utorak, 29.01.2008.

Što treba učiniti prema Sloveniji

Spor oko gospodarskog pojasa, granica i drugih uglavnom bizarnih sporova treba Hrvatska što prije privesti kraju u svoju korist. Treba se riješiti slovenskih provokacija i pokazati da Hrvatska ne može biti sredstvo njihovih političkih igara ili predmet liječenja kompleksa i nedovoljno izgrađenog nacionalnog identiteta male nacije.
Kako to učiniti?
Prvo, treba na određene načine smanjiti ne inače velik slovenski utjecaj u tzv.međunarodnoj zajednici. U zapadnim demokracijama ključno sredstvo su mediji, a ne toliko lobiji u raznim institucijama. Tako kroz europske medije treba u nekoliko navrata, svaki tjedan jednom plasirati loše vijesti o Sloveniji. Materijala ima, a to trebaju učiniti novinari bilo iz uvjerenja bilo iz materijalnih interesa. Na to ih treba navesti hrvatska obavještajna služba. Ako materijala i nema, treba ga izmisliti.
Istovremeno, Hrvatska se treba na određene načine (pametnim držanjem u Vijeću sigurnosti i regionalnim pitanjima) nametnuti kao pouzdanija i bitnija zemlja u regiji. Također, ako je moguće treba pronaći probleme kojima će držati Sloveniju u šaci i ucjenjivati. Ako je potrebno, Hrvatska treba učiniti i određeni ustupak nekoj većoj zemlji u zamjenu za potporu u pitanjima sa Slovenijom.
Drugo, Hrvatska treba spriječiti neformalni politički savez Slovenije i Srbije pametnim balansiranjem između te dvije zemlje. Treba imati na umu ne mali srpski nacionalni korpus u Sloveniji, vrlo antihravtski nastrojen. Ukoliko je potrebno pitanja sa Slovenijom mogu se prevaliti na pitanja koja naizgled nemaju veze s njima. Ne treba oklijevati ukoliko protiv Slovenije treba zaigrati i na srpsku kartu.
Treće, Hrvatska treba dati mnogo veću medijsku pozornost neofašističkom pokretu u Italiji, posebno u Trstu. Stvaranjem manje moralne panike oko neofašista koji se jednako rasistički odnose prema Sloveniji i Hrvatskoj mogle bi oslabiti talijansko-slovensko savezništvo i gurnuti Sloveniju bliže Hrvatskoj. Ipak su teze o kulturnoj inferiornosti Slavena važnije nego metri granica.
Otprilike tako bi trebalo tražiti rješenja po kojemu bi Hrvatska ojačala svoju poziciju u sporu sa Slovenijom. Valja imati na umu da političari u demokracijama moraju itekako voditi računa o javnom mnijenju i na to mnijenje treba utjecati. Isto tako, treba imati na umu da nijedna velika sila nema interesa protiv Hrvatske, a ni za Hrvatsku. Italija je, ipak, vrlo težak protivnik, ali to hrvatskoj vanjskoj politici treba predstavljati izazov kojime će vježbati steći pozicije protiv jačih. Ulog i nije tako velik pa ako sve i ne upali može se odustati uz određene ustupke na drugome planu. Ipak, za Hrvatsku bi bilo dobro da pokaže da male i beznačajne zemlje ne mogu raditi Hrvatskoj što požele.

- 23:36 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 22.01.2008.

