29
ponedjeljak
studeni
2010
Instrument.
Ležala je kraj njega u nebrojeno puta ponovljenoj rutini i s toplinom svoga pogleda pokrivala svaki dio njegovog tijela. Hrapavim je jagodicama dodirivao glasovirske tipke na njezinome boku stvarajući beskrajnu melodiju čije note vidi čim sklopi oči kad god da je pored nje. Note su mu se iscrtavale na kapcima i nošene maštom prelijevale su se u njegove prste. Neobično, ali nikada nije razmišljao zašto je to tako. Uživao je u tim trenutcima nerijetko zaboravljajući na stvarnost i to mu je tada baš trebalo. Bila je njegovo utočište u kojem su postojala samo dva bića i to je bilo više nego dovoljno da se prepusti. Izbjeglice iz besmisla…
Instrument?
Gomila emocija škakljala ga je prvo duboko u želudcu… zatim u jednjaku… zatim u ustima… zadrhtala je kao površina vode uzburkana vjetrom na njegovim suhim usnama, ali zadržala se tamo i nije otišla dalje… onoga dana kada je rekla da ide.
Uporno zatvarajući oči nagovarao je note da ponovo krenu dok su mu prsti čekali da se dokotrlja novi val mašte noseći Nju. Melodiju.
Uvijek i je bila bitna samo Ona. Melodija.
A instrument?
Izgubljen bez utočišta, prazan bez Nje; melodije, i bez sredstva kojim ju je čuo, ali i uzroka kojim ju je čuo, suočavao se sa stvarnošću. Sada je počeo razmišljati zašto je to bilo tako.. Sada bi dao sve da još jednom osjeti toplinu onoga pogleda kojim je pokrivala svaki dio njegovoga tijela i kojim je kriomice susretala njegov… sada bi dao sve, da još jednom legne kraj njega.. i da se.. barem još jednom, samo jednom, ponovi ona rutina… koju je toliko puta imao..
a nije razmišljao zašto je to tako..
prepuštao se..
a nije razmišljao zašto je to tako..
izbjeglice iz besmisla.
Sada su rijetki trenutci kada zaboravlja na stvarnost. Bez instrumenta ne može svirati svoju melodiju. I gubi se u njoj.
Uvijek je bila bitna samo Ona. Melodija.
A instrument?
Možda mu sada treba baš ovo.
Melodija si uvijek zapravo bio ti. Instrument ja.
„Oprosti mi, velika reko, al' ja sam morao preko..."
komentiraj (1) * ispiši * #
21
nedjelja
studeni
2010
Krivnja .
Spotaknem se o taj tupi osjećaj i ugasim okolinu. Ostanem lebdjeti, plutati ili utapati se, jer više ni ne znam, u crvotočini koja kao debeli marker kruži poljem mojih misli ostavljajući crni trag i što više pokušavam izravnati tu crtu u liniju koju mogu pratiti ona se samo vrti još brže u različitim smjerovima i oblicima ostavljajući me kao u sredini nekog vrlo loše smotanog klupka nečega što svrbi više nego vuna. Prsni mi se koš stegne do vrhunca osjećaja paranoje i boli, kao da će svakim mojim udahom ili izdahom prsnuti u sto komadića. Poželim ne disati, ne okretati se, ne vrtjeti. Tada sve oko mene zavija, kao loše podmazano gudalo koje struže po stiroporu i muka mi je… od… od nemoći. Valjda. Ponekad…. voljela bih znati ne osjećati. Ne propitivati. Samo ja se teško budim, a još teže prestajem sanjati. S okolinom nastojim biti u obostranom odnosu davanja i ne rijetko vjerujem kako razumijem ljude i situacije. I jest, nerijetko i razumijem. Pročitam, povežem ili osjetim. Moj tupi osjećaj osjećaj je krivnje. Izjeda me iznutra kao crv jabuku i iako površinski izgleda dobro kad zarežem dublje – trulo je. Krivnje jer nisam pročitala Nju, a trebala me da ju pročitam. U sto situacija svojim je djelima to pokazala, ali nisam ju shvatila. Razočarala sam ju kada me je najviše trebala. Ne samo