četvrtak, 29.05.2008.
Ponizno
"Prodat ću za dodir tebe
sjećanje u bescijenje..."
(Urban & 4 - Kornjača)
Odgovaram ti:
"...do Plutona i natrag..."
Koji dio nije jasan?!
Sanjam kako si ovdje,
na svojoj strani mog utočišta.
Ležiš i promatraš me
kako ljubim tlo
suzama histerije
i preklinjem te da vratiš vrijeme
u trenutak kada si se mogao suzdržati.
Mogao si biti ovdje:
otključala bih ti vrata i vratila se na jastuk.
Želim da se makneš,
iako bih ubila samo da te mogu vratiti
onakvog kakvog sam te zavoljela.
Ali ti više nisi ta osoba...
A ja sam ostala ja.
Dosljedna,
ponosna,
uzdignute glave sa osmijehom na licu -
najljepšim od svih koje imam,
a toliko prokleto lažnim.
Uzeo si mi čak i pravo
da te se sjetim sa suzom u oku.
- 12:24 -
ponedjeljak, 26.05.2008.
Novo
Osjetan deficit zagrljaja
udjeljenih fetus položaju
tjera me da do kosti zagrizam ispod površine noktiju.
Ne vidiš,
a ne vide,
niti ćete ikada vidjeti -
da sam čovjek od krvi i mesa.
Govorim o preseljenju,
o izletima u divlja prostranstva
i u mojoj glavi
sve to tako i jest.
Uz malo pomoći Fortune,
ne samo u mojoj glavi.
I ona histerizira,
govori da sam kriva
kad pukne.
A onda se ispričava
jer zna tko je pravi krivac u čitavoj baladi.
Nepoznatost novih lica i glasova
me veseli
poput gledanja u zvijezde.
Nikad ne znaš koga ili što ćeš upoznati.
- 15:24 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
nedjelja, 18.05.2008.
Velika curica
Neprospavane polumaglene noći;
kako da oprostim sama sebi ovo što činim?!
Lagano kipim kroz riječi
koje si rekao:
"Jebiga, draga, ti si kriva."
A znaš da nisam odgovorna.
Nitko više ne upravlja mnome,
povlačeći moje konce kao da sam marioneta.
Nitko me ne ispituje u koje doba liježem,
niti kada ću u jutro otvoriti oči.
I olakšavajuće je, leći i
moći sklopiti oči
konačno,
onako kako bih uvijek morala moći.
Jer ovaj puta
odgovornost je zapala pod tvoje nokte,
a ja perem ruke od nevine krvi.
Nisi nevin,
nisam ni ja,
ali nosiš krivnju daleko veću od moje.
Nema popuštanja
jer ti si mene.
- 22:07 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
četvrtak, 15.05.2008.
Tvrđava
Gubim se u prijevodu stare sebe u novu sebe;
stara ja se još uvijek buni.
Protestira protiv namjere da
odbacim svako sjećanje na dvoje zanesenih
koji su jednom ispijali limunadu
u ranu nedjelju,
gledajući kako grad polako dolazi k sebi.
Zvukovi komaraca i drugih sitnih nametnika
koji me pokušavaju zagnjaviti
dok gledam u nebo iznad Save,
ne dolaze do izražaja
jer sam došla na mjesto najljepše od uspomena.
Prvo što mi pada na pamet je misao
kako i ti možda
ponekad ovamo dolaziš pronaći utjehu.
A ne smijem misliti na tebe.
Barem ne bih trebala.
Vjerujem da ne bih trebala.
Na nebu vidim znakove vremena koje odmiče,
a voljela bih ga zaustaviti.
Utješno je razmišljati kako i ti ovdje vidiš mene,
kako ćemo se jednom slučajno sresti ovdje,
iako znam da nećemo.
Bolje to podnosim danas nego jučer.
Ali opet nedovoljno dobro.
Na sreću, sutra će biti još malo lakše,
a sljedeće sutra još...
Polako se navikavam na svoju novu kožu
jer baš kao što kažu
što te ne ubije, ojača te.
"U ovoj priči sam ja život gubim
i s ljubavi ću umrijet, jer te ljubim
krvlju i snagom žara ognjenoga."
