01

utorak

ožujak

2011

Bez tebe .

Valjda svako ima tu jednu osobu koja u njemu probudi ono nešto neopisivo. I koliko god se trudili to poreći, izbjeći ili bilo koji drugi „ći“ koji nam pomaže u kreiranju iluzije da zapravo to nije tako, kad-tad iluzija izblijedi i postane prozirna kao cijela ta ideja poricanja. Dobro, možda i nemaju svi, jer nismo svi tako sretni.
U sto situacija sve je ostalo samo na pogledima. Na naopisivoj želji, jednako neopisivoj koliko i nemoći. Nikad se nisam voljela osjećati nemoćno i slabo i situacije koje su me postavljale u taj inferiorni položaj zaobilazila sam u širokom luku. Svjesna koliko mi se kolanje krvi ubrza na samu blizinu i svjesna koliko mi nemoći može donijeti priznavanje istoga – ja nisam. Ali nisam ni morala. Oboje smo šutjeli i znali. Bili tu, i tamo, i blizu i daleko i skupa i s drugima. I ništa se nije promijenilo. Dobro, vjerojatno je. Ljudi se mijenjaju stalno i često, toliko da ni sami sebe ne prate. Riječi su moje igračke, ali ove se igre ne znam igrati. Teško mi je opisati to. Tu gorko-slatku bol koju izaziva. Taj osjećaj vrućine koji izdiše kroz svaku poru moga tijela. Tu nekontroliranu želju za dodirom od koje sam ludila, ali ostajala pri svome. Tu neku nesebičnost koja je, ironično, proizašla iz sebičnosti. Iz ljudske težnje za sigurnošću. Teško je opisati to. Osoba kojoj bih dala sve i za koju bih učinila sve samo da sam sigurna da je dobro. A moj karakter… nije karakter osobe koju se voli kao što znam da on voli mene. U onim najočajnijim trenutcima, kad ne mogu prizvati taj duboki čokoladni pogled kao projekciju nijemog filma na moje zatvorene kapke, miris kože kad se naslonim na njegov vrat ili mu poljubim prste, i dodir, kada spustim obraz u njegov ispruženi dlan; onaj najmekši i najiskreniji dodir, poželim vratiti vrijeme i izbrisati sve.

……. Zašto?

Jer je lakše. Jer mi je sve.. Jer bi mi bilo dovoljno da prođe kraj mene na ulici ne znajući tko sam i grubo, onako… u prolazu, okrzne ramenom o moje rame. Tad bih se okrenula za njegovim korakom koji odlazi. I.. možda bi se on okrenuo da kaže „Oprosti“ …ili barem pogleda. Uhvatila bih i ukrala vječnosti trenutak kada ponovo mogu pogledati svoj čokoladni pogled. Ne.. ne bih ga onda, u takvoj stvarnosti, mogla privući k sebi i nakon nekog, meni svojstvenog, glupastog komentara poljubiti mu kapak govoreći kako ga mrzim jer ima tako savršene trepavice, nasloniti se na njegov vrat i duboko udahnuti. Privući mu prste svojim usnama i ostaviti otisak. Pritisnuti se uz njegove i sačekati da ponovo ispruži dlan. Da se skupim tu i budem dobra. Ne bih mogla, ali bila bih sretna svejedno. Zatvorila bih kapke i projekcija nijemog filma bi krenula sama od sebe. Većina svega iza nas i jest neki nijemi film.
Čista emocija je vrlo čudna i varljiva stvar. Onaj osjećaj nesebičnog užitka, koliko god nesebičan užitak zvučao kao paradoks. Meni je ostvariv u trenutcima kada znam da je sretan. U bilo kojoj drugoj situaciji. Ja bih, u tom svom paralelnom svemiru izbrisanog prvog pogleda, bila negdje sa strane. Najsporedniji prolaznik koji je uvijek tu. I gleda. I svaki njegov osmjeh značio bi mi više od bilo kojeg drugog osmjeha. Makar se smješio nekome drugome. Olakšan za tu emociju prema meni, bilo bi mu lakše.
I tu nema kraja. I tu nema objašnjenja. Nema pojašnjenja. Nema ilustracije. Ima samo pogled. Onaj pogled koji točno mogu zamisliti u svaki detalj i kojeg vidim svake noći prije spavanja. Pogled koji me umiri i kroz kojeg ga vidim. I tada znam. Tada znam sve. Usta mogu šutjeti.
Volim gledati u zvijezde. U zvijezdama odjekuje naša tišina; ona koju ne bih mijenjala za sve razgovore svijeta. Kako nešto tako iskreno i prosto može ujedno biti toliko komplicirano, nikada mi ne će biti jasno. Možda je sve trebalo zapravo i biti tako. Možda… možda istina koju nosimo oboje vrijedi više kada se jedno vrijeme odšuti. Možda. A možda nije ni bitno koliko vrijedi ni je li izgovorena. Riječi… u riječi sam izgubila vjeru onog trenutka kada sam stajala pred njim i šutjela. Možda je čekao da nešto sastavim i kažem, a možda se i on patio s istim problemom. A možda su riječi bile sasvim suvišne.
Riječi… da. Koliko su tada bile nebitne riječi.





Usna mi često zadrhti kada me dotakne.

Time odaje slabost.


Jedinu slabost koju bih osjećala....
… iz trenutka u trenutak.




<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.