25

ponedjeljak

lipanj

2012

Čovjek .

Mi ljudi baš volimo u sve unijeti previše emocija. Malo tko je racionalan - tome svi težimo, a kada je netko racionalan zamjeramo mu što ne unosi dovoljno emocija...
U svemu treba biti razuman, i treba biti čovjek.
Slabi smo i zbunjeni, razlikujemo se samo po tome što netko ima stav koji skriva to da smo slabi i zbunjeni.
Zapravo smo bez njega svi jednako goli i osjetljivi. Iz čiste neracionalnosti zahtjevamo, a sami svoje zahtjeve ne ispunjavamo.
Dajemo si pravo iznjeti stavove, a prvom prilikom kada je lakše zgaziti ih - zgazimo ih, i licemjerno isto to drugima zamjeramo.
Istražujući sebe brkamo prioritete i povrijedimo ljude oko sebe, cilj opravdava sredstva kada je to NAŠ cilj.
Kada netko istražuje sebe i brka prioritete i povrijedi nas jer njemu cilj opravdava sredstva - ne možemo to razumom opravdati.

I tako stalno u krug.

Najpoznatije nesebične geste su sebične jer su vođene željom tvog ega, ako nizašto - onda da se osjećamo dobro što smo tako postupili.

Ima li smisla uopće tražiti smisao u tako zavaranim situacijama?
Tko ne nosi masku, nosi masku da je nema.




Let it be.


Jer protiv panta rhei ne možemo.

Slabi smo i zbunjeni. I ne znamo što želimo, nitko ne zna.

Razlikujemo se po tome tko je dovoljno svjestan stvari koje NE ŽELI.

Oznake: ljudi, čovjek, emocije, Osjećaji, maske, filozofija

22

utorak

ožujak

2011

Klackalica .

Razočarenje. I glupost.

Trebali bi izmisliti riječ koja ih uklapa u jedno. Vjerujem da nije samo za mene, ali nekada se osjećam najglupljom osobom na svijetu, i razočaranom usto. Eh sada, jesam li razočarana jer previše očekujem od drugih ljudi ili na samu sebe što sam svjesna da to činim i činim to i dalje svojevoljno pa završim u stanju opisanom u trećoj rečenici – teško je definirati. Vjerojatno je, kako to obično biva u super zakompliciranim situacijama, a naoko tako jednostavnim, zapravo opcija c) sve od navedenoga.

Ne razumijem ni sama zašto toliko nade polažem u određene ljude. Shvatim ponekada, iako nakon toga tu spoznaju zakopam duboko u podsvijest, da zapravo srodna duša, bilo prijatelj ili vrlo blizak prijatelj, ne postoji. Postoje ljudi koji imaju kompetencije to biti, ali i ti rijetki ljudi, ako imamo sreće da ih pronađemo, zapravo nemaju volje to postati. To iziskuje trud i uzajamno ulaganje u odnos kako bi se uspjelo izgraditi nešto posebno.

Kada jedna osoba pokušava sve sama ostvariti, a druga ostaje na riječima, ekvivalentno je prizoru iz igrališta i pouci koju naučimo još u vrtiću.


Ne možeš se klackati sam.



Ti možeš sjediti na klackalici u parku punom djece i odbijati nožice o pod da poskočiš, i, istina, poletjet ćeš, ali ubrzo pasti na pod i lupiti guzicom. A djeca vole klackanje jer ih osoba jednake težine mogu držati u zraku i učiniti da lete koliko god žele i obrnuto, dakako. Zato meni klackanje nikada nije bilo previše zabavno s manjom ili većom djecom od mene. Oni manji me nisu mogli podići u zrak i dopustiti mi da letim, a oni veći su previše kontrolirali tu igru i njih nisam mogla podići ja.

Zapravo, sve što u životu trebamo znati naučili smo još u dječjem parku,
a neki ljudi i kada odrastu bacaju drugim ljudima pijesak u oči.

Ponavljanje je majka znanja.
Zakopajmo gore navedene činjenice i okrenimo se masi da se ponovo opečemo.


Do kada?


Oznake: klackalica, ravnoteža, interakcija, odnosi, ljudi, emocije, očekivanja

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se