(Pablo Neruda - Sonet 66)
- 14:51 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
utorak, 13.05.2008.
Diferente
Nebitno jedu li me
ili mi rade nešto što ne želim,
ali postižu učinak koji je potreban
da preživim.
Smijem se.
Ponekad čak i najiskrenije,
od srca.
Dugo će vremena proći
dok riječi "sad mi je malo bolje" dobiju natrag svoje prvotno značenje
i dok ponovno osjetim da sam sigurna u svom odsjaju na vrhu cipela.
Ne možeš to razumjeti.
Čak ni ja ne mogu.
Ali trudim se.
Smijem se
jer zbilja nemam
što za izgubiti.
Sve što si mogao otuđio si
(namjerno ili slučajno - ne znam)
na ovaj ili onaj način.
Meni ostaje samo osmijeh;
kakav - takav,
samo da nitko ne vidi da si ostavio traga.
Ni ti nećeš vidjeti,
iako te udišem iz pamuka
na kojemu si me svojatao
i na kojemu sam bila tvoja.
Drugačije se osjećam,
pomalo šuplje i plitko,
ali mislim da mi je to potrebno da se ustanem iz kaljuže u koju sam gurnuta.
Ako ništa,
smijat ću se samo zato da se smijem.
- 22:24 -
subota, 10.05.2008.
Nikada nitko neće biti u pravu
"...ludim i gubim glavu
trudim se ostati
biti ti sve
i svijet koji te može spasiti
iz tvog ludila
iz tvog kaosa..."
(Posuđeno s bloga Brodski dnevnik)
Moj psihički balans
između stvarnog i fiktivnog
krahira.
Ne vjerujem da me razumiješ,
iako možda uistinu pokušavaš.
Ne vjerujem da uspijevaš.
Kako čovjek dođe do zakoračenja
u sivo područje
bez smisla za djelovanje
ili ikakvog unutarnjeg straha od vlastitih činova monstruoznosti?
Vjerojatno će svaka varijabla
koja je zadana u situaciji u kojoj jesmo
i u tvojoj
i u mojoj
misli biti deformirana
do stadija kada ćemo sami vjerovati
u vlastitu čistinu.
Uzaludno čekanje osobe koja ni ne zna da se treba pojaviti
vrhunac je međusobne fiksacije na
pravocrtno kretanje vlastitih istina.
I nitko od nas nikada neće biti u pravu,
bez obzira koliko bio u pravu.
- 17:49 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
četvrtak, 08.05.2008.
Između prošlosti koja je iza nas i budućnosti koja je nepoznata, nalazi se sadašnjost koju osmišljavamo
(Napisano 23.04.2008.g.; priča je fiktivnog karaktera)
Statika - riječ kojom bih opisala trenutno stanje svog, do patetičnosti iscrpljenog lika i djela. Izgubljena sam u apsurdnim projekcijama sjećanja koje sam primorana gledati u bilo koje vrijeme, na bilo kojem mjestu. Ono što je bilo nepromjenljivo je. Znate koliko često ljudi požele da se mogu vratiti u neki, pojedini trenutak? Koliko ste puta čuli nekoga kako govori da bi sve učinio drugačije?
Prerano sam ušla u sferu odraslih. Sa četrnaest sam godina sam imala prvog ozbiljnog dečka. Bili smo presladak par. U javnosti. No, u sekundi kada se spuste zastori, bila sam nula podređena fizički superiornom alfa mužjaku. Kome sam to tada mogla reći?! Moja majka ga je obožavala, moj otac s njim odlazio u ribolov... Tko bi mi vjerovao da nisam pala niz stepenice ili se slučajno, nekoliko puta, iz sve snage glavom zabila u ormar? Te, nazovimo ih, "nesreće" bile su teret s kojim sam živjela određeni period. Zbog čega? Možda iz neke mladenačke zanesenosti uvjerenjem kako se ljudi mijenjaju? Ne znam.
Morala sam izgubiti dijete zbog njegovih poljubaca šakama kako bih se osvijestila. Nije meni bilo žao mene, već tog djeteta. Ja bih sve otrpila, kao i prije, da nije ubio moju bebu. Majka i otac ni ne znaju za to. A dva tjedna se nisam mogla ustati iz kreveta zbog krvarenja. I još su mi liječnici kasnije rekli da nikada neću moći imati djece.