mene, nekoga, nekoga tko će zaustaviti što si čini i što joj čini svijet koji si je stvorila. Ili barem biti s njom u tom svijetu, pomoći joj otvoriti vrata, ili barem pokloniti neke ukrase. Koračati s njom. Kako sam nekada slijepa! Nevjerojatne su situacije kada postanemo svjesni vremena koje nas gazi. Koje svojim oštrim i nemilosrdnim koracima gazi put satkan od naših snova ostavljajući neizbrisiv trag, noseći nas u džepu s jednom jedinom opcijom: da gledamo zgažene snove kako ostaju negdje iza nas i tiskamo se u džepovima s prljavštinom i ostalim autorima pregaženih snova. A ja poklanjam boje. Poklanjam osmjehe i toplinu. Zamjenila bih sve koje sam ikada poklonila; povukla bih ih, samo kada bi jedan sitni komadić svega što sam dala prolaznim, nebitnim ljudima otišao Njoj…. Ali ne mogu. Voljela bih samo da zna da je tako. I sada ne preostaje ništa drugo nego svom snagom skočiti na crni debeli marker rušeći ga u položaj iz kojega ne može više crniti moje polje. Tada preuzimam svoje kistove kojima oslikavam snove, ali i stvarnost, i umačem ih u jake, jake, kričave boje. Praznina još vreba i osjećam kao da velike, teške kaplje padaju u lokvu, ali u nekoj dalekoj dubini i do mene dopire samo jeka tih udaraca. Možda samo previše očekujem od sebe.. Možda, možda se sve dogodilo samo kako bih naučila. Kako bih se zabila u zid u svome koračanju ili kako bih skratila malo svoja širom raširena krila kojima param bijele oblake. Možda, ali, tko pristaje na mrvice – to i dobiva.
komentiraj (0) * ispiši * #
18
četvrtak
studeni
2010
Ljubav .
ne vjerujem u ljubav života. ne vjerujem u jedinu ljubav. ne vjerujem u te melodramatične gluposti oko srodne duše koja je tu za tebe. niti vjerujem da je za svakoga netko, iako nas ima pun kurac. vjerujem da nije netko za svakoga. ne, čekaj, ovako ne ispada dovoljno dramatično. ne vjerujem da je Netko za Svakoga. Sebično vjerujem da nisam Svatko.
vjerujem da je monoteizam, monoemoizam, monohominizam (ne teizam, nikako) zapravo jednak vic kao 10 zakona božjih koji služi da naivno oplete duše kojima je ponuđena lijepa gesta, topla riječ i nekritički obrađeno ČUDO samo da bi spriječilo globalnu pornjavu. da se vratim na prvu rečenicu :)
ne vjerujem u ljubav života. vjerujem u ljubav, i vjerujem u život. vjerujem u ljubav na prvi pogled. zašto ne. vjerujem i u antipatiju na prvi pogled, oni zadrtiji bi rekli mržnju. zašto ne. zašto da? pa zato što su ljudi hodajuća memorijska kutija s očima koja je sposobna prepoznati usporediti razlučiti i zaključiti vrlo lako. takav nam je mentalni sklop (dobro, nama nekima).
vjerujem u očaranost na prvi pogled. kao i antipatija, ona se može produbiti ili može nestati. to ovisi o daljnjem spletu okolnosti. vjerujem da u životu susretneš srodnu dušu. srodnu jebenu mrtvu dušu fuj mrzim kliše fraze :D znači osobu koja je tvoje ogledalo, s kojom dijeliš toliko toga i toliko ste slični da je jednostavno preopasno da imate dovoljno dubok, intiman odnos. razarajuće za obje strane. ta osoba postoji ne da živite sretno do kraja života, već da te ošamari. spusti na dno. da ti odsječe krila. da te uništi emotivno toliko da legneš na pod i s facom priljepljenom za dno pitaš se TKO SAM JA? ŠTO MOGU NAPRAVITI DA BUDEM BOLJA? ZAŠTO SAM TU DI JESAM? ŠTO ŽELIM? ŠTO ME ISPUNJAVA? - i u daljnjem se životu posvetimo odgovorima, ili stvaranju istih. i naravno, ljubavima naših života.
