Tragovima Istine
četvrtak, 29.01.2009.
Mirjam je začinjala pjesmu . . . (I. dio)
Probajte si zamisliti da ste član jedne istraživačke ekipe. Rano jutro je, zora sviće, a vi se još ugodno rastežete u svom krevetu dok budilica živčano skače po noćnom ormariću hotelske sobe nedaleko Dahaba. Hotel je smješten na prekrasnoj lokaciji, u poleđini hotela prostire se veliki planinski masiv Sinaj, a ispred na samo nekoliko metara od hotela - Crveno more.
Sastajemo se sa ostatkom ekipe na doručku. Slijedi brzi dogovor, plan putovanja, a zatim ukrcaj na brod. Naša destinacija je nekih 60-tak kilometara sjevernije.
Za nekoliko sati stižemo na željenu lokaciju. Sada se nalazimo nasred Crvenog mora. Zapadno od nas je poluotok Nuweiba, a istočno od nas na istoj udaljenosti ocrtava se obala arapske zemlje. Tu se zaustavlja naš brod na koordinatama N 29°00` E 34°45`. Sa brodske palube se dizalicom ispušta u more mala podmornica opremljena kamerom. Putovanje naše male podmornice sa oduševljenjem pratimo preko LCD monitora. Spuštamo se polako na dubinu od 80,00 metara i sada smo na samom dnu mora.
Dno Crvenog mora je veoma ravno i ima veoma oskudnu vegetaciju, kao što se može i vidjeti na sljedećoj slici:
No nije potrajalo dugo kada je naša mala podmornica registrirala nešto što je zaintrigiralo sve nas i postavilo jedan upitnik na naša čela.
Bilo je za očekivati, pošto je dno mora pjeskovito i muljevito, da tu nećemo naići na neku veću vegetaciju, a koralji ako bi ih i bilo, oni bi rasli tako što bi se zakačili za kakvu čvrstu stijenu. Isto tako je normalno da tako pričvršćeni koralji rastu u gomilama. No ono što smo sada gledali na ekranu bili su veoma neprirodni oblici koje su ti koralji poprimali.
Ako ti koralji imaju sve samo ne prirodni oblik, znači da su se ti koralji dohvatili nekakvog predmeta kojeg je stvorila ljudska ruka te poprimiše oblik tog predmeta, koji se sada našao na dnu Crvenog mora.
nastavlja se ...
ponedjeljak, 19.01.2009.
Grlo ... grob otvoren
Danas kada ne može proći jedan film, a da se u njemu ne izusti kakva psovka ... što više psovki to bolji film. Ista situacija je i u glazbenoj industriji. Pogledajte roditelji tko je uzor vašoj djeci, dovoljno je pročitati prvi, samo prvi stih.
Ovdje dakle imamo jedan primjer, a glazbena industrija je krcata takvih i još „boljih primjera glazbenika“. Žalosno ... žalosno je kada dijete vrativši se iz vrtića, zapsuje na ona svoja nevina i malena usta pred svojim roditeljima. Dijete niti ne razumije što je reklo, ali je čulo od druge djece u vrtiću, čiji roditelji kod kuće psuju.
Ako dijete nije naučilo psovati dok je bilo malo, nema razloga za zabrinutost - nastupa buntovničko razdoblje u životu dijeteta kada se ono želi odvojiti od svojih roditelja koje sada naziva „starcima“. Nastupa pobuna protiv svojih roditelja (protiv svoga oca) i sin kreće u „život“. On želi biti sada prihvaćen u tom novom društvu. Što bolju psovku izmisli to će zanimljiviji biti tom društvu i osjećat će jaču pripadnost čoporu. Sam naziv „psovka“ govori na koju se razinu mi spuštamo kada odabiremo takav način komunikacije. Rekao bih i daleko niže od toga. Ali to je danas prihvaćeni model ponašanja. Na primjer: Kao što imamo na moru sve češću pojavu da u ljetnim mjesecima vrućina izbaci van na površinu sve ono smeće iz mora i uginulu morsku floru zbog sve veće zagađenosti mora. Tu pojavu današnji civilizirani svijet naziva „cvjetanje mora“. Čudni li su ti cvjetići koji plutaju na morskoj površini, na sve liče a najmanje na cvjetiće. Na sličan način, danas nije ništa čudno i sablažnjivo, naprotiv prihvatljivo i poželjno, da se međusobni razgovori začinjuju psovkama.
A znate što je najžalosnije? Kada psuju i proklinju nebo i zemlju. I kada to čine starije osobe. Osobe u poodmakloj dobi, koji su bliže kraju nego početku. Osobe sa sakupljenim životnim iskustvom, koje bi trebale biti sada mudrije nego ikad. Neka im se Gospodin smiluje i neka obrati jadne psovače, jer ne znaju kakvo zlo čine.
