Tragovima Istine
petak, 09.01.2009.
Uvijek je bilo i uvijek će biti . . .
Glavna vijest današnjih medija je ta da je „naš premijer Ivo Sanader osudio poklič 'Za dom spremni' koji je postao sastavni dio svake utakmice, osobito onih hrvatskih reprezentacija.“
Budimo realni, naši navijači na utakmicama nisu jučer počeli koristiti taj poklič. Da li je kako nam neki govore taj pozdrav, u biti poziv na mržnju? Gdje se u tom pokliču nazire mržnja baš i nije previše očito. Rekli bi oni koji „poznaju“ povijest Hrvatske prije 60-tih, da su taj pozdrav koristili ustaše i domobrani. Pitao bih ja njih da li su američki rangersi i marinesi, japanski kamikaze, švicarska garda ili britanski commandosi ratni zločinci, odmetnici, ruglo ili ponos tih zemalja.
Povijest se nažalost ponavlja, ono što se zbivalo 40-tih, ponavlja se i danas. Tako da nije potrebno listati stare povijesne udžbenike, nego je dovoljno osvrnuti se natrag koliko nas pamćenje nosi i prisjetiti se tijek događanja od osamostaljenja države Hrvatske, domovinskog rata i vidjeti gdje se naša domovina danas nalazi. Opet na optuženičkoj klupi. Surova je istina da nas ovaj svijet nije želio ni prije, a još manje danas. Pitam se ja otkud tolika mržnja prema hrvatskom narodu. Zašto im toliko smeta naša država?
Rekao bi naš poznati suvremeni pjesnik: „Čim propupa snašle je nevolje!“ I stvarno čim propupa eto u prošlosti ju snađe Jugoslavija, a danas eto Europa ante portas.
Pred vratima nam je svjetsko rukometno prvenstvo. Oči cijeloga svijeta uprte su u nas, tako da se moramo uljudno ponašati. Predlažem, pošto je stari poklič zabranjen, da se za vrijeme trajanja svjetskog prvenstva koristi novi poklič: „Za Europu, spremni!“ To bi logikom zdravog zaključivanja trebao biti poziv na ljubav?!