Jer, ljubav je ništa drugo do energija. osjećaš ju, kao i struju. i ako električna energija, kao i svaka druga, ne nestaje, ona samo mijenja oblike, isto tako i ljubav. ne nestaje, mijenja oblike. možeš voljeti osobu na nekoliko načina. a na još više ne. možeš imati razne ljubavi. plamteće, mirne, sigurne i divlje. iskrene i one ne tako iskrene. ljubav nije standardna jedna bajka koju prodaješ svakoj individui, upravo jer ona to je: individua. kako nam može odgovarati ista stvar, ako smo svi različiti i toliko uporno sitičemo tu različitost? ljubav. ljubav je stav koji zauzmeš, kao i svaki drugi. i nema tu toliko čarolije. ona je energija, ali ona čista. EMOCIJA. Čista*.
* dalje u postovima.
komentiraj (2) * ispiši * #
15
ponedjeljak
studeni
2010
Ispitivanje
X says: inače? :)
Y says: :) nemam vremena živit, treninzi nekad po 8 sati dnevno
Y says: ali svejedno imam vremena za drrrrrrrrrrramu :)
Y says: i tak...
Y says: ti? tvoji? :D
X says: 4 dana ničega.
X says: praznine
X says: i traženja
X says: neznam..
Y says: što tražiš?
X says: sebe
Y says: što te točno muči?
X says: hmm . neznam
X says: suprotstavljaju mi se moja ja.
Y says: koja?
X says: moje ja koje želim biti koje jesam i koje osjećam da je očekivano od različitih okolina
Y says: jedna stvar
Y says: lijepo je biti prihvaćen, ali još je ljepše pronaći ljude koji te žele onakvu kakva jesi
X says: a znam, ali kad neznam jel se ja želim kakva jesam
X says: kakva sam uopce
X says: neznam
X says: malo propitivanja ne škodi valjda..
Y says: prošao sam već takav jedan razgovor prije koji sat... drrrrrama
Y says: ali radi se o dvoje ljudi koji jesu kakvi jesu ili kakvi bi trebali bit i koješta
Y says: trebaš bit onakva kristina kakva si sa mnom kad si nasamo... :D
X says: (L)
Y says: ja bih pretpostavio da je to propitivanje normalno kad odeš daleko od doma
Y says: ili ajmo reći - kad se makneš iz sigurne zone
Y says: ne mora nužno biti fizički odlazak :P
X says: da..
X says: racunala sam s tim
X says: i to je dobro
Y says: rasteš :)
Rastem. Rastemo svaki dan, to je prirodan tok stvari. Kad se osvrnem nakon dugog hodanja shvatim da nisam više u istoj ulici. Pričam gluposti, zar ne? Pa ne mogu hodati i ne kretati se, tome hodanje i služi. Koračam ulicama, mijenjaju se ceste, staze, znakovi, prolaznici, zidovi, vrata, prozori, smjehovi, klime, dani i noći. Nekada pada kiša, nekada sja sunce. Nekada tapkam u magli, nekada čak i sigurno, a nekada ne vidim dobro ni kada je najbistrija slika. Ne sjećam se uvijek svakog detalja svoga puta, ali metoda da. Ne idem uvijek glavnom ulicom, radoznala sam pa skrenem u neku sporednu, čak ni ne tražeći prečac, već samo malo nečega drugačijeg. Nekada skrenem zbog prolaznika kojeg sretnem i taj dio svoga puta poklonim njemu. I nastavljam dalje. Lakonoga.
komentiraj (0) * ispiši * #
Humano i Čovječno, ONO ljudsko ?.
Nedavno sam se našla u situaciji kada me animalizam moje osobnosti obuzeo na trenutak i skoro sam poklekla iskušenju da učinim ljudsku stvar? Ali ne i humanu. Čudno mi je u tom trenutku postala činjenica kako su ta dva, naoko ista, pojma zapravo u velikoj antitezi. Ili je sve to skupa samo jedna velika izlika da ljudi opravdaju animalizam koji nas malo malo napadne. Da unese metež, ili da nas propita. Tj. da se sami propitamo. „samo si čovjek“ „učinila si što bi svaki čovjek učinio“ „griješiti je ljudski“ „tipično ljudski“
„Čovječno“ koristimo da bi se opravdali, objasnili, utješili, a humano da bi se nagradili, pohvalili, postavili neku ambiciju ili neki viši nivo djelovanja. Samo što su to dvije iste riječi.