Još o ljudskim pravima

Već sam pisao o ljudskim pravima, ali ta tema zahtjeva ponovnu pažnju. Pošto je pojam ''ljudska prava'' poprimio goleme razmjere ideologiziranosti i kao mnoge druge ideje postao sredstvo terora i represije te vlastita negacija. Ne smije nas zavarati lijepo poimanje ljudskih prava, pa i socijalizam je bio lijepa ideja. U ime ljudskih prava se danas ubija i osvaja, a mreža organizacija za ljudska prava dio su te represivne mašinerije. Uz to, posve je zaboravljeno izvorno značenje pojma koje i samo treba nova promišljanja. Očito loš koncept tzv. ljudskih prava koji je osmislila rana buržoazija provlačio se kroz cijelu povijest kapitalističko-liberalne ideologije, a svoj vrhunac doživljava u naše vrijeme nakon pada socijalističkog sustava. Ideologija ljudskih prava pretvorila se u pravu dogmu i kroz ideju i mrežu organizacija pretvorila se u snažnu interesnu skupinu. Iako otvorena raznim idejama, koncepcija ideologije ljudskih prava ima svoj zatvoreni krug jednoumlja. Granice toga kruga sežu do granica kapitalističkog sustava.
Zašto je koncept ljudskih prava koji poznajemo toliko loš? Prije svega, stvoren je od zapadne buržoazije i kao takav je koncept ljudskih prava po mjeri Zapada i po mjeri buržoazije. Tumačenje ljudskih prava koje odgovara civilizaciji Zapada i maloj skupini ljudi koji su prigrabili svu moć nikako ne smije biti univerzalan način mišljenja. Osim toga, vrlo je jednostavno razmisliti o svemu lošemu što se na svijetu događa i primijetiti da organizacije za ljudska prava uvijek djeluju na posljedicu, nikada na uzrok.
Ni najveći optimisti sa Zapada vjerojatno nisu znali kakvu će dobru ulogu ideologija ljudskih prava i pripadajuće joj organizacije odigrati nakon pri i nakon pada komunizma. Uvrštena u posljednji paket Helsinške povelje, ljudska prava po mjeri zapada ubrzo su postala odlično sredstvo pritiska na zemlje Istočnog bloka pa je uz sve potrebniju im ekonomsku pomoć došla i ''politička pomoć'' koja je ubrzala slom komunizma i pobrinula se da nakon tog sloma zemlje krenu ''pravim putem'' ljudskih prava – npr. prodajom nacionalnih bogatstava. Kao što je bilo poznato da su u srednjem vijeku ''župnik i feudalac uvijek išli ruku pod ruku'' tako u srednjem vijeku kojega mi živimo krupni kapitalist i aktivist ljudskih prava u mnogome idu zajedno.