Tijekom perioda u kojem sam se psihički oporavljala od suočavanja sa odvratnom stvarnošću, svoje frustracije kanalizirala sam na brojne muškarce koji su prošli kroz moje plahte i kroz čije sam ja plahte prolazila. Iskreno govoreći, ne sjećam se imena niti jednoga od njih, kao ni njihovih lica. Oni su za mene bili isključivo sredstvo - način da se osvetim za nepravdu koja mi je učinjena.
Kasnije sam otkrila heroin, "žuto", "hors", kako god to već nazivate. Svemir boli u kojem sam živjela rasprsnuo se na tisuće sićušnih kapljica patnje zaglavljenih u represiji. Svakim fiksom pokušala sam se vratiti u onu ekstazu u kojoj budete nakon prve doze. Nisam uspjela. Umjesto toga, pronađena sam u jednom gradskom parku sa hipotermijom i početnim znacima epilepsije koju sam dobila na dar od jedinog prijatelja koji je svakodnevno izjedao moj krvotok. Bila sam prisiljena "očistiti" se, najvećim dijelom zbog pritiska majke i oca. Nakon nešto manje od dvije godina boravka u kojekakvim rehabilitacijskim centrima i komunama i svakodnevnih supstitucijskih terapija metadonom, moje tijelo više nije trebalo taj otrov.
Nekoliko dana nakon izlaska upoznala sam svog sadašnjeg partnera. Svoju ovisnost prema drogi zamijenila sam ovisnošću o njemu. Ispočetka je bilo sve u redu, ali ubrzo sam saznala da je jedina ljubav i afekcija u njemu rezervirana za alkohol. Kad je dobar, najbolji je, ali kad je loš... Recimo samo da se povijest ponavlja. Svakodnevno vrijeđanje, masnice po tijelu i prisilno ispunjavanje svake njegove bolesne seksualne maštarije... Mogla bih satima pričati. Pitate li me zašto to ponovno trpim, ne bih vam znala reći.
Izgubljena, izvan svakog konteksta; kako mi je živjeti?! O kakvoj vi to budućnosti govorite? Jedina budućnost koju poznajem je neprestani ciklus supstitucije jedne ovisnosti drugom ovisnošću. Moje novostečene spoznaje ne dovode me ničemu drugom, osim rezignaciji. Pasivizacija motorike, djela, pa i samog postojanja. Dok sam tu, bit ću. Nemam energije za borbe i revolucije; prošlost me svakim trenom gazi odražavajući se na sadašnjost. I nema iznenađenja jer sam svoje sutra doživjela već prije, na ovaj ili onaj način. Konstantni "deja vu" mene i moje mračne egzistencije. Odustala sam, kako i ne bih?
Smiješno mi je samo što govore da Bog malo više voli slabe.
- 22:45 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
srijeda, 07.05.2008.
Parafraza
Ne postoji dovoljno velik flaster
koji bih mogla
staviti na ono malo srca što mi je ostalo.
Što ti je ostalo.
Dao si mi ga s patkom,
dao si mi ga sa sirom, kajmakom;
sa svakim udisajem
dali smo ga jedno drugom.
Dala sam ti ga s knjigama,
dala sam ti ga s pjesmama,
sa glazbom...
Čitave!
Ostalo nam je toliko malo
da bez drugog dijela ne možemo.
(Ali morat ćemo - zbog tebe.)
Jedno bez drugog ne možemo
(Ali morat ćemo - zbog tebe.),
a ono malo srca što imamo
pripada onom drugom.
Ironično, zar ne?
Parafraza tvoje misli;
gdje je bila u trenutku kada si ubijao moju Ljubav?
Svaka čokoladica,
svaki moj prijeki pogled,
svi "oni dani u mjesecu",
cijeli tvoj godišnji odmor,
svi tvoji pozivi,
svaka tvoja poruka
(kakva god ona bila),
svaki osmijeh
i onaj jedan davni haiku.
Svaki trag tvojih zubi na meni...
Svi oni poljupci,
sve one nježnosti...
Svaki taj puta dali smo dio sebe jedno drugom
i dali bi ga opet.