Borba s vjetrenjačama?
komentiraj (0) * ispiši * #
13
subota
studeni
2010
Pamćenje .
Dok sam se nalazio na samom mjestu događaja, nisam na njega obraćao ni najmanju pozornost. Nijednom mi nije palo na pamet da će on na mene ostaviti tako dugotrajan dojam, a pogotovo nisam sanjao da ću ga se 18 godina poslije sjećati u tančine. Toga dana živo mi se fućkalo za krajobraz. Mislio sam o sebi. Mislio sam o prelijepoj djevojci koja hoda kraj mene. Mislio sam o nama dvoma zajedno, pa onda opet o sebi. Bile su to te godine, to životno doba kad mi se svaka slika, svaki osjećaj, svaka misao vraćala poput bumeranga. I što je još gore, bio sam zaljubljen. Zaljubljen u komplikacije. Krajobraz mi nije bio ni na kraj pameti. Sada mi se, međutim, u sjećanje prvi vraća taj prizor s livade. Miris trave, pomalo prohladan vjetar, obris brežuljka, lavež psa: to su mi prva sjećanja, i vraćaju mi se sa savršenom bistrinom. Imam dojam da mogu pružiti ruku i vrškom prsta pratiti njihove konture. No iako taj prizor vidim posve jasno, u njemu nema nikoga. Nikoga. Nema nje, a ni mene. Kamo li smo samo nestali? Kako se to moglo dogoditi? Sve što mi se tada činilo važnim- Ona, čovjek koji sam tada bio, svijet koji sam tada imao: kamo li je sve moglo nestati? Istina je, ne mogu joj se prisjetiti ni lica- bar ne iz prve. Ostala mi je tek pozadina, sam okoliš, bez ljudi u prvom planu. Istina, s vremenom joj se sjetim lica. Počnem spajati predodžbe – njezina sićušna, hladna ruka; njena ravna crna kosa, na opip tako glatka i mirna; nježna, obla ušna resica i odmah pod njom mikroskopski sitan madež; kaput od kamelhara koji je nosila zimi; njezin običaj da mi gleda ravno u oči kad me nešto pita, lagani drhtaj koji bi joj se katkad uvukao u glas(kao da govori na vjetrovitu vrhuncu) – i najednom vidim njezino lice, najprije uvijek iz profila, jer smo ona i ja uvijek bili negdje vani i hodali, jedno uz drugo. A onda se ona okreće prema meni, smiješi se, jedva primjetno krivi glavu u stranu i progovara, gledajući me u oči kao da u njima želi ugledati odraz bjelice koja je sijevnula bazenčićem kristalno čistog vrela.
Treba vremena da se pojavi njeno lice. A s godinama to traje sve dulje. Tužna je istina da mi je za ono čega sam se mogao sjetiti za 5 sekunda ubrzo trebalo 10, pa 30, pa onda puna minuta – kao sjene koje se u suton izdužuju. Jednoga će dana, pretpostavljam, moje sjene progutati tama. To je neizbježno: moje pamćenje sve se više udaljava od mjesta na kojemu je ona nekoć stajala – na kojemu sam stajao onaj stari ja. Vraća mi se tek krajolik, pogled na onu livadu u listopadu, stalno iznova, poput simbolične scene u nekom filmu. Svaki put kad se pojavi, kao da zada udarac nekom dijelu mog uma. Probudi se, kaže, Još sam tu. Probudi se i razmisli o tome. Razmisli zašto sam još tu. Ti me udarci ne bole. Uopće ne osjećam bol. Samo šuplji zvuk koji odjekne sa svakim udarcem. A i on jednoga dana mora izblijedjeti.
Haruki Murakami, Norveška šuma
ukradeno.
komentiraj (0) * ispiši * #