Organizacije za ljudska prava (prije svega OSCE, HO i Otvoreno društvo) legalizirali su obavještajni rad na terenu. Djelovanje pri zaštiti manjinskih skupina i tzv. potpora razvoju demokracije bili su briga da države ne odu u neki nacionalistički populizam koji bi prije svega onemogućio prodor kapitala u te države. Zato se inzistiralo na manjinskim pravima i drugim marginaliziranim skupinama i zato su te udruge uvijek negativno gledale na bilo kakva nacionalna okupljanja ili obilježavanja. Nacija, kao i svaki oblik nematerijalne vrijednosti, neprijatelj je kapitalizma jer trgovac nema ni naciju ni vjeru ni duh.
Organizacije za ljudska prava tako su uvijek bile vrlo kritične prema politici manjina, politici obrazovanja, hrvatskoj politici u BiH, nacionalnoj simbolici, tradicionalnim vrijednostima, tradicionalnim običajima...kamo sreće da su jednako kritične bile prema stranom kapitalu, trgovačkim centrima, Big Brotheru, sapunicama, visokim kamatama, fast foodu, drogi. Na međunarodnoj razini rijetke su organizacije koje će progovoriti o ljudskim pravima u Izraelu. Naravno, ljudska prava prije svega se odnose na bijelce sa Zapada, nikako ne na crnce, Arape, Indijce ili Južnoamerikance. Kod njih se prvo mora ojačati ''svijest o ljudskim pravima'' da bi ih postali dostojni.
Tu se onda javlja još jedan hrvatski apsurd. Udruge za ljudska prava u Hrvatskoj popunili su ljudi vrlo bliski jugoslavenskom represivnom sustavu, nekada deklarirani kao zakleti neprijatelji zapadnih demokracija. Rijetki disidenti bivšeg sustava (Čičak) brzo su napustili HHO jer su vodeće pozicije zauzeli ljudi koji su ih strpali u zatvor '71. Vrlo je zanimljiv obiteljski background ljudi aktivnih u organizacijama za ljudska prava. Očito se u obiteljima generala JNA, agenata UDBA-e i režimskih novinara oduvijek njegovala kultura ljudskih prava po zapadnoj mjeri samo što to ostatak jadnog i glupog naroda nije znao.
Hrvatska priča u tome je malo specifična, ali i blaža u smislu da nije dolazilo do potresa kao u Ukrajini, Srbiji, Gruziji...gdje su organizacije za ljudska prava prije svega služile kao organizirana skupina umreženih ljudi, među kojima mnogo zapadnih agenata, sa ciljevima približavanja tih zemalja Zapadu, što se još naziva i uvođenje demokracije. To se naprosto ne može pobiti.
Unaprijed se klonim bilo kakve etikete teoretičara zavjere. Neka svi oni koji to pomisle prvo pogledaju svijet oko sebe. Udruge za ljudska prava nisu učinile baš ništa za spas čovjekova dostojanstva i za spas našeg planeta. Teško je reći i da su povećali svijest o potrebi uvažavanja ljudskih prava jer je većina njihovih akcija imala političke namjere. To je grupa dobro potkoženih tipova i idealističkih i izmanipuliranih klinaca koji znali to ili ne, htjeli to ili ne, služe protiv interesa čovjeka, protiv svog vlastitog interesa, protiv interesa zajednice u kojoj žive i protiv budućnosti svoje djece.

