29
srijeda
lipanj
2011
Gdje sam?
Kako se lako izgubiti u ovoj kolotečini zvanoj život. Smatram se jednom od onih osoba koje su svjesne velike količine dubokog sranja o retorikama hodanja ovom livadom Zemljom, i, usprkos svemu tome što propagiram svojim stavovima i stilom života, od slobode duha, izgradnje osobnosti do samoaktualizacije istraživanjem, često se zateknem izgubljenom i blokiranom u svemu tome.
Često se zateknem da prepuštam sve slučaju. Da, između ostaloga vjerujem da se sve događa s razlogom, ali da bismo prepoznali porive okoline i podražaje sile koja god da je oko nas – trebamo biti u pokretu. Trebamo gledati, slušati, mirisati, razmišljati na način da si ne blokiramo opciju prije nego ju uopće uočimo.
Hm, možda sve to zbog rokova. Možda jer prvi put proživljavam onaj studentski stresni semestar. Nažalost, možda i na sreću, ja sam toliko indiferentna da mi i nije nešto stresan. Puno stvari koje mi se dogode shvaćam osobno. Smatram da se sve što učinimo i što nam je učinjeno negdje biva izvaganim i da principi karme uistinu djeluju. Puno sam se trudila u svom studiranju i postigla visoke rezultate koji nisu nikako nagrađeni.
Normalno da je to u prvom redu bio personal win i da sam sama sa sobom bila zadovoljna i tek sada, kada nisam, vidim koliko mi je to bitno i koliko je gubitak motivacije zbog nepravde makroekonomske okoline :D zapravo bio jako loš potez. Možda je to sve bila moja „krava“, izlika da se ne trudim toliko. Shvatila sam da kao prosječan student više uživam u životu. I to i dalje stoji. Ali to uživanje je isto tako subjektivno. Nadalje, shvatila sam da uživanja prosječnog studenta zapravo nisu jednaka mojim idealnim uživanjima. Moje idealno uživanje nikako nije životarenje uz prolazne rezultate, makar to životarenje uključivalo partijanje, putovanja, opijanje i pušenje. Još sam si jednom dokazala samo da je moj put kompliciraniji od uobičajenoga, ali da u tome nema ništa loše.
Ja volim svoj komplicirani put, jer samo kroz njega mogu koračati vlastitim koracima, na vlastiti način. Osobnost kakvu sam priželjkivala izgradila sam tako da mi onemogućava zadovoljenje prosjekom. Ovi rokovi gaze već naveliko i ne mogu spasiti sve kolegije, niti imam vremena, niti volje, no odlučno krećem u idući semestar od jeseni u punom sjaju štreberice sa svojim rokovnikom, parkericom i markerima za označavanje koja zna svaki datum i svaki zadatak (nekad i prije nego je zadan).
Volim biti ja jer uz to sve i dalje uživam u svojim porocima. Možda moj način iziskuje više energije i truda i kombiniranja, ali me on jedini čini sretnom. To znam sada kada nisam jer sam malo skrenila sa svoje staze, ali dobro, u svakoj sporednoj ulici saznam nešto novo ili potvrdim nešto što sam znala, a možda malo smetnila s uma.
Hah. I gdje sam? Možda ne tamo gdje trebam biti, ali koračam prema tamo. Zasigurno.
Checked, ajmo dalje.
komentiraj (0) * ispiši * #
08
srijeda
lipanj
2011
Sloboda.
Sloboda.
Slobodna je jedna vrlo jednostavna riječ koja, nasuprot tome, ima vrlo kompleksno značenje. Imenica sloboda šarolikih je motiva i možemo ju uplesti u bilo koju temu razgovora. Fizička sloboda, sloboda mišljenja, govora, izbora, djelovanja, sloboda odijevanja... Nabrajajući sve ove “slobode” prešao sam pogledom preko naslova. “Svatko ima svoju slobodu.” No, ima li uistinu? Ima li svatko na ovome svijetu neosporivu mogućnost biti tko želi i na koji način želi? Ili samo, biti?
