29.07.2007., nedjelja
Motovunski filmski ficleki - dan 3
Film noir
Animatorica zanimljivija od filma.
Nakon vjenčanja
možda je Bergman mogao nešto napraviti od sapuničastog scenarija. natjerati glumce da se raspadnu i ponovo sastave pred kamerama i publiku da se suoči s vlastitom pohlepom, častohlepljem, ispraznošću i svim smrtnim grijesima odjednom. film nije režirao Bergman.
Umijeće plakanja
Bolestan. Bolesno dobar. Bolesno najbolji film od svih koje sam gledala u Motovunu. Jako bolestan.
Happiness je, vjerojatno, trebao biti takav film, ali nije uspio.
|
- 21:40 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
Motovunski filmski ficleki - dan 2
Suša
sivožuto, pijesakprašina
bijes, tuga, strah, čežnja, osveta
sve je u očima, ni jedne suvišne riječi, ni pokreta
samo bih kraj promijenila.
pekar bi shvatio i svi bi ostali sjediti u dvorištu, bez riječi
Red road
dobar, uvjerljiv, čvrsta priča
maknula bih katarzu, stavila neki krvav i besmislen završetak
|
- 15:48 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
28.07.2007., subota
Motovunski filmski ficleki
U Motovunu sam filmove i druženja pretpostavila ljudima na struju, postovima i komentarima. No, neke sam stvari bilježila, za svoju dušu i dugo sjećanje. U nastavku rečeni ficleki.
Dan I
Kuća od pijeska
prođe život, ode
devet godina, dvadeset, zauvijek, kogabriga, kojiživot
Problem s komarcima
- odlično
čiča - dosadan, ide u lov, kuha kavu, blebeće
isti čiča - šef konclogora, žena čuvarica, ubila, suđena, samoubojstvo
- degutantno
bezdušno sprdanje
svatko je nekome smiješan i jadan
Drago blato
dokumentarac, kibuc, eksperiment
mlako, ravno
Dan, noć, dan, noć
ako teroristi pišaju u gaće od straha
ako teroristi govore "Hvala"
ako teroristi kažu "It was kinda cool"
ako teroristi stalno misle na hranu
tko nije terorist?
|
- 21:40 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
17.07.2007., utorak
HARMONIKAŠI
Zagreb je najbolji ljeti, kad upeče. Prašnjavo je i dosadno, i nema se ništa za obaviti. Nikamo se ne žuri, sve je dostupno i otvoreno i nitko nema snage za čuđenje. Najbolji filmovi vrte se bez ikakve logike i najave i ako se dovoljno dugo vučeš gradom, sve će se poklopiti.
Armin je jedan od takvih, ljetnih, filmova. Izađeš iz kina, a još si u filmu i, onako usporen, ideš nekoga nazvati, a kad u glavi odvrtiš broj, shvatiš da ne možeš ni riječi izustiti.
Film o očinstvu, jer i očevi odrastaju. I o Bosni, prkosnojodsna.
Poslije dolutam u knjižnicu. Simo razgovara s Karakašem. Zanimaju ga priče o nasilju. Ovaj tvrdi da se u Parizu ne tuče. Zato što odmah kaže da je Hrvat, zato što ne kaže pa misle da je Francuz, i ovo i ono. A ja mislim da bi onim očima mogao tenkove zaustavljati.
|
- 21:29 -
Komentari (39) -
Isprintaj -
#
15.07.2007., nedjelja
MOTOVUN
Kakav Motovun?
Najnovije vijesti - nisam prošla.
Što znači da ću u Motovun o vlastitom trošku. Ako netko od vas dragih, znanih i neznanih smjera isto - javite se da popijemo koju.
|
- 10:10 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
12.07.2007., četvrtak
Film u ružičastom i sve ostalo
- 21:41 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
11.07.2007., srijeda
Bakina kuća
Sjedim na stepenicama pred bakinom kućom i puštam sumrak da svemu oko mene da nestvarne obrise.
Oduvijek smo ovo zvali bakinom kućom, iako se radi o stanu u dugoj prizemnici koja je između dva rata bila đački iternat. Ostalim stanarima ulazi se na glavni ulaz pa kroz zajednički hodnik. Samo bakin stan, na kraju zgrade, ima zaseban ulaz iz dvorišta, preko tri niske stepenice.