- 17:11 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.01.2008.

Ljudski kapital

Ljudski kapital, ljudski resursi, ljudski potencijali samo su jedna skupina pojmova koja je ušla u svakodnevni rječnik političara, ekonomista, ali i običnih ljudi okupacijom Hrvatske od strane neoliberalnog kapitalizma. Dogme neoliberalnog kapitalizma tako su sve prisutnije u našem diskursu. Kada se tome pridoda skorojevićki i vampirsko-kleptomanski mentalitet naše kapitalističke klase te crtice s power point prezentacija kvazimenadžerskih škola i još koji štreber ili štreberica s ekonomskog fakulteta dođe se do zapanjujeće blesavog sustava koji je u sebi objedinio ljudsku glupost, negativno nasljeđe socijalizma i surovost neoliberalnog kapitalizma. Gotovo je groteska slušati propovijedi mlađahnih menadžerčića, tih nositelja neoliberalnog diskursa u Hrvatskoj.
Posebno me tu smeta pojam ljudski kapital. Što bi to oni podrazumijevali pod time: Valjda ukupne fizičke, psihičke i moralne karakteristike osobe koje se daju iskoristiti na kapitalističkom tržištu. Vulgarno je u tom spoju dvaju pojmova što potpuno pretpostavljaju podređivanje kompletne životne energije mjerama onoga što nazivaju tržište. Tako su valjane samo one ljudske osobine koje se mogu dobro prodati na tržištu. Kapital, koji je sam u svojoj biti krut, hladan i bešćutan, koji milijarde ljudi ostavlja u bijedi, gladi i neznanju nema u sebi ništa ljudsko, već naprotiv, on je zvijer, a pojam ljudski kapital skupa sa svima onima koji ga tako zdušno naglašavaju neprijatelji su ljudske slobode.
Oni koji radnu snagu zovu ljudskim kapitalom do samog kraja nas žele uvjeriti da svatko svojom osobom i načinom života (obrazovanje, navike, zalaganje) može i mora sebe promišljati kao kapital i funkcionirati kao kapitalističko poduzeće. Tako stvaraju i iluziju da je svatko sam kriv za svoju nevolju i sasvim opravdanim smatraju goleme nejednakosti.
Ideologija je prisutna: Ako je svatko poduzetnik za sebe i tako onda snažan pojedinac posjeduje velik ljudski kapital, koji može biti snažniji od financijskog kapitala, odnos između rada i kapitala nije nepravedan i izrabljivački, već potpuno ravnopravan odnos gdje čak radnik ima veće mogućnosti ucjene. Naravno, ignoriraju se gole činjenice, kao naprimjer politika plaća, cijena i kredita, monopoli, sudovi, međunarodne institucije...
Može se zaključiti da su pojmovi koji su toliko dragi agencijama za zapošljavanje i njihovim klijentima, kao i svakome onome tko posjeduje velik ljudski kapital po mjerilima neoliberalizma, tipična kapitalistička proizvodnja svijesti koja sa visokorazvijenim kapitalizmom i sama prelazi u takvu fazu. Naglašavanje prijeke potrebe ''ulaganja u sebe'', ''cjeloživotnog učenja'' u okolnostima gdje vlasnička struktura sredstava za proizvodnju koja je stečena surovom pljačkom ostaje nepromijenjena, a golemi viškovi vrijednosti odlaze u privatnu potrošnju o kojoj ćemo gledati na RTLovim emisijama o bogatima i slavnima, jednim od glavnih proizvođača svijesti u kapitalističkoj Hrvatskoj.
Građani Hrvatske- prvo su nas opljačkali, a sada bi nas htjeli pretvoriti u ljudski kapital, u beživotnu masu koja svu svoju fizičku, psihičku i ljudsku energiju usmjerava tome da njima služi. Nedajmo se, ako se već moramo pokoriti da bi preživjeli, zadržimo slobodu u glavi i vjerujmo u bolja vremena.

