četvrtak, 08.05.2008.
Između prošlosti koja je iza nas i budućnosti koja je nepoznata, nalazi se sadašnjost koju osmišljavamo
(Napisano 23.04.2008.g.; priča je fiktivnog karaktera)
Statika - riječ kojom bih opisala trenutno stanje svog, do patetičnosti iscrpljenog lika i djela. Izgubljena sam u apsurdnim projekcijama sjećanja koje sam primorana gledati u bilo koje vrijeme, na bilo kojem mjestu. Ono što je bilo nepromjenljivo je. Znate koliko često ljudi požele da se mogu vratiti u neki, pojedini trenutak? Koliko ste puta čuli nekoga kako govori da bi sve učinio drugačije?
Prerano sam ušla u sferu odraslih. Sa četrnaest sam godina sam imala prvog ozbiljnog dečka. Bili smo presladak par. U javnosti. No, u sekundi kada se spuste zastori, bila sam nula podređena fizički superiornom alfa mužjaku. Kome sam to tada mogla reći?! Moja majka ga je obožavala, moj otac s njim odlazio u ribolov... Tko bi mi vjerovao da nisam pala niz stepenice ili se slučajno, nekoliko puta, iz sve snage glavom zabila u ormar? Te, nazovimo ih, "nesreće" bile su teret s kojim sam živjela određeni period. Zbog čega? Možda iz neke mladenačke zanesenosti uvjerenjem kako se ljudi mijenjaju? Ne znam.
Morala sam izgubiti dijete zbog njegovih poljubaca šakama kako bih se osvijestila. Nije meni bilo žao mene, već tog djeteta. Ja bih sve otrpila, kao i prije, da nije ubio moju bebu. Majka i otac ni ne znaju za to. A dva tjedna se nisam mogla ustati iz kreveta zbog krvarenja. I još su mi liječnici kasnije rekli da nikada neću moći imati djece.
Tijekom perioda u kojem sam se psihički oporavljala od suočavanja sa odvratnom stvarnošću, svoje frustracije kanalizirala sam na brojne muškarce koji su prošli kroz moje plahte i kroz čije sam ja plahte prolazila. Iskreno govoreći, ne sjećam se imena niti jednoga od njih, kao ni njihovih lica. Oni su za mene bili isključivo sredstvo - način da se osvetim za nepravdu koja mi je učinjena.
Kasnije sam otkrila heroin, "žuto", "hors", kako god to već nazivate. Svemir boli u kojem sam živjela rasprsnuo se na tisuće sićušnih kapljica patnje zaglavljenih u represiji. Svakim fiksom pokušala sam se vratiti u onu ekstazu u kojoj budete nakon prve doze. Nisam uspjela. Umjesto toga, pronađena sam u jednom gradskom parku sa hipotermijom i početnim znacima epilepsije koju sam dobila na dar od jedinog prijatelja koji je svakodnevno izjedao moj krvotok. Bila sam prisiljena "očistiti" se, najvećim dijelom zbog pritiska majke i oca. Nakon nešto manje od dvije godina boravka u kojekakvim rehabilitacijskim centrima i komunama i svakodnevnih supstitucijskih terapija metadonom, moje tijelo više nije trebalo taj otrov.
Nekoliko dana nakon izlaska upoznala sam svog sadašnjeg partnera. Svoju ovisnost prema drogi zamijenila sam ovisnošću o njemu. Ispočetka je bilo sve u redu, ali ubrzo sam saznala da je jedina ljubav i afekcija u njemu rezervirana za alkohol. Kad je dobar, najbolji je, ali kad je loš... Recimo samo da se povijest ponavlja. Svakodnevno vrijeđanje, masnice po tijelu i prisilno ispunjavanje svake njegove bolesne seksualne maštarije... Mogla bih satima pričati. Pitate li me zašto to ponovno trpim, ne bih vam znala reći.
Izgubljena, izvan svakog konteksta; kako mi je živjeti?! O kakvoj vi to budućnosti govorite? Jedina budućnost koju poznajem je neprestani ciklus supstitucije jedne ovisnosti drugom ovisnošću. Moje novostečene spoznaje ne dovode me ničemu drugom, osim rezignaciji. Pasivizacija motorike, djela, pa i samog postojanja. Dok sam tu, bit ću. Nemam energije za borbe i revolucije; prošlost me svakim trenom gazi odražavajući se na sadašnjost. I nema iznenađenja jer sam svoje sutra doživjela već prije, na ovaj ili onaj način. Konstantni "deja vu" mene i moje mračne egzistencije. Odustala sam, kako i ne bih?
Smiješno mi je samo što govore da Bog malo više voli slabe.
- 22:45 -
Komentari (19) - Isprintaj - #