I još jednom.
I još jednom...
Parafraza tvoje misli;
gdje je bila u trenutku kada si ubijao moju Ljubav?
- 22:44 -
utorak, 06.05.2008.
Nisi znao
Zrno vode
slijeva se niz moje lice.
Natraške si mi vodio kući jednom,
sjećaš se?
Pokrio mi oči
sa crnom vunenom kapom
i sinkronizirao moje koračaje
sa svojima,
pazeći kamo idemo.
Čuo se smijeh djece
koja su izlazila iz škole,
podbadajući se,
trčkarajući oko nas.
Kiša baš zna kada ju trebam;
bez inspicijenta dolazi,
sama sebe najavljujući...
...noseći sa sobom svako "volim te"
koje si zadržao za sebe,
na koje si izgubio pravo
kukavički me kažnjavajući
za isto ono što si ti meni činio.
Nisam htjela svo to poniženje,
ni da me samilosno gledaju
kada prođem mjestima
na kojima sam tisuću puta bila.
Ništa od toga nisam htjela.
I što sad znači riječ žaljenja,
misao na uspomene,
san o dodiru...?
Što znači,
kada se nikada nećeš moći iskupiti,
nikada se nećeš moći vratiti
i nikada me nećeš više osjetiti?
Što?!
Kako?!
Izgubio si svako pravo,
sve što si mogao.
Oduzeo si sve što si mogao sebi oduzeti.
Oduzeo si nam nas.
I lijepu uspomenu na nas.
I onaj pozdrav na ulici danas - sutra.
I onaj poljubac u obraz koji je mogao biti.
I onu kavu koju smo mogli podijeliti uz nekoliko riječi o životima.
Ništa ti ne dugujem,
a sve sam ti nekad htjela dati.
Nisi znao.
Žalosno je, zapravo,
što si na ovaj način morao naučiti.
A moglo je proći i bez toga.
Bez puno toga.
I još smo mogli hodati unatraške,
ljubeći se na kišama,
dok se oko nas djeca igraju.
- 22:01 -
nedjelja, 04.05.2008.
Odglumljena ravnodušnost
Slušam kako se hvale
svojim divljačkim djelovanjem
protiv svega što mi je bilo najdraže.
Ne smijem pokazati
da mi je stalo
pred njima;
da ne odobravam.
Smijem se zahvaliti,
iako je moja hvala
odraz mog straha
pred nekim zemaljskim bogovima
sjene i nepripadanja.
Ne želim slušati što su učinili,
a moram.
Plakala sam jučer na
grobu anđela koji je zatajio;
plakala
kao nikada u životu.
Vrištala sam,
nogama udarajući u svoj mramorni odraz
pod njegovim imenom.
Zašto me samo ovaj puta
nije zaštitio?
Zašto je u ovakvoj situaciji ostao šutjeti?!
A tek kad počnu pričati
kako su svi znali da će se ovo dogoditi,
da će ovo biti.
Pa silne verzije mog života
koje moram slušati od ljudi koje ne poznajem.
Sad sam aktualna
i ubijaju me njihovi nasrtljivi pristupi
i dušebrižništvo onih koje duše nemaju.
Majčinske suze
(ali ne moje majke)
su me slomile.
Jedva sam ju držala.
Što na kraju?
Ništa.
Smijem se kao da sam najsretnija na svijetu.
Hodam kao da nemam nijednog tereta u mislima.
Ne smijem si dozvoliti da vide
da osjećam.
Mom tati bi danas bio 41. rođendan i pogledaj kakav je dar dobio. Preodvratno.
- 20:54 -
petak, 02.05.2008.
Nepovratno ranjena
Je li ovo bilo nužno?!
Ne postoji način
da mirno odem,
a pokušala sam.
Ne možeš reći da nisam.
Ništa što itko kaže
ne može kompenzirati
osjećaj sigurnosti
i voljenosti
koji si sa sobom odnio
u nepregledni horizont nasrtništva.
Nikada ti neću oprostiti,
neću si to dopustiti.
Ni zaboraviti.
Neki od kojih sam najmanje očekivala,
voljeli su me više nego ti ikada.
Zaboravi me.
- 09:01 -
Komentari (15) - Isprintaj - #