- 16:01 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 11.01.2008.

Kvazi-ljevica

Tzv. hrvatska ljevica potpuno je izdala načela za koja bi se trebala zalagati i to na političkom, ekonomskom i kulturnom području, kao i svi slojevi od političara do birača koji se deklariraju kao ljevičari. Njihovo pozivanje na ljevičarstvo u okolnostima koje su nastale bile su pokriće za ciljeve koji su po mnogo čemu suprotni idejama socijalizma.
Kvazi-ljevičari u Hrvatskoj su okupljeni oko političkih stranaka, SDP-a i HNS-a, zatim oko onog područja civilnog društva koje pokriva ljudska i manjinska prava te oko svih značajnijih medija u zemlji. Istovremeno, generalni diskurs postojećeg poretka pogoduje takovm ljevičarstvu.
Glasače i simpatizere kvazi-ljevice čine uglavnom stanovnici gradova, posebno područja koja nisu osjetila rat, s naglaskom na mlađe ljude, srednje ili više obrazovani. To je velika masa ljudi koji uglavnom žive od svoga rada, pripadaju trećoj ili četvrtoj generaciji doseljenika u gradove s sela. Može se reći da je to srednja klasa građana koja ima solidne društvene ambicije. Glasni i aktivni simpatizeri ljevice su često ljudi u dvadesetima, studenti nekih od društvenih fakulteta, pripadnici subkultura ili nacionalnih manjina, poklonici strane glazbe i zapadnih urbanih životnih navika.
U čemu je besmislica te kvazi-ljevice?:
SDP, a pogotovo HNS vodili su ekonomsku politiku koja je pogodovala krupnom kapitalu i razvoju divljeg kapitalizma u Hrvatskoj. HNS kao stranku čine kapitalisti više nego ijednu drugu u Hrvatskoj. Za vrijeme tzv. lijeve vlade u Hrvatsku je došla medijska kuća RTL – jedan od nositelja kapitalističko-liberalne ideologije.
Ljevica se u Hrvatskoj potpuno orijentirala na Zapad i na kapitalizam, a sve liberalne dogme preuzela je potpuno nekritički. Još je veći apsurd kada se zna da je većina tih ljudi nekada pljuvala ''taj truli kapitalistički Zapad''. Tako je svojem najvećem neprijetelju unutar sustava – neoliberalizmu ostavila otvoren prostor i na određeni način mu se priklonila.
Udruge za ljudska prava isto tako su pogodovale razvoju divljeg kapitalizma. Kao i obično, apsurd je da su te udruge činili pojedinci bliski nekadašnjem represivnom sustavu ili njihova druga generacija. Zalaganje za model ljudskih prava koje su osmislili neoliberali kao sustav pritiska na druge zemlje, a potpuna šutnja na sve što je donio divlji kapitalizam, odnosno potpora poretku koji se ustalio gura udruge za ljudska prava daleko od prave ljevice.
Mediji su, bili oni javni ili privatni preuzeli diskurs neoliberalizma po volji oglašivača i vlasnika kapitala. Trubeći glasno neoliberalna načela, mnogo kritizirajući HDZ, umislili su si da su ljevičari.
Prosječni građanin posebna je priča. Iako se sada iznenada kune u demokraciju i ljudska prava, Josip Broz još uvijek u srcu zauzima značajno mjesto i nikada se ne pita nije li to malo nespojivo. Iako se prosječni kvazi-ljevičar divi Zapadu i živi na zapadnjački način često pogleda prema Srbiji i rado se interesira za tamošnja zbivanja. Iako mrzi nacionalizam i izuzetno je kritičan prema svakom trzaju neoustaštva, srpski nacionalizam smatra lajanjem nekoliko budalaša, uporno ignorirajući činjenice. Iako se smatra ljevičarom, vrlo je nesklon nižim društvenim skupinama i teško u praksi prihvaća teze o jednakosti.
Tako se za velike mase ljevičara cijela politika svodi na zgražanje na Thompsona, nošenja starki, pušenja trave, majicu s Che Guevarom, malo posjeta Srbiji i sprdanja iz hrvatskog sela i hrvatske tradicije. Ni traga kritičnosti prema kapitalizmu, ni traga kritičnosti prema neoliberalizmu, ni traga kritičnosti prema bivšem sustavu koji se pozivao na načela ljevice, a pretvorio se u njihovu suprotnost, baš kao i današnji sustav sa svima njima.