Nastavak na Knjigomatu
|
- 19:00 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
07.07.2007., subota
Morana i Živana
- Gotovo je, Morana. Nema više ničega za mene - kažem i promatram je.
Neka druga bi se lecnula, protrnula, zastala bez riječi pa me onda zasula lažnim nadama. Ali ne ona, ne moja Morana. Gotovo da bih volio da je predvidljiva, obična cura pa da sad počne o alternativcima i terapijama, o čudesnim izlječenjima, o snazi volje i svojoj bezgraničnoj potpori.
Umjesto toga, Morana me gleda u oči i mirno ispituje o metastazama. Što su rekli doktori, što točno piše, kakva terapija, u kojim dozama. Sve to nju zanima, svaka sitnica, svaku informaciju važe i uspoređuje s onim što zna otprije i ja strpljivo čekam što će mi reći.
Bojim se. Sve dok nije ušla u sobu nisam znao koliko se bojim. Vjerujem liječnicima, borac sam, znam da ću pobijediti, ali kad vidim krhku Moranu pored sebe uplašim se za sebe i za nju. Volio bih da mi nešto kaže.
Odjednom sam strašno umoran, padam u san. Krajičkom oka vidim da sestra ulazi s toplomjerima i čujem Moranu kako kaže: - Spavaj sad, odmori se.
I sljedeći dan je tu. Namješta mi uzglavlje i pita me kako se osjećam.
- Ne znam, Morana, ne znam ni sam.
Sjedimo mirno, u tišini. Samo tekućina polako otiče iz bočice u moju venu.
Ne znam što bih bez nje, a opet, dok je gledam mislim na jednu drugu djevojku, djevojku koju sam upoznao prošlo ljeto.
Sad mi se čini da je to bilo davno i da sam je već trebao zaboraviti. I bilo je davno, prije bolesti i svega što me zadesilo. Prozor moje hotelske sobe gledao je na bazen. Zapazio sam je odmah, prvi dan. Grupa starijih gospođa stajala je u vodi do pojasa, a vitka djevojka u narančastom badiću vježbala je na rubu bazena.
- Idemo jen-dva - izvikivala je.
- Ajde Žile, mrdni malo - prodera se neki tip u prolazu. Umjesto da se naljuti, djevojka se zatrča pa napravi zvijezdu i pokloni se. Bakice u bazenu spontano zapljeskaše.
Prišao sam joj na terasi.
- Gledao sam danas kako vježbate.
- Mogli ste nam se pridružiti. Slobodno je za sve hotelske goste.
- Nisam baš jutarnji tip.
- Ne znate što propuštate.
- A vi tu radite?
- Aha. Ja sam animator. Vježbam, organiziram društvene igre, crtam s djecom kad pada kiša.
- To je grozno - rekoh - ljudi cijele godine čekaju tih tjedan ili dva, onda dođu ovdje i ne znaju što bi sa sobom, treba im netko da ih animira.
Ona se samo nasmijala i pružila mi ruku.
- Drago mi je, ja sam Živana. Za prijatelje Žika.
Otišla je prema grupi djece, a ja sam ostao stajati na terasi. I nehotice sam promotrio svoj odraz u staklu. Trbuščić i tanke noge. Nije mi se baš sviđalo to što sam vidio.
Ponovo otvaram oči i gledam Moranu. Dobru, tihu Moranu koja će ostati uz mene ma što bilo.
- Reci mi... - počinjem.
ona me upitno pogleda.
- Ništa.
Zapravo bih htio znati što je to vidjela u meni i kad je postalo ozbiljno. Ne mogu je to pitati, čak ni sad.
Meni ispočetka Morana nije ništa značila. Viđali smo se vikendom, odlazili na kolače ili u kino, ona bi me poslije pozvala sebi. Bila je podstanar u suterenu obiteljske kuće, morali smo paziti da me gazde ne primijete. Kad je ne bih nazvao, javila bi se ona meni, ozbiljna, obzirna, pitala bi me kako sam i što sam planirao za vikend. Odlagao sam prekid, nije mi se prolazilo kroz sve te razgovore s nježnom, tihom Moranom kojoj sam, možda, slomio srce, a i nisam znao što bih sa sobom preko vikenda.