Ako na stranu stavimo stvari koje nismo slobodni činiti budući da su zabranjene zakonom, ostaje ogroman broj zakonski dostupnih sloboda djelovanja, mišljenja, izgledanja... Što nas to zapravo spriječava da činimo nešto što želimo?
Ljudi su neobična bića. Pored zakona koje smo si postavili kao granice, i pored granica u atlasu kojima smo si nametnuli još neke granice, stvorili smo određeni “zakon naroda”, poznat u sociologiji kao mores, kojim uvjetujemo jedni drugima kako ćemo se ponašati. Razdvajamo stvari na “normalno” i “nenormalno”, na “prihvaćeno” i “neprihvaćeno”. No nije najzanimljivija sama činjenica da je to tako, još je zanimljiviji način na koji se važu crna i bijela strana. Kao u kakvih primata, pobjeđuje ona strana koja ima više pripadnika – vrlo originalno, ljudi, koji ste tehnološkim napretkom došli do Mjeseca. Odmalena nas odgajaju da “pazimo što će ljudi reći”. Odmalena imamo usađen onaj osjećaj stida koji kada analiziramo shvatimo da nije zbog nas samih, već zbog drugih ljudi. Kriteriji nastaju uspoređivanjem. Umjesto da nas se odgaja u duhu poštivanja i vrednovanja različitosti – mi ono što je različito u startu križamo i odbacujemo u koš “nenormalnog”. Toliko je “in” danas ta ideja turbo liberalizma da je povela masu naprednijeg dijela svijeta u život bez osuđivanja i samim time ograničavanja sebe da spoznaš drugu individuu. Taj turbo liberalizam je isto tako jedna zanimljiva stvar, toliko su liberalni da ne prihvaćaju ostatak svijeta koji nije liberalan. Danas je sloboda govora, odijevanja, seksualnosti, izbora... u modi. Da, mogao bih tako reći. Promovirajući demokraciju i vrlo naivnu rečenicu “svatko ima svoju slobodu” države, npr. članice EU, stvaraju uniju od različitih naroda koji pri toj uniji imaju pravo zadržati tradiciju i kulturu. Budući da je mores, zakon ulice, obično jači od zakona države, u takvoj je uniji gotovo nemoguće sačuvati tradiciju i kulturu, “etnografsku slobodu”. Stvar je vrlo logična. Ustanovljenim načinom vaganja crnog i bijelog svaka manjina u nekoj većini bit će osuđena na nepostojanje, dakle stopit će se s većinom. Malo po malo, svi ćemo biti nalik jedni drugima, kako ljudi, ne daj Bože, ne bi što rekli.
Ključna je stvar reorganizacija prioriteta, kako individualnih, tako i masovnih. Najveći je problem što ljudi u suvremenom svijetu ne poznaju sami sebe, i ne samo to, oni se boje upoznati sami sebe, a samo osoba koja je svjesna sebe, svojih vrlina, mana i vrijednosti, ambicija i želja, sposobna je prihvatiti i shvatiti drugu osobu. Tada je apsolutno nebitno je li ta osoba slična nama samima ili je potpuno drugačija. Ona nas ne ugrožava jer mi znamo tko smo i što želimo, a što ne. Svatko će imati svoju slobodu kada ljudi počnu kvalitetnije živjeti i postojati, a to će se moći dogoditi – ne kada izađemo iz neke materijalne krize – već kada shvatimo i naučimo cijeniti spiritualnost i dokolicu kao samoizgradnju. Tada ćemo si sami moći odrediti naše granice crnoga i bijeloga, a hoće li one biti ispred ili iza granica drugih ljudi samo je i isključivo naš izbor.
Don't decieve yourself with freedom, it's not an easy thing to own.
komentiraj (0) * ispiši * #