- 19:38 -

Komentari (29) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.01.2008.

Hrvatsko-srpski odnosi

Gledajući Milorada Pupovca danas kod Stankovića zamislio sam se o hrvatsko-srpskim odnosima. Još sam i u iščekivanju da večeras posjetim neke pravoslavne prijatelje ukoliko mi to dopuste smrznuti putevi Banovine. Moram se pohvaliti (ili priznati) da sam puno prije Sanadera pružao ruku na današnji dan bez obzira na sve ono što je rat donio. Nekada ima nešto lijepo i u praštanju, pogotovo na Božić.
Pomirljiva retorika Milorada Pupovca postala je zadnjih godina prevladavajući diskurs srpske politike u Hrvatskoj. Mislim i da Sanader ima pravo ako im omogući sudjelovanje u vladi. Ključ hrvatske politike prema Srbima u Hrvatskoj mora biti njihov angažman za ovu zemlju, njihovo preuzimanje odgovornosti. Srbi u Hrvatskoj ne smiju nipošto biti isključeni, naprotiv oni se makar i po cjenu određenih ustupaka moraju u Hrvatskoj osjećati dobro i pozvano. Treba im u ruke staviti težinu i odgovornost za budućnost zemlje, a ne da stoje pored i smatraju da o svemu odlučuje većinski narod. Političari Srba u Hrvatskoj se moraju suočiti s teretom odlučivanja, a prosječan čovjek ih na tim mjestima mora vidjeti. Život ide dalje i već je dobrano omakao i moraju se tražiti nova rješenja. Ignoriranje Srba (kao nekada svodeći ih na jedno mjesto u Saboru) može ih samo odvesti bliže onim radikalnim elementima. Apsolutni interes Hrvatske je uključivanje Srba u Hrvatskoj u sva zbivanja ove zemlje i njihova orijentacija k Zagrebu. Besmislica je da djeca s Banovine idu na fakultet u Banja Luku. Ne treba ni zanemariti snagu svih hrvatskih provincija koje su uvijek bile nositelj većine pozitivnih promjena i gdje se uvijek može pronaći jaka snaga.
Naravno, ne smije se imati nikakvih iluzija o političkom profilu većine ruralnih Srba u Hrvatskoj. Opstala je, čak i ojačana ona ista velikosrpska komponenta koja ima svoju dugu konstantu. Čak više nije potrebna ni Pravoslavna crkva, ta svijest je duboko ukorijenjena u svijet ljudi koji živeći na područjima Banovine, Korduna, Like i Dalmacije nikada nisu uspjeli razviti ni približno građansku političku kulturu. Uz siromaštvo i tradiciju tih krajeva, odlazak obrazovanih ljudi u gradove i što utemeljenih što izmišljenih trauma stvorena je svijest mita i fikcije. Bez uljepšavanja, oni Hrvate zaista ne vole.
Međutim, u povijesti i politici nema zadanih veličina. Sve se može mijenjati i sve je podložno utjecajima i mnijenama. Jedan od primarnih nacionalnih interesa Hrvatske je legitimitet države kod svih građana. On to jest i zbog Hrvatske i zbog Hrvata, ali i zbog Srba i normalnog života, zbog opstanka i dugog vijeka hrvatske države. Isključivanje Srba iz sfere odlučivanja i svodeći njihovu stoljetnu prisutnost na folklorno društvo ne može nas nikuda odvesti. Hrvatska mora tražiti nove puteve u odnosima sa Srbima iz Hrvatske, znati se oduprijeti velikosrpskim težnjama koje će se pojaviti u obliku što šire autonomije i konačno stvoriti kritičnu masu ''hrvatskih'' Srba kojima će Hrvatska biti domovina broj jedan. Danas u emisiji su zaboravili spomenuti velikog Svetozara Borojevića, možda najvećeg sina Banovine. Bilo je blistavih primjera kroz povijest, nadajmo se da će ih biti i više. Ja naprosto ne vidim drugog načina za budući mir i ono što se zove suživot. To u svoje ruke mora preuzeti hrvatska država jer međunarodne institucije nisu tome težile.

- 15:24 -

Komentari (34) - Isprintaj - #

srijeda, 02.01.2008.

