoteže.
Nitko ne može ni iz čega stvoriti nešto.

Perpetuum mobile prve vrste nije moguć.

Oznake: odnosi, ljudi, život, mudrost

25

ponedjeljak

lipanj

2012

Čovjek .

Mi ljudi baš volimo u sve unijeti previše emocija. Malo tko je racionalan - tome svi težimo, a kada je netko racionalan zamjeramo mu što ne unosi dovoljno emocija...
U svemu treba biti razuman, i treba biti čovjek.
Slabi smo i zbunjeni, razlikujemo se samo po tome što netko ima stav koji skriva to da smo slabi i zbunjeni.
Zapravo smo bez njega svi jednako goli i osjetljivi. Iz čiste neracionalnosti zahtjevamo, a sami svoje zahtjeve ne ispunjavamo.
Dajemo si pravo iznjeti stavove, a prvom prilikom kada je lakše zgaziti ih - zgazimo ih, i licemjerno isto to drugima zamjeramo.
Istražujući sebe brkamo prioritete i povrijedimo ljude oko sebe, cilj opravdava sredstva kada je to NAŠ cilj.
Kada netko istražuje sebe i brka prioritete i povrijedi nas jer njemu cilj opravdava sredstva - ne možemo to razumom opravdati.

I tako stalno u krug.

Najpoznatije nesebične geste su sebične jer su vođene željom tvog ega, ako nizašto - onda da se osjećamo dobro što smo tako postupili.

Ima li smisla uopće tražiti smisao u tako zavaranim situacijama?
Tko ne nosi masku, nosi masku da je nema.




Let it be.


Jer protiv panta rhei ne možemo.

Slabi smo i zbunjeni. I ne znamo što želimo, nitko ne zna.

Razlikujemo se po tome tko je dovoljno svjestan stvari koje NE ŽELI.

Oznake: ljudi, čovjek, emocije, Osjećaji, maske, filozofija

22

utorak

ožujak

2011

Klackalica .

Razočarenje. I glupost.

Trebali bi izmisliti riječ koja ih uklapa u jedno. Vjerujem da nije samo za mene, ali nekada se osjećam najglupljom osobom na svijetu, i razočaranom usto. Eh sada, jesam li razočarana jer previše očekujem od drugih ljudi ili na samu sebe što sam svjesna da to činim i činim to i dalje svojevoljno pa završim u stanju opisanom u trećoj rečenici – teško je definirati. Vjerojatno je, kako to obično biva u super zakompliciranim situacijama, a naoko tako jednostavnim, zapravo opcija c) sve od navedenoga.

Ne razumijem ni sama zašto toliko nade polažem u određene ljude. Shvatim ponekada, iako nakon toga tu spoznaju zakopam duboko u podsvijest, da zapravo srodna duša, bilo prijatelj ili vrlo blizak prijatelj, ne postoji. Postoje ljudi koji imaju kompetencije to biti, ali i ti rijetki ljudi, ako imamo sreće da ih pronađemo, zapravo nemaju volje to postati. To iziskuje trud i uzajamno ulaganje u odnos kako bi se uspjelo izgraditi nešto posebno.

Kada jedna osoba pokušava sve sama ostvariti, a druga ostaje na riječima, ekvivalentno je prizoru iz igrališta i pouci koju naučimo još u vrtiću.


Ne možeš se klackati sam.



Ti možeš sjediti na klackalici u parku punom djece i odbijati nožice o pod da poskočiš, i, istina, poletjet ćeš, ali ubrzo pasti na pod i lupiti guzicom. A djeca vole klackanje jer ih osoba jednake težine mogu držati u zraku i učiniti da lete koliko god žele i obrnuto, dakako. Zato meni klackanje nikada nije bilo previše zabavno s manjom ili većom djecom od mene. Oni manji me nisu mogli podići u zrak i dopustiti mi da letim, a oni veći su previše kontrolirali tu igru i njih nisam mogla podići ja.

Zapravo, sve što u životu trebamo znati naučili smo još u dječjem parku,
a neki ljudi i kada odrastu bacaju drugim ljudima pijesak u oči.

Ponavljanje je majka znanja.
Zakopajmo gore navedene činjenice i okrenimo se masi da se ponovo opečemo.


Do kada?


Oznake: klackalica, ravnoteža, interakcija, odnosi, ljudi, emocije, očekivanja

06

ponedjeljak

prosinac

2010

Pismo strancu .

