Tragovima Istine
utorak, 27.07.2010.
…i kraj
Svako jutro je novi početak, a svaki zalazak sunca obilježava kraj toga dana. U proljeće se priroda budi, a na jesen polako utihne u san. Taj ciklus rađanja i umiranja kao da je usađen u sve što nas okružuje kao i u svakoga od nas. Moglo bi se reći da su rođenje i smrt u ljudskim životima najtajanstveniji i najčudesniji događaji. U taj tren kao da se otvaraju vrata iza kojih nas zabljesne val neizdrživog blještavila koje briše sve dotadašnje naše ovozemaljske muke, probleme, a cijeli naš sistem razmišljanja i vrednovanja u jednom hipu pada u vodu. To je trenutak u kojem kao da se nazire most koji premošćuje jaz između nevidljivog i vidljivog, između stvorenoga i Stvoritelja; trenutak koji potiče na razmišljanje: Tko sam? Odakle dolazim? Zašto sam tu? Da li je smrt kraj svega?
Kada je riječ o smrti, ona obilježava kraj ovog života kakvog poznajemo, sudnji dan kojemu nitko ne zna točan dan i čas.
Rođenje i smrt su sastavni dio života svakoga od nas, a isto tako i sastavni dio života ovoga svijeta. U prošlom postu je bilo rečeno da se u prvom poglavlju, u prvom stihu, u prvih sedam riječi Svetoga Pisma nalazi sažetak cjelokupnog stvaranja te da je označen početak i određen kraj nama poznatoga svijeta. Slova urezana u taj prvi stih Biblije ukazuju na vrijeme koje mora proći da bi se dogodilo ono što je zapisano u Knjizi Otkrivenja a ima se dogoditi na kraju vremena. Alef je jedino slovo hebrejske abecede koje ima dvojaku brojčanu vrijednost: jedan i tisuću. U ulozi broja jedan vidjeli smo da nam daje odgovor na pitanje o stvaranju na početku vremena, dok u ulozi broja tisuću daje nam odgovor na pitanje o sudnjem danu na kraju vremena. Koristeći ključ zapisan u Svetom Pismu….
"Jedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan." (Druga Petrova poslanica 3,8)
....uviđamo da šest slova alef sada u prvom stihu o stvaranju obilježavaju šest puta po tisuću, odnosno šest tisuća godina koliko ima proteći od trenutka stvaranja do sudnjega dana, kada će Gospodin opet doći i suditi svima - živima i mrtvima.
Gdjegod u Bibliji naiđemo na broj sedam ono uvijek predstavlja puninu. Inače, u židovskom narodu dani u tjednu nemaju imena, a obilježavaju se brojevima (dan jedan, dan dva, itd.) osim sedmoga dana koji jedini ima naziv, a zove se šabat, što bi mogli prevesti kao odmor, nerad ili nedjelja. Gospodin šest dana stvara svijet i sedmi dan (šabat) odmara. Dakle, sveukupno sedam dana. Na isti način imamo šest tisuća godina od stvaranja nakon kojih ima nastupiti tisuću godina mira (šabatni milenij), kada će Kralj kraljeva zakraljevati zajedno sa dušama pravednih:
"I vidjeh prijestolja - onima što sjedoše na njih dano je suditi - i duše pogubljenih zbog svjedočanstva Isusova i zbog Riječi Božje i sve koji se ne pokloniše Zvijeri ni kipu njezinu te ne primiše žiga na čela svoja ni na ruke. Oni oživješe i zakraljevaše s Kristom tisuću godina." (Knjiga Otkrivenja 20,4)
Ako broju od šest tisuća godina pribrojimo tisuću godina mira, sveukupno dobivamo sedam tisuća godina, dakle opet broj sedam kao broj punine.
Ali gdje se mi nalazimo na Božjoj lenti vremena? Ako se podsjetimo Božićnog adventa i paljenja svijeća, prizvat ćemo u sjećanje da četiri adventske svijeće nas podsjećaju na četiri tisuće godina proteklih od stvaranja do rođenja Mesije. Pridodamo li tome dvije tisuće godina, koliko je otprilike proteklo od Krista do danas, vidimo da je ponovni dolazak našega Gospodina jako blizu.
Gospodine tvoju smrt navješćujemo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!!!
