Pitajte me kako sam

Totalni blok. Nema inspiracije, a tako mi nedostaje pisanje.

Radim, studiram, nekad sam umorna nekad nisam. Shvatila sam da si na svijetu prepušten sam sebi i da nema ljudi kojima treba vjerovati. Svejedno nekad previše priznam. Pila bih kavu i pušila cigarete cijeli dan. To mi je najveća želja.

Ono dobro je - konačno sam postala ono što ja jesam i ljudi me sad znaju kao takvu. Nekad mi kažu " daj više budi spisateljica", "ti si baš zrela, vidi znaš ispunit uplatnicu", "nisam mislila da toliko rozog stane na jednu osobu", "nemoj gledat iduću epizodu, plakat ćeš", "točno ti stoji da pričaš o kozmetici cijeli dan... ali djeci", "točno te vidim kako uživaš u tome što radiš". I to mi je super.

Napravila sam detoksikaciju, životnu - onu od ljudi.
Nema više straha da će mi se netko rugati jer želim pomoći, jer želim nešto promijeniti. Imam s kim pričati o knjigama. Nosim odjeću koja je ranije uvijek bila "too much". Plačem na filmove i serije jer nisam bezosjećajna krava zapravo. Volim kremice i sad radim s njima po 7 sati dnevno. Radim i s klincima koji su rođeni s kromosomom viška... i nikad se nisam više smijala. I nikad nisam više ispita riješila u semestru. I da, nekome sam bitna, a taj osjećaj mi je falio.

Doduše, pomirila sam se s tim da vjerojatno moj karakter zajedno sa mnom nije baš spoj koji će nekome biti NAJbitniji, ali zasad je ok da sam bitna.
Pričam nekad sa jako dobrim prijateljem s kojim sam trebala odavno pričati.
Svi bitni konobari u mom životu su naučili da pijem kavu s medom. Ne moram više nikome naglašavati.
Imam šarenu patchwork pencil suknju koju se ne bojim nositi.
* totalni brainstorming *

Zar mi nije život super?