"Otvorila sam novi .doc s namjerom da ti natipkam svijet. I da ti natipkam sebe. I da ti natipkam tebe i zašto i da ti kažem sve što znam. Da ti pošaljem sve što sja i sve što grije i sve što miriši i godi i što je stvarno, a neopipljivo.

Ja sam zapravo vrlo obična osoba. Djevojčica. Koja se voli igrati bojama, mirisima, riječima, okusima i zvukovima. Volim miris bubamare, ali više od njega volim dati nekome da pomiriši. Pišem svoje glupaste rečenice kao da dijete kistom umočenim u sve tempere svijeta trči ulicom ostavljajući trag na zidovima kuća, krijući u podsvjesti, a nekada ne krijući, nadu da će neki slučajni prolaznik u njima vidjeti umjetničko djelo; ono što mu treba..

Neizmjerno vjerujem u panta rei, u karmu. Neizmjerno vjerujem u to da se sve događa s razlogom, ali još više od neizmjerno ja neizmjerno VJERUJEM. Ja vjerujem u život i energiju. Vjerujem u tebe i u sebe i u ljude. Taj stav mi često bude prepreka i često za tu dobro znanu prepreku zapnem. Često i svjesno, ali ne jer volim, nego jer se nadam da će ljudi na tome shvatiti.. možda se spotaknem opet. I opet. Ali ako doživiš sve moje što sja i sve što grije i sve što miriši i godi i što je stvarno, a neopipljivo i postane ti stvarno, iako neopipljivo – isplatilo se.
Meni nije problem pasti. Pobrišem koljena i nastavim.

Nosim sa sobom teret iskrenosti jer ona je najteža, ali taj je teret zapravo paradoks „teretu“. Ovaj me teret oslobađa tereta sidra na nogama koji druge ljude spriječava da polete. Smatram se drugačijom jer ne želim biti knjiga da me pročitaš. Voljela bih biti tvoj prazan papir. Tvoj dnevnik. Tvoja olovka, prst, kist, instrument. Jer mislim da ti je potreban. Sada. Jer imaš puno toga za reći i ispričati, obojati, naslikati, išarati, precrtati, pogriješiti i ispraviti, stvoriti zapakirati. Pred zidom, isprazniti džepove da možeš preskočiti i nastaviti.
Trebaš ga preskočiti i nastaviti.

Ja sam tip osobe koji u ženskom wcu gimnazije zagrli nepoznatu djevojku jer plače i obrišem joj suze. Plačem s njom jer joj to treba. Ne tražim da mi kaže, ali sam otvorena da čujem. Ne pokušavam poboljšati. Samo sam tamo.
Tip osobe koji skine ruksak pred konzumom podruma supermarketa na trgu slobode i ispusti sve stvari iz ruku da pomogne djedici prenijeti 4 vreće uza stepenice.

Najvrijednije stvari koje sam učinila kao osoba bile su za druge. Volontiram godinama i to je moj mali svijet. Nekome nije ništa posebno, ali vjerujem da oni ne znaju što je posebno. Naivna djevojčica koja bi zadnju novčanicu iz novčanika dala uličnom sviraču, ciganki s djetetom u rukama, kupila hranu psu lutalici na trgu, pozvala u kuću nepoznatu osobu, bila najbolji prijatelj nekome koga znam pola sata, podijelila obrok, poslušala, dala savjet, pomogla.

Možda je granica između sudbine i slučajnosti stvarno vrlo tanka.

Oprosti na teretu, ovo nije bila tvoja bajka. Ali nekad i ja moram isprazniti džepove. Shvatim svaki put da to nije ljudima. Da sadržaj moga džepa treba ostati na podu nepoznate ulice koju ću jednom zaboraviti. Ili na trantinčici. Da ipak, nekome, nekada, u nekom mom paralelnom snoviđenju ovoga svijeta, ima neku vrijednost. Neznam….

Trtljam?

Oprosti i zbog toga. Ali ja nikad ne ću povjerovati da nema smisla. To bi bilo predosadno. I zato uvijek iznova bacam kockicu..


Alea iacta est."



Pisano s vrlo posebnom namjerom, neuspjelom, nažalost. No to je već sasvim neka druga priča....

Oznake: proza, ljudi, odnosi, priče, pismo, Osobno, iskrenost, snaga

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se