Voltaire, francuski književnik i filozof, strastveni protivnik Crkve čitav je svoj život psovao i prezirao Boga. Kada je umirao, zaklinjao je prijatelje da mu dovedu svećenika, ali nisu htjeli. Derao se i vikao: "Vidim pakao otvoren i đavla koji me vuče u njega!" Tako je umro, s tim riječima. Njegov prijatelj liječnik tom je prilikom rekao: "Kad bi đavao mogao umrijeti, ne bi mogao umrijeti strašnijom smrću od mojeg prijatelja Voltairea."
Na kraju da vidimo kako je država nekada shvaćala ozbiljnost problema psovke. Izvađeno iz kalendara 1943. godine:
Kao posljedica bivših nastojanja, da se hrvatski narod pobalkanči, zaostao je mjestimice u zemlji običaj kletve. Pod zakletvom se ne razumijeva samo kletva imena Božjega, svetaca ili uzvišenih stvari, kletva otca i majke nego i u obliku kletve izrečena prostačina svake vrste . . .
Da se taj ružni i sramotni običaj iz hrvatskog naroda posve izkorjeni, dužne su sve javne vlasti bdijeti i nastojati, da svaki takav psovač bude prijavljen upravno redarstvenoj vlasti, koja će ga kazniti zatvorom do 30 dana, a u slučaju opetovanja i do 2 mjeseca.
Osim službenika javnih vlasti svatko je zvan, da psovača i izustitelja prostota prijavi, jer će samo tako sramotni običaj psovanja i prostote temeljito izkorieniti iz hrvatskoga naroda.
(Zakonska naredba Ministarstva Unutarnjih Poslova od 14. Srpnja 1941., broj 16.238)
petak, 09.01.2009.
Uvijek je bilo i uvijek će biti . . .
Glavna vijest današnjih medija je ta da je „naš premijer Ivo Sanader osudio poklič 'Za dom spremni' koji je postao sastavni dio svake utakmice, osobito onih hrvatskih reprezentacija.“
Budimo realni, naši navijači na utakmicama nisu jučer počeli koristiti taj poklič. Da li je kako nam neki govore taj pozdrav, u biti poziv na mržnju? Gdje se u tom pokliču nazire mržnja baš i nije previše očito. Rekli bi oni koji „poznaju“ povijest Hrvatske prije 60-tih, da su taj pozdrav koristili ustaše i domobrani. Pitao bih ja njih da li su američki rangersi i marinesi, japanski kamikaze, švicarska garda ili britanski commandosi ratni zločinci, odmetnici, ruglo ili ponos tih zemalja.
Povijest se nažalost ponavlja, ono što se zbivalo 40-tih, ponavlja se i danas. Tako da nije potrebno listati stare povijesne udžbenike, nego je dovoljno osvrnuti se natrag koliko nas pamćenje nosi i prisjetiti se tijek događanja od osamostaljenja države Hrvatske, domovinskog rata i vidjeti gdje se naša domovina danas nalazi. Opet na optuženičkoj klupi. Surova je istina da nas ovaj svijet nije želio ni prije, a još manje danas. Pitam se ja otkud tolika mržnja prema hrvatskom narodu. Zašto im toliko smeta naša država?
Rekao bi naš poznati suvremeni pjesnik: „Čim propupa snašle je nevolje!“ I stvarno čim propupa eto u prošlosti ju snađe Jugoslavija, a danas eto Europa ante portas.
Pred vratima nam je svjetsko rukometno prvenstvo. Oči cijeloga svijeta uprte su u nas, tako da se moramo uljudno ponašati. Predlažem, pošto je stari poklič zabranjen, da se za vrijeme trajanja svjetskog prvenstva koristi novi poklič: „Za Europu, spremni!“ To bi logikom zdravog zaključivanja trebao biti poziv na ljubav?!
četvrtak, 08.01.2009.
Zar nije istina ...
Vozio se čovjek svojim motorom uzduž Kalifornijske obale, kada se odjednom iznad njega otvori nebo i začuje glas Gospodnji kako mu progovara: „Pošto si pokušao na sve moguće načine da mi budeš vjeran, ispunit ću ti jednu želju.“
Bajker zaustavi motor i kaže: „Izgradi jedan most do Hawaia, tako da se mogu povesti tamo kadgod zaželim.“
Gospodin odgovori: „Tvoja želja je prizemna, razmisli malo koliko bi to bio ogroman poduhvat, bilo bi potrebno sa temeljima doseći dno Tihog oceana, a tek koliko betona i čelika bi tu išlo! To bi iscrpilo velik broj prirodnih izvora. Ja mogu ispunit tu tvoju želju, ali ne mogu tako lako opravdati tvoju žudnju za zemaljskim stvarima. Daj razmisli još malo pa se možda sjetiš kakve želje kojom bi mogao pomoći čovječanstvu.“
Čovjek je tako ostao u tišini i dugo razmišljao. Konačno, reče: „Gospodine, ja želim da ja i svi muškarci ovoga svijeta razumiju žene; želim znati što žena osjeća, o čemu razmišlja dok mi upućuje onaj tihi pogled, zašto žena plače, što podrazumijeva kada kaže da je sve u redu, te kako mogu istinski usrećiti ženu.“
Gospodin odgovori: „Želiš li dva vozna traka, ili četiri na onom mostu?“