Pravi Hrvat i europski Hrvat

Kolege blogeri http://themladichi.blog.hr objavili su listu tobože smiješnih karakteristika ''pravoga Hrvata'' koje se meni čine više kao neki izraz sprdnje i ljutnje na nekolicinu pijanaca koje poznaju nego kao ozbiljna analiza. Naravno, ako je tako onda je to opravdano. Međutim, posljednjih godina u mnogo toga nam se nameće određena vrsta političke korektnosti pa se mnogo toga ne smije reći, ali se prema većinskome narodu i svemu onome što pripada uobičajenoj i ustaljenoj hrvatskoj tradiciji može izrugivati koliko god hoćemo. Ipak, na navedenom blogu naglašeno je da je sve to šala, a i bez sumnje može se naći i takvih primjeraka.
Istovremeno s ''pravim Hrvatima'' formirao se i idealni ''europski Hrvat''. Riječ je o isto tako možda i većoj skupini pravovjernika koji se nalaze doduše na drugom kraju političkog spektra, ali po mnogo toga su slični, pogotovo po toleranciji drugačijega. Dok ''pravi Hrvat'' živi uglavnom na jugu, ''pravi europski Hrvat'' živi u gradovima, u Zagrebu, Rijeci ili Puli. Navesti ću ovdje neke karakteristike ''europskog Hrvata'':
- europski Hrvat neprestano mora naglašavati svoje europejstvo čak i u bezazlenim situacijama
- europski Hrvat drži se uspravno i ispod oka gleda svakoga na koga sumnja da je neeuropski orijentiran
- europski Hrvat živi u gradu i nije osjetio rat
- europski Hrvat na ljude koje su osjetili rat gleda sa sumnjom u njihovo europejstvo, osim ako oni ne prođu neformalnu inicijaciju (najbolje da imaju prijatelja Srbina)
- europski Hrvat ne voli Dalmatince i Hercegovce, iako je možda porijeklom od tamo
- europski Hrvat dolazi iz prosječne urbane obitelji, često intelektualno hohštaplerske ili snobovske
- europski Hrvat ili je sam bio, ili su mu roditelji bili aktivni članovi SKH ili oficiri JNA
- europski Hrvat nije prosperirao u Domovinskom ratu, ali je čest slučaj da je obitelj prosperirala nakon Drugog svjetskog rata
- europski Hrvat voli alternativnu glazbu, a tamburice izjednačava s narodnjacima
- europski Hrvat praviti će se da nikada nije čuo za Vesnu Pisarović
- europski Hrvat ne ide u crkvu, a pogotovo ne voli svećenike, ako slučajno ode u drugu zemlju rado gleda crkve i svećenike
- europski Hrvat voli isticati da hrvatski sportski uspjesi i nisu baš tako značajni
- europski Hrvat nikada ne gleda hrvatske filmove ili serije, iz njih se rado ismijava, a ako ih je i gledao, u društvu će se praviti da nikada nije čuo za njih
- europski Hrvat voli srpske filmove i alternativne srpske glazbenike
- europski Hrvat barem je jednom nakon rata posjetio Beograd
- europski Hrvat pojam ''ljudska prava'' koristi sa strahopoštovanjem
- europski Hrvat, iako se kune u demokraciju i ljudska prava, o Titu misli svako dobro
- europski Hrvat, kada govori o toleranciji, prije svega misli na Srbe
- europski Hrvat rado bi oženio pripadnicu drugoga naroda da dokaže svoje pravovjerje
- europski Hrvat rado se druži s pripadnicima drugih naroda (barem jedan iz Beograda) da bi istaknuo svoje europejstvo
- europski Hrvat u razgovoru sa strancima rado podilazi njihovom mišljenju
- europski Hrvat strepi nad mišlju što će nam stranci reći
- europski Hrvat uvijek kritizira hrvatske ceste, kakve god bile
- europski Hrvat rado čita Miljenka Jergovića i na svaku pročitanu knjigu hrvatskog autora rado bi pročitao i jednu srpskog autora (zato je Jergović dobar jer je sredina)
- europski Hrvat iza svake hrvatske zastave i domoljubne pjesme vidi ustaše
- europski Hrvat rado bi imao prijatelja homoseksualca da dokaže svoje pravovjerje
- europski Hrvat ozbiljno razmišlja o tome da postane vegeterijanac, ali čeka mišljenje EU-a i raznih ogranizacija za ljudska prava
- europski Hrvat izrazito je kritičan prema hrvatskom nacionalizmu dok su mu drugi smipatični ili ih ignorira
- europski Hrvat misli da nacionalizam postoji samo u Hrvatskoj i da je Hrvatska u tome broj jedan u svijetu
- europski Hrvat malo zna o Domovinskom rat, odbija išta o tome slušati osim ako nije riječ o zločinima nad Srbima
- europski Hrvat smatra da su devedesete bile najgore godine u povijesti
- europski Hrvat misli da će ga ''pravi Hrvati'' istući, a ako bi se to čak i dogodilo pokušao bi time povećati svoju pravovjernost
- europski Hrvat rado bi se iselio, ali se boji koliko će u Europi moći biti ''Europljanin''
- europski Hrvat pije strano pivo ili makedonsko vino, posebno hvali Nikšićko i Jelen pivo
- europski Hrvat na nogometnim natjecanjima obavezno baci oko na rezultate Srba
- za sve nevolje u životu europskog Hrvata krivi su ''pravi Hrvati'', Hercegovci i HDZ