Za mene je preokret nastao kad je mama umrla. Naglo, od srca, nismo ni znali da je bolovala. Bio sam posve izgubljen, Morana me provela kroz sve formalnosti koje okružuju smrt. Ne znam ni sam kako se stvorila uza me, ali kad je sve prošlo, kad sam se konačno isplakao na njenom ramenu nisam više mogao zamisliti život bez Morane.
- Kako si znala sve to? Gdje treba ići, što napraviti? - upitao sam na kraju.
- I ja sam to prošla - odgovorila je, malo s visoka.
U tom trenutku moja dijagnoza već je ležala u liječnikovoj ladici. Slijedila je operacija, zračenje, poboljšanje općeg stanja, nada, alternativne terapije, recidiv. Morana je cijelo vrijeme bila uz mene.
U suton Morana odlazi. Moja terapija i dalje teče, ne mogu spavati. Zatvaram oči i opet se vraćam u prošlo ljeto. Postavljam si pitanja na koja neću dobiti odgovor.
Živana je bila posve drugačija od svih žena koje sam znao. Prve večeri koju smo proveli zajedno povela me na kupanje na malu plažu nedaleko hotela. Začas se svukla i onako skladna, visoka, gipka pojurila u more. Nije mi preostalo drugo nego da pođem za njom. Pratio sam njenu bijelu guzu dok nije nestala u vodi.
Sa Živanom je bilo tako, nikad nisam znao što će sljedeće napraviti. Isprva sam se pitao zašto ja i što će biti dalje, a onda sam se prepustio. Najljepše moje ljeto. Negdje pred kraj godišnjeg pokazala mi je pismo. Dobila je posao na nekom brodu, turističkoj krstarici što plovi amo-tamo mediteranom i dobrostojećim umirovljenicima pruža privid putovanja. Bio je to idealan posao za nju. Trebala se ukrcati u Dubrovniku, tjedan dana po primitku pisma.
- A ja? - pitao sam.
- Ideš sa mnom. Uvjerit ću kapetana da te primi.
Znao sam koliko je to nemoguće uz sav njen šarm. Samo sam odmahnuo glavom. Uz to, u Zagrebu me čekao posao, roditelji, obaveze.
Živana nije htjela ni čuti za moje razloge. Dugo me nagovarala, molila da poslušam, preklinjala. Na kraju se rasplakala.
Vidjeli smo se još samo jednom, dan prije nego je otišla. Pokucala je na vrata moje sobe pa smo se spustili do restorana.
- Mislila sam da si drugačiji, da će biti nešto od nas.
- Nisam, Živana, nemoj sad.
Popili smo kavu u tišini. Prije odlaska dala mi je papirić s brojem.
- Nazovi je kad dođeš. Tek je stigla u Zagreb, trebat će joj netko da se snađe.
Pogledao sam je upitno.
- To je moja seka, Morana. Njeno vrijeme dolazi.
|
- 07:40 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
05.07.2007., četvrtak
Put kokica
- 20:30 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
03.07.2007., utorak
Monsun kod Kišobrana
Pokušavao sam popraviti staru vekericu. Tiktakala bi par sati, a onda jednostavno stala. Novinama sam prekrio stol, izvadio ključiće za navijanje i skinuo lim sa stražnje strane. Neko sam vrijeme samo zurio u kotačiće i pokušavao ustanoviti u čemu je problem. Nešto se bilo iskrivilo, pohabalo ili zaprljalo i znao sam da ću pronaći kvar samo ako se dovoljno usredotočim.
Jana je stajala uz prozor. Nastavak...
|
- 20:40 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
01.07.2007., nedjelja
Bilo je časno živjeti s Titom
- Ženin stric ga je znao prije rata. Brozu je falio jedan prst na ruci. Ovoga su nam podmetnuli Rusi. Čuješ taj izgovor? Nije to zagorski, to je ru-ski.
ostatak zadaćnice u Booksi.
|
- 19:08 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
TOP-LISTA
Nemam pojma otkud ja ovdje.
Možete i glasati.
|
- 